Denis Butorac: “Fotografiju koristim kako bih se vratio svemu onome od čega sam bježao”

Dva odlična projekta kojima je pogodio "u sridu" bila su dovoljna da se Denis probije na fotografsku scenu i zaradi epitet jednog od najperspektivnijih fotografa Lijepe naše. Nakon dubljeg pogleda u njegov rad i promišljanja, moramo dodati - pohvale su više nego zaslužene.

Pubertetsko bježanje od “samog sebe” iza kojeg slijedi polagani, uglavnom podsvjesni povratak korijenima uobičajen je, ponekad i bolan proces pronalaska vlastitog identiteta, a mladi i perspektivni fotograf Denis Butorac upravo je u tome pronašao svoju glavnu umjetničku inspiraciju i temu koju provlači kroz svoje radove. Iako mu je diploma još svježa (prošle je godine diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na Katedri za fotografiju), umjetnička promišljanja kojima se nametnuo na domaćoj sceni zapravo su izrazito zrela, iskrena i kao stvorena za osobna, intimna tumačenja, svojevrsno otvaranje Pandorine kutije odrastanja kojeg je većina nas prihvatila kao “nešto što je prošlo”, a koje, uz lijepe trenutke, krije i naše strahove, traženja, usporedbe s ostalima, borbe s budućnosti koju su za nas osmislili naši roditelji…

O takvim temama Denis promišlja u svoja dva zasad najpoznatija projekta – “Homesick” i “Poslanica”. Ovaj potonji je zapravo njegov diplomski rad pod mentorstvom profesorice Jelene Blagović, a bavi se plivanjem u moru normi i pravila koja su mu nametnuta kao najstarijem muškom djetetu u obitelji. Sličnu vibru, ali s još užom temom klanja svinja, donosi “Homesick”, priča o kolinju koje mu se, kaže, oduvijek gadilo, a u djetinjstvu ga se prilično nagledao.

Osim zanimljivih tema koje nakon puno rada postaju uspješne izložbe, i fotografija kao pojam korijene u Denisovu slučaju vuče upravo iz djetinjstva. Priča je, otkriva nam u intervjuu, počela nakon što je obitelj kupila digitalni fotoaparat, a on dobio potrebu da zabilježi što više toga i pritom izuči sve tajne, mogućnosti i opcije te čarobne kutije koja mu je danas glavno sredstvo izražavanja i vjerni suputnik u svim životnim situacijama.

Zašto, kako i kada si se zainteresirao za fotografiju?
Uvijek bih na prvu rekao da je fotografija pronašla mene, a ne ja nju. To je donekle i istina jer mi se u obitelji nitko nije bavio fotografijom niti bilo kojim vidom umjetnosti. Potreba za kreativnim izražavanjem mi je sigurno urođena, postojala je otkako znam za sebe, no ne znam od koga sam je točno naslijedio. Još su tete iz vrtića uvjeravale moje roditelje da sam nadaren i da me potiču u tome. Nije prošao dan da ja nešto nisam slikao, crtao, izrezivao i lijepio. Mislio sam da ću biti slikar pa sam se bavio glumom, zanimao me i grafički dizajn, a završio sam srednju školu za dizajn namještaja i uređenje interijera. Fotografiju kao sredstvo izražavanja sam otkrio negdje u periodu početka srednje škole. Analogni obiteljski fotoaparat zamijenili smo digitalnim pa je odgovornost bilježenja važnijih momenata pala na mene. Iz potrebe da savladam postavke aparata, počeo sam fotografirati sve što mi se činilo zanimljivim.

Denis je prošle godine diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, i to na Katedri za fotografiju

Shvatio sam da mi fotografija može pružiti i to nekakvo “unutarnje zadovoljstvo stvaranja”. Iako se od tada do danas nije dogodio veliki vremenski odmak, fotografija tada ipak nije bila toliko dostupna pa mi je utoliko bilo teže razumjeti da je to legitiman oblik umjetnosti i/ili posla. Svoje sam novonastale radove redovito dijelio na raznim portalima za fotografiju što je naišlo na pozitivne kritike pa sam dobio osjećaj da sam konačno pronašao nešto od čega ne želim odustati. Samim time, upis na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu bio je jedini logičan izbor fakulteta. Radeći razne poslove, kao student sam obećao sam sebi da u nekom trenutku želim zarađivati i živjeti isključivo od onoga što volim pa mi je fotografija u svom komercijalnom obliku to i omogućila.

