Dok se svijet novca i slave urušava, otkrivamo neke nove slobode

Stojim pred Sparom, na plakatu nova akcija, kuhinjska pomagala. Pogled mi zapne za rezač za avokado. S tim ga čudom možeš oguliti, izvaditi mu košticu i narezati ga na šnite. To sve možeš i običnom žlicom i nožem. Dakle, pomagalo koje ti definitivno nije potrebno. Ali lijepo ga je imati na zidu kuhinje, svaki put kad prođeš pored njega osjetiš da si na pravom putu. Avokado je početak sna. U tom snu ti plivaš u vlastitom bazenu, putuješ po svijetu, fino se hraniš, dobro živiš, bezbrižan si. A onda se život preko noći promijeni. I ti se nađeš usred tog istog opustošenog dućana s kolicima natrpanim brašnom, šećerom, paštom i umakom od rajčice. Iz očiju ti sija strah i panika. Ne znaš što slijedi. Ni kako izgleda. Znaš samo da nije dobro.

I odjednom smo svi jednaki. Do prije kojih mjesec dana nismo se time zamarali. Na ulicama svjetskih metropola, od Los Angelesa do Hong Konga, radnička se klasa udružena sa studentima borila za osnovna ljudska prava. I dok su na pariškim ulicama policajci tukli vatrogasce prosvjednike, mi smo letjeli avionima na seminare i simpozije, odsjedali u finim hotelima, doručkovali losos, grickali mango i, budimo realni, pretakali iz šupljeg u prazno. Nemaštoviti birokrati diljem Europe dijelili su šakom i kapom novac iz poreza sviju nas pa tako i siromašnih. Taj smo podatak solidarno ignorirali. Ništa nas nije moglo omesti u planovima koje smo kovali. Naš je život trebao tek početi nakon što se financijski osiguramo, ne da nećemo biti gladni, već da nam apsolutno ništa neće nedostajati. Skromnosti tu nije bilo mjesta. Ona je bila rezervirana za gubitnike. Uspjeh se mjerio brojem nekretnina i automobila. Na taj smo način pohlepu brendirali kao vrlinu. Htjeli smo sve, ”apsolutnu kontrolu”, kako kaže Leonard Cohen, ”a onda je naš privatni život eksplodirao”. Nije nam palo na pamet da će nas budućnost, koju ganjamo, jednim udarcem nokautirati.

Nismo se ni digli s poda, a snovi su postali noćna mora. Stiješnjeni unutar svoja četiri zida, gledamo isti program, u glavama nam iste brige. Bojimo se onoga što bi nas moglo zadesiti. Bolest i smrt. Siromaštvo i nezaposlenost. Zbrajamo što smo izgubili, a ne vidimo ono što još uvijek imamo – slobodu misli koju nam nitko ne može oduzeti. Čak i u slučaju izvanrednog stanja ona nam je Ustavom garantirana. Ali to kao da nas ne zanima. Mi smo se te slobode svojevoljno odrekli u trenu kad smo je predali u ruke medijima koji nas bombardiraju najcrnjim scenarijima. U filmu vlastitog života mi smo tek statisti vođeni strahom. Takvo bivanje pojačava tjeskobu. A kad nas izmore napadaji panike, slijedi kapitulacija u obliku depresije.

Zapadno društvo konstantno bilježi porast anksiozno-depresivnih poremećaja. Posebno su pogođeni mladi ljudi što psihologinja Jean Twenge pojašnjava epidemijom narcizma među studentskom populacijom, a glavna joj je odlika izražena orijentiranost na samoga sebe. Nekad se to zvalo sebičnost i za nju se dobivala packa. Na Sveučilištu Michigan je pak 2010. provedeno istraživanje koje je obuhvatilo 14 000 ispitanika, a rezultat je i više nego porazan. Empatija je među studentima ovoga tisućljeća čak četrdeset posto manja u usporedbi s njihovim kolegama ranijih generacija. Uzrok tome fenomenu sasvim sigurno leži i u činjenici da suosjećanje nije dobrodošlo u kompetitivnom sistemu. Svatko mora biti sposoban izboriti se za sebe. Potražiti pomoć znak je slabosti. Pružanje iste ne gleda se kao nesebično davanje, već postaje usluga i tako se prebacuje iz polja humanizma u područje ekonomije. Sve je na prodaju. I trebali smo znati da u trenu kada smo moralne vrijednosti preselili na plastične vrećice, kartonske kutije i koševe za smeće, idemo prema kraju jedne ere.

Frank Horvat, ”Money is Everything”, New York (1986.)

Dekadentno se društvo, izgrađeno na novcu i slavi, čim mu je izmaklo tlo pod nogama, urušilo poput kule od karata. Pokazalo je svoje pravo lice – u nas zuri ogromna praznina. Ljudska je duša opustošena emotikonima. Do jučer smo ih slali u neviđenim količinama, danas nam pokazuju svu svoju nesposobnost da nam pruže utjehu. Mala žuta ikona teško da će nam vratiti volju za životom kad bacimo pogled na ulicu kojom odjekuje tišina. I tako su riječi opet došle u modu. A s njima i gomila pitanja. Znamo li ih koristiti? Koliki nam je napor sastaviti jednu smislenu rečenicu? Što staviti u nju i kome se uopće obraćamo? Koliko zapravo poznajemo jedni druge? Kakve smo odnose izgradili, sada vidimo. Maske su možda na licima naših sugrađana, ali one su jednokratne. One koje smo godinama stvarali, napokon padaju.

