Besramno ponavljajući, ali i zabavniji od svojeg prethodnika

Prvi nastavak ljubavna štorija, a drugi konvencionalno obiteljski

Deadpool 2 (Deadpool 2, 2018., 119min)
Scenarij: Rhett Reese, Paul Wernick, Ryan Reynolds
Režija: David Leitch
Glume: Ryan Reynolds, Josh Brolin, Zazie Beetz, Morena Baccarin, Julian Dennison

Teško je iz današnje perspektive zamisliti da je film o jednom od omiljenijih stripovskih anti-junaka prolazio kroz godinama duge porođajne muke. A opet, ako znamo išta o Marvelovom Deadpoolu, njegov trnoviti put do materijalizacije zapravo i ne čudi. Taj brbljavi i besmrtni plaćeni ubojica obučen u crveni kostim koji prikriva cijelo njegovo tijelo (kako bi se i njegova i tuđa krv manje vidjela) po mnogočemu odskače od ostalih X-Mena čijem svemiru pripada.

Ne samo da nema moralnih dilema oko ubijanja “negativaca”, već su neki od njegovih trademarkova logoreja i seksualne aluzije smatrane neprimjerenima za jednu od ciljanih skupina superherojskih filmova – mlađe uzraste. Stoga je 20th Century Fox famoznog “klauna obučenog u igračku za seks” prvo predstavio publici u (katastrofalnom) Wolverine: Origins 2004. godine, gdje su mu dali moći koje u stripovima nikad nije imao i napravili kardinalnu grešku time što su mu zašili usta. Sveopćem razočaranju nije bilo kraja jer Deadpool lišen mogućnosti verbalnih “proljeva” nije Deadpool.

No, glumac Ryan Reynolds koji je odradio spomenuti cameo u Wolverineu nije odustao od ideje o vjernijoj adaptaciji, koja bi uz sve navedeno uključivala i Deadpoolovo popularno razbijanje četvrtog zida. Još je 2010. Reynolds ušao u kreativni proces sa scenaristima Rhettom Reesom i Paulom Wernickom, a 2011. su snimljene probne snimke koje su trebale uvjeriti Fox da projektu da zeleno svjetlo. No, to se dogodilo nije. Srećom, snimke su procurile 2014. godine, fanovi su propisno poludjeli i voilà – projekt je odobren, a svijet je napokon dobio Deadpoola kakvog želi. I zaslužuje.

U prvom dijelom prezentiran nam je origin story: Wade Wilson plaćeni je ubojica koji sazna da ima rak. Očajan, pristane na tajni eksperiment koji bi ga trebao izliječiti i usput mu dati neke moći. No kako to obično biva, puno toga pođe po krivu i Wade završi unakažen, ali s darom potpunog samoiscjeljenja čime postaje – besmrtan. Ono što uslijedi konvencionalna je superherojska priča – Wade kao Deadpool pokušava pronaći onoga tko mu je to učinio i time onemogućio pokazivanje lica pred svojom velikom ljubavi (Morena Baccarin) zbog straha od odbacivanja – ispričana na potpuno nekonvencionalan, besraman, seksualizirani, nasilan i krajnje autoironičan način.

Dvojka je slijedila isti recept (čemu mijenjati konja koji osvaja trke?) i nekim čudom uspjela učiniti ono što rijetkim nastavcima polazi za rukom – dići kvalitetu Deadpoola za nekoliko razina. Rizik od déjà vu-a bio je velik, a mogućnost zasićenja još veća. No nekako, i s većim budžetom (a time i učestalijim i impresivnijim akcijskim sekvencama) i s ciljanim ponavljanjem formule, Deadpool 2 ispao je razrađeniji, zabavniji, duhovitiji, napetiji, inteligentniji, a bome i dirljiviji od svog prethodnika.

I dok je sam Deadpool u jedinici tijekom svog razbijanja četvrtog zida usred brutalno krvavih sekvenci taj film prozvao “ljubavnom pričom”, tako naš junak i ovdje, usred podjednako brutalno krvavih sekvenci, Dvojku proziva “obiteljskim filmom”. Iako znamo da će nam s vremenom postati jasno na što je točno mislio, smijemo se jer to je ono što Deadpool konstantno čini – subvertira žanrovske trope time što ih besramno implementira, samo kako bi se upravo na to mogao samosvjesno referirati.

Tako u više navrata možemo očekivati od Deadpoola da će uslijed jako prigodnog razvoja događaja uzviknuti “Koja scenaristička lijenost!”, ismijavati apsurdnost DC-jevog Batmana protiv Supermana (‘Martha!