Ovo nije analiza debate Žižek-Peterson

„Debata stoljeća“ između Jordana Petersona i Slavoja Žižeka – uspoređivana s nekim od znamenitih intelektualnih okršaja održanih u posljednjim desetljećima, poput debate Foucault-Chomsky iz 1971. godine, s kojom ima nekih sličnosti, ali i ključnih razlika – konačno je završila.

Po općemu suglasju visokotiražnih medija i društvenih mreža, pobjednik debate, ako se o pobjednicima i poraženima na debatama može govoriti, a trebalo bi, jer ako se ne može, čemu onda sve ovo, bio je Žižek. Više je razloga zašto je Žižek odnio pobjedu, ali jedan od njih jest i u njegovoj verbalnoj i misaonoj raspršenosti naspram Petersonove fokusiranosti. S multidimenzionalnošću i simultanizmom raznorodnih rukavaca Slovenčeve misli Kanađanin sklon katalogiziranju argumenata nije se mogao nositi. Iako je Peterson mirne duše mogao upitati Žižeka što on to konkretno uopće zagovara, u društvenome, političkom, kulturnome i inim smislovima, Žižek to nije dopustio, smještajući Petersona opetovano u položaj koji je zahtijevao samoobrambene i samoopravdalačke reakcije.

Žižekova pobjeda nije izborena odgovorima na Petersonova ili moderatorova pitanja, nego pitanjima koja je sȃm postavio Petersonu (tko su postmoderni neomarksisti; zašto pospremanje vlastite sobe mora prethoditi popravljanju svijeta, ne mogu li se ti procesi odvijati simultano; ako jastozi i imaju hijerarhiju, sumnjam da glavni jastog ima neki autoritet), pa bi se moglo reći da je Žižek nastupio sokratovski, dok se Peterson, unatoč tome što je na neka pitanja elokventno odgovorio (primjerice, proglasivši „postmodernim neomarksistima“ – iako je taj pojam manjkav – one koji su univerzalizirali Marxova načela vezana uz materijalno i primijenili ih na sve aspekte ljudske egzistencije), svejedno proveo kao oni nevoljni sporedni likovi s kojima lik Sokrata dijalogizira u Platonovim knjigama.

Jer onaj tko se u bilo kakvoj raspravi uspije postaviti kao Sokrat, taj teško može izgubiti: postavljajući sugovorniku pitanje za pitanjem – pri čemu su ta pitanja istodobno u funkciji polemiziranja i navođenja sugovornika na ono što sokratovac vidi kao točan odgovor – neovisno o tome uplete li se sugovornik u mrežu vlastitih proturječja ili iznađe točku oko koje se obojica mogu složiti, kao što je bio slučaj prije nekoliko dana, sokratovac u svakome slučaju dobiva. Žižek je, ukratko, nadsokratirao Petersona.

Kako pobijediti u debati

Na tomu se tragu može zaključiti i kako je u  raspravama ovakve vrste, na neki način, pobjednikom uvijek onaj tko je veći idealist. Dobro, i načitanost, inteligencija, poznavanje teme i retoričke vještine također imaju određenu važnost, ali ključan je tip pogleda na svijet koji govornik u debati uspijeva demonstrirati, čineći sebe prijenosnikom nečega većega od sebe sama, apsolutnog, pa i umno nedohvatnoga; svojevrsnoga sublimnog ili u punini nepojmljivoga Ideala. Tko se lakše preobražava u instrument onoga što vidi kao Istinu, taj eksplicitno ili implicitno postavlja najširi zamisliv misaoni okvir unutar kojega se rasprava uopće i može odvijati, pa se sugovornik nužno pretvara u zamorca koji mahnito trčkara unutarnjom stranom kotača, zaključan u svojemu kavezu.

Samopouzdana sveobuhvatnost kojom je Žižek isijavao na ovoj debati, a zahvaljujući kojoj je – navedimo samo jedan primjer – i kršćanski apologet John Lennox prije desetak godina bez problema smazao ateističkog celebrityja Richarda Dawkinsa, nije karakteristična samo za pripovjedače onoga što je Lyotard nazvao „velikim pričama“, poput komunizma i liberalizma s jedne, ili kršćanstva i islama s druge strane, nego i pripovjedače „malih priča“: nije li upravo Michel Foucault svojim dubokim uvjerenjem i ciceronskom obranom koncepta relativizma kao stvarnosne bȋti – dakle, naizgled paradoksalnom „velikom malom pričom“ – porazio Noama Chomskog na prethodnoj „debati stoljeća“, 1971. godine?

Veće šanse za pobjedu ima i onaj tko je sigurniji u ono što govori, pa čak i ako zastupa tezu o nemogućnosti bivanja sigurnim u bilo što. Bolje sigurnost u nesigurno, nego nesigurnost u sigurno.