Što bi izdvojio kao svoje najveće dosadašnje uspjehe? I to u dvije kategorije: 1) ono što je “najbolje prošlo”; 2) ono što ti je najdraže, najbliže?
Možda je patetično reći da slavim svaki svoj uspjeh, ali zaista me vesele i najmanja postignuća jer se uvijek prisjećam od čega sam krenuo. Osim upisa i diplome s Akademije, kao osobno najdraže uspjehe izdvojio bih pobjedu na jednom natječaju iz 2009. godine kada sam osvojio svoj prvi ozbiljniji fotoaparat, što mi je bila vrlo velika motivacija za nastaviti dalje. Od recentnijih nagrada, draga mi je ona koja nosi ime Marine Viculin, koju dodjeljuje fotografska udruga Organ Vida. Nagrada mi je osim financijski, pomogla i da se odvažim završiti i izložiti svoju diplomsku izložbu “Poslanica”. Ako pak trebam izdvojiti jedan rad kojeg sam najviše izlagao i na kojeg je publika najbolje reagirala, to je definitivno “Homesick” iz 2018. godine kojeg sam tada izložio na prvoj samostalnoj izložbi.

Priča s “Homesickom” mi je fenomenalna. Kako si došao na tu ideju i možeš li mi opisati kreativni proces, od tog prvog klika do same izložbe?
Ideju za fotografiranje životinjskih iznutrica dobio sam na drugoj godini fakulteta kada nam je jedan od zadataka za ispit bio fotografiranje mrtve prirode. Moja inicijalna ideja je bila spoj nečeg lijepog i gadljivog. Po uzoru na nizozemsko i flamansko barokno slikarstvo, htio sam prikazati obiteljski stol prepun cvijeća i porculana zajedno s iznutricama – koje su mi se oduvijek gadile. Odrastao sam u Slavoniji, na samom istoku Hrvatske, gdje je klanje životinja sastavni dio života ljudi koji tamo žive. S obzirom na to da sam najstarije i k tome muško dijete u obitelji, od mene se očekivalo da sam spreman sudjelovati u tom procesu prvenstveno kao ispomoć, ne bi li se naposlijetku ta tradicija održala i prenijela na nove naraštaje. Upravo sa svinjokoljom povezujem najveću traumu iz djetinjstva. Odbijao sam sudjelovati u tim tradicijskim ritualima muškosti, kako ih nazivam. Zbog toga sam nailazio na razne uvrede i nerazumijevanje, što me obilježilo tako da sam se godinama kasnije htio obračunati s tim pa sam sasvim neočekivano shvatio da to mogu fotografijom.

Rad tada nisam realizirao prvenstveno iz produkcijskih razloga pa sam ideju na neko vrijeme “spremio u ladicu”. U međuvremenu sam diplomirao na preddiplomskom studiju Snimanja te upisao diplomski studij Fotografije na kojem nam je glavni ispit bio samostalna izložba u galeriji. Upravo sam tad, na prvoj godini fakulteta, osvijestio da su obitelj, tradicija i odrastanje teme koje me najviše zanimaju u umjetničkom radu. Znajući da imam cijelu godinu za realizaciju rada, upustio sam se u istraživanje spomenute ideje od prije nekoliko godina. Na samom početku, vrijeme sam iskoristio za istraživanje teme, relevantnih autora i čitajući o mrtvoj prirodi i simbolici iste. Počeo sam prikupljati rekvizite i sve što mi se tada činilo potencijalno iskoristivo.

Zbog rada sam često putovao kući, a ključnu ulogu je imao tata koji mi je pomogao u nabavi svega što mi je zatrebalo, prvenstveno životinjskih iznutrica. Svinjokolje se odvijaju zimi, kako se meso ne bi kvarilo, a ja sam fotografski dio rada na projektu odrađivao usred ljeta, čime sam si dodatno otežao proces. Prvotna ideja je bila snimiti sve fotografije na fotografski film, kamerom srednjeg formata, kako bih dobio na kvaliteti i estetici fotografija koje digitalna kamera ne može ponuditi.