Komunikacija je uvelike bila razmjena monologa. ”Kada smo pričali, ja sam pričao o sebi, ti si pričala o sebi, a trebali smo govoriti jedno o drugome”, reći će Michel u Godardovu klasiku Do posljednjeg daha, koji prikazuje otuđenu generaciju šezdesetih godina prošloga stoljeća. Fluidne veze obilježje su i našega doba. Nedefinirani odnosi u koje olako ulazimo, a iz kojih izlazimo i na najmanji znak bliskosti, sada nam se obijaju o glavu. Bez dubine, nema prave povezanosti. A da bi je ostvarili s drugim ljudskim bićem, mi prije svega moramo biti povezani sa sobom. Za to je potrebno maknuti sve distrakcije da bi se neometano mogli zagledati u vlastitu nutrinu. Taj pogled zahtijeva odvažnost jer u svakome od nas postoji ljepota, ali i ono što nas užasava. Tamo su naše greške i propuštene prilike, tamo se kriju zavist i ljubomora, rane i bol.

Puno je lakše i opet pobjeći. Sada ti bjegovi nisu egzotični, ali su jednako učinkoviti. Fotografije milanskog tjedna mode zasjenili su dnevnici iz karantene. I opet nam se smiješe iste ljepotice, ali ovaj put bez šminke. Besramno se furaju na radničku klasu. Otkrivaju peglu, kuhaču, sredstva za skidanje kamenca. Alkohol se kupuje na veliko, a kako mi kaže blagajnik u mom dućanu, ”med i limun niko ni da takne”. Prodaja narkotika je porasla pa se tako jedan britanski diler ne može čudom načuditi kolike količine njegovi klijenti naručuju u panici. Oni zdraviji dezinficiraju sve što dotaknu. Osim vlastitih misli. Svi ovi potezi samo su kratkoročno plodonosni. Dugoročno si uskraćujemo mogućnost da budemo autentični. Naravno, taj put nije nimalo lak jer ”biti svoj u svijetu koji se danonoćno trudi učiniti od tebe da budeš kao i svi drugi, znači voditi najtežu bitku koju jedno ljudsko biće može voditi”, reći će E.E. Cummings i dodati ”da ta bitka nikad ne prestaje”. Za nju je potrebno da stanemo i budemo prisutni upravo u ovom trenutku u kojem postojimo. Naša je stvarnost uvijek u sadašnjosti koliko god da nam se ona činila nerazumljivom, neprihvatljivom, pa čak i apsurdnom.

Čovjek je biće navike i teško prihvaća promjenu. Pogotovo onu koja zahvaća gotovo svaku sferu njegova života, a ova u kojoj smo sada nesumnjivo je takva. Ona je bez presedana pa nam nije jasno kako da se prema njoj postavimo. Društvena uputstva smo dobili, ali ona osobna moramo sami dokučiti. Prvi nam je poriv da demantiramo stvarnost, dakle sadašnjost, ali time zapravo demantiramo same sebe. U pokušaju da negiramo činjenicu da društvo, kojem smo do jučer pripadali, više ne postoji i da nas neće objeručke dočekati kad izađemo iz svojih domova, mi smo već na gubitku. Na žalost nama je ljudima svojstveno zabijanje glave u pijesak pa radije zamišljamo kako će netko u maju ili junu stisnuti play i sve će se nastaviti po starom.

Okrenuti sutrašnjem danu, mi ne živimo. Mi smo na čekanju. Čeznemo za dobrim starim vremenima, zamišljamo što ćemo sve raditi kad zabrane nestanu, a ne pitamo se zašto smo ono najbolje od života uzimali zdravo za gotovo. Koliko smo zaista cijenili male stvari kojih smo odjednom postali svjesni? Trebali smo izgubiti dodir, da bismo shvatili koliko vrijedi jedan zagrljaj. Trebamo li izgubiti riječi, da bismo shvatili koje značenje ima razgovor?

Socijalna distanca je tu, ali to ne znači da se ne možemo približiti jedni drugima. Vraćam se na Cohena i njegove stihove: ”Postoji pukotina, pukotina u svemu, tako svjetlo ulazi”. Tek kada prihvatimo sebe u svoj svojoj nesavršenosti, možemo se okrenuti drugom ljudskom biću i graditi odnos zasnovan na bliskosti. Ona ne nastaje preko noći niti je moguća bez rizika, iskrenosti i otvorenosti. Traži od nas da otkrijemo one dijelove sebe na koje nismo ponosni, koje čuvamo da ne bi bili odbačeni. Za to je potrebna hrabrost i da smo u momentu. Svijet je stao i pružio nam tu priliku. Samo o nama ovisi hoćemo li je iskoristiti i tako oplemeniti vlastiti život.

Nina Mitrović

Foto: La grande bellezza

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More