Ljudska narav između marksizma i kapitalizma

Ako iz susreta ove dvojice intelektualaca treba izdvojiti jednu misao, to je ona o kojoj sam uoči debate slučajno i sȃm pisao, dok ju je sada naglasio i Žižek: aktualni globalni establišment kojem su i Peterson i Žižek suprotstavljeni krasi kombinacija svojstava koje navedeni dvojac pripisuje vlastitim vizijama najveće prijetnje za opstanak donekle prihvatljiva svijeta koji nastanjujemo: „krupnoga kapitala“ s jedne i „postmodernog neomarksizma“, s druge strane.

Što to znači? Najjednostavnije rečeno, da iza svega onoga protiv čega je Peterson prosvjedovao u trenucima stjecanja slave, a što predstavlja (zlo)duh vremena na zapadnjačkim sveučilištima i u društvu općenito (politici, medijima, kulturi), poput idolizacije svakovrsne fluidnosti i nestalnosti, od one „rodne“ pa nadalje, ali i fanatičnog prigrljivanja Drugoga i odbacivanja vlastita kulturno-civilizacijskog nasljeđa, a što iz dana u dan poprima sve bizarnije oblike, stoji globalna, izvorno zapadnjačka financijska elita, kojoj nije bitan sadržaj onoga što se propagira, već nuspojava tih kulturnih i idejnih fenomena: naime, perpetuiranje kruga trošenja. Fluidno biće lišeno odveć individualističkih karakteristika u tome je smislu itekako poželjno, jer gubeći sve ostale identitete, poprima samo jedan, obuhvatan, cjelovit identitet Potrošača.

Budući da se čitav koncept dekonstrukcije ljudske prirode, koji leži u temelju ljudskopravaške ideologije političke korektnosti, a koji kao krajnjemu cilju stremi trans- i posthumanizmu, oblikuje oko zamisli rekonceptualizacije bȋti ljudskosti, čini se da bi više smisla imalo kada bi tema debate održane 2019. godine – umjesto međuodnosa kapitalizma, marksizma i sreće – bila ona o kojoj su 1971. raspravljali Chomsky i Foucault, naime: postoji li ljudska narav doista, ili je riječ o fikciji, fabrikaciji, konstruktu?

O odgovoru na to pitanje – čiji se novi razmjeri davne 1971. nisu mogli niti naslutiti – ovisi i opravdanost, pravednost, i, dakako, potencijalna štetnost intelektualnih tendencija suvremenog Zapada, uslijed kojih i Žižek i Peterson u akademskome kontekstu postaju sve izoliranijima.

Zrcalo društvenih promjena

Ali najveća razlika između dviju „debata stoljeća“ nije u samim izlagačima, već u njihovoj publici.

Dok su raspravi iz 1971. godine nazočili hipi-intelektualci i pretenciozno neobrijani studenti, publika iz 2019. godine bila je ovijena tamom dvorane te, kako i priliči generaciji stasaloj u anonimnoj virtualnosti internetske kulture, nevidljiva. Nazočnost te publike bila je, međutim, znatno osjetnija negoli je to bio slučaj s publikom iz 1971. godine. Suvremena publika se, naime, svojim intervencijama svako toliko uključivala u raspravu, od ekstatičnoga pljeska ili glasnoga odobravanja, pa do smijeha kojim bi ponekad počastila Žižeka i Petersona: auditorij tijek debate nije usmjeravao samo na završnome dijelu s pitanjima, kako je to bio slučaj 1971., nego je neprestance pokušavao utjecati na nj.

Kao da je riječ o kakvome spektaklu s višekratnim presvlačenjem u zapozorju i vatrometom na svršetku, ponašanje publike iz 2019. više od nijansiranih rasprava Chomskoga i Foucaulta i Žižeka i Petersona svjedoči o korjenito izmijenjenom intelektualnom krajobrazu Zapada u 21. stoljeću. Netko će reći da tome nije tako zbog protoka vremena, nego zbog mjesta održavanja debate: prošlostoljetna je, naime, bila u Europi, a ovogodišnja u Sjevernoj Americi. Ta pretpostavka samo je djelomice ispravna, jer svijet je danas unificiraniji nego prije pola stoljeća: dok istočnjaci migriraju sve zapadnije, amerikanizirani Zapad migrira sve istočnije.

Dehijerarhizacijom, liberalizacijom i demokratizacijom, pa i digitalizacijom i spektakularizacijom visoke kulture dobili smo – umjesto intelektualizacije banalnih konteksta – banalizaciju onih intelektualnih. Zato „debata stoljeća“ danas više nije, kao 1971., elitistički događaj s elitističkom publikom, nego puka zabava za mase, samo još jedna točka u freak-showu u koji se pretvorila zapadna civilizacija.

Matija Štahan

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More