“Volim te bez ali”: Kako je socijalni radnik i perspektivni fotograf pokrenuo Hrvatsku

Zbog rizika da nešto pođe po zlu, istu scenu sam snimao nekoliko puta, različitim postavkama, a niti jednu fotografiju tada nisam mogao vidjeti. Uz to sam i radio digitalne probe kako bih profesorima mogao pokazati kako bi finalne fotografije mogle konačno izgledati. Filmove sam poslao na razvijanje u Beč. Nakon razgovora s mentoricom, nisam bio zadovoljan snimljenim materijalom pa sam isti proces, za par mjeseci ponovio još jednom. Drugi put sam koristio samo iznutrice, stari obiteljski stol i zid pušnice iz susjednog dvorišta. U potpunosti sam odbacio ideju posuđa, cvijeća i svega što sam prvotno planirao koristiti. Morbidne scene, primjerice one svinjskih crijeva, pokušao sam uljepšati mekim svjetlom i pastelnim bojama, što je poslužilo kao kontrast samom motivu. Na taj sam način htio simbolično uljepšati i konzervirati neugodne uspomene dok sam pritom ujedno stvarao nove.

Zanimljiv mi je taj odnos prema genima, ostavštini, obitelji – kao “drukčiji” si u mlađim danima bježao od toga, a kao umjetnik već u ranoj fazi karijere koristiš priliku na svoj se način obračunati s bremenom naslijeđa. Je li “Poslanica” pomogla u svojevrsnom pomirenju s tim “tko si i što si”? Ili, da pojednostavnim, kako je umjetnost pomogla u shvaćanju samog sebe?
Uvijek naglašavam otkud dolazim, odnosno gdje sam odrastao, jer vjerujem da je mjesto odrastanja uvelike utjecalo na razvoj mog identiteta, a u međuvremenu postalo i primarno ishodište za vlastiti rad. Mjesto življenja nas određuje, htjeli mi to ili ne, a odrastati u sredini u koju ne pripadaš stvarno nije lak ni jednostavan proces. Osjećao sam neku vrstu krivnje, a nisam niti sam bio svjestan zbog čega. Iz trenutne pozicije, sve mi se čini dramatičnije nego što je možda bilo, no kada si dijete u razvoju, ne možeš u potpunosti biti svjestan sebe i svega što te okružuje.

Fotografija mi je tad služila kao bijeg od stvarnosti, a sad je koristim kako bih se vratio svemu od čega sam htio pobjeći. U mom životu ona ima zaista važnu ulogu jer je osim izvora prihoda i sredstva umjetničkog izražavanja svojevrsno terapijsko sredstvo koje mi omogućuje da preispitam i prihvatim sebe. To je proces koji vjerojatno nikad ne završi u potpunosti, ali sretan sam imajući na umu gdje sam, što radim i tko sam zapravo.

Temeljem iskustva, ali i svega što si doživio promovirajući svoju izložbu i nanovo otkrivajući svoju intimu i strahove, što možeš reći o društvenom poimanju muškarca? Je li isključivo i jednostrano? Može li muškarac danas ne biti kamiondžija/bilder/nešto treće, a i dalje “biti muškarac”?
Nisam neki društveni kritičar i kad god bih se upustio u razmišljanje o tome u kakvom društvu živimo, obuzela bi me nervoza. Pokušavam se ne opterećivati stvarima koje ne mogu samostalno promijeniti. Općenito ne mislim da je u tom smislu situacija u Hrvatskoj kritično loša, ali definitivno bismo se kolektivno mogli opustiti. Život bi nam svima bio ljepši kad bismo neke tradicijske vrijednosti jednostavno iskorijenili. Ne znam kako i zašto većina ljudi vjeruje da je njihova percepcija toga kako netko (u ovom slučaju muškarac) treba izgledati – jedina ispravna. Krenimo i zaustavimo se na tome da se muške suze i dalje doživljavaju kao znak slabosti.

Kažeš da galeriju doživljavaš kao osobni prostor doma. Tom logikom, kako su se posjetitelji ponašali u tvom domu, konkretno u “Poslanici”? S odmakom, je li publika ubrala prave stvari, je li imala neki očekivani pijetet prema patnji, je li razumjela fore?
U umjetničkom radu najvažniji mi je element iskrenosti. Svaki dosadašnji rad je nastao iz unutarnje potrebe i vlastitog preispitivanja spomenutih tema poput identiteta, tradicije, obitelji, odrastanja… Tako gledajući, gotovo je nemoguće da ne doživljavam galeriju kao osobni prostor doma, čak bih specifično rekao – svoju tinejdžersku sobu. Sve ono što me godinama mučilo, ja izlažem javno i u tom bih smislu volio da se gledatelji mogu s time poistovjetiti. Ne mogu sa sigurnošću reći je li rad “Poslanica” na prvu baš svima jasan, prvenstveno zbog svoje slojevitosti. U početku me to pitanje i opterećivalo, ali onda sam zaključio da se oko toga ne smijem brinuti jer publici treba ostaviti mogućnost drukčije interpretacije. Prednost razgovora u galeriji, predgovora u katalogu ili intervjua je upravo to, šira slika i dodatno razumijevanje rada. S druge strane, volim kada mi se nepoznati ljudi jave s pozitivnim kritikama jer su u nečemu mojem prepoznali nešto svoje.

Za svoj si rad dobio nagrade, a internet kaže da si jedan od najtalentiranijih fotografa mlade generacije. Ego je, dakle, prilično podmiren. Koliko je važan u tvom radu, koliko ti je stalo do pohvala i koliko one dirigiraju iduće umjetničke poteze i razmišljanja?
Haha, stvarno? Ovdje sad ide onaj “smijeh”. Vjerujem da je skromnost vrlina pa ne mogu sebe doživjeti kao nekakvog egoista. Ipak, stvarno cijenim svaku kritiku i interes za mene i moj rad, a osim toga ne znam koga ne vesele pohvale. To je pokazatelj da nešto radiš dobro i odlična je motivacija za daljni razvoj. Po prirodi sam i dosta samokritičan pa neke moje fotografije ne bi nikada ugledale svjetlo dana da nije bilo prijatelja, kolega ili mentora koji su u njih nekada vjerovali više od mene. Zadnjih dana intenzivno razmišljam o novom radu i nemoguće je pritom isključiti potrebu da opravdam očekivanja drugih, iako mi je ipak važnije ispuniti vlastita.

“Volim kada mi se nepoznati ljudi jave s pozitivnim kritikama jer su u nečemu mojem prepoznali nešto svoje”

Kakva je trenutačno, po tvojem iskustvu, situacija u komercijalnoj, a kakva u umjetničkoj fotografiji? Je li pandemija pomela sve ili se da raditi?
Moj generalni stav o situaciji na fotografskoj sceni je da posla uvijek ima. U počecima pandemije i tzv. kolektivnog ludila osjetio se pad uobičajenog broja angažmana, ali me to nije posebno omelo. Najgori je bio period lockdowna koji sam u potpunosti proveo kući i prvi put nakon desetak godina nekoliko mjeseci izbivao iz Zagreba. Umjetnička scena je tu možda više ispaštala zbog mjera koje su donesene. Izložba u Puli mi je bila odgođena, ali se naposljetku ipak održala u kasnijem terminu. Trenutno sam u nekoliko dogovora oko izložbi i drugih događanja pa ne primjećujem da se nešto značajno promijenilo u odnosu na prošle godine.

Život bi nam svima bio ljepši kad bismo neke tradicijske vrijednosti jednostavno iskorijenili. Ne znam kako i zašto većina ljudi vjeruje da je njihova percepcija toga kako netko (u ovom slučaju muškarac) treba izgledati – jedina ispravna.

Tko su ti stilski/estetski/idejni uzori?
Nikada nisam imao uzora u pravom smislu te riječi, ali ako bih nekoga morao izdvojiti, onda bi to od fotografa definitivno bio Tim Walker, britanski fotograf koji je prepoznatljivost gradio na sanjivim, bajkovitim i nevjerojatno kreativnim modnim fotografijama. Jednom prilikom sam u knjižari naletio na njegovu knjigu, uzeo je u ruke i pomislio – “Ovo je sve što želim raditi u životu”. Iako vlastiti rad ne mogu povezati s njegovim, on mi je podsjetnik da je mašta neograničena i da fotografija tu maštu može vizualno prenijeti. Cijenim i redateljski rad Xaviera Dolana kojeg pratim od njegovih samih početaka i prvog filma “Ubio sam majku”. Njegova mladost, estetika, tematika i kreativnost njegovih filmova su mi veliki izvor inspiracije.

Što je najbolje, a što najdosadnije u poslu fotografa?
Mogao bih jako puno reći na temu toga što mi je u poslu fotografa najbolje, a što najdosadnije, pa ću se zadržati na jednom – najdosadniji su mi rokovi, ne volim rokove, a najbolje… Fotografija na zidu. Ili u magazinu.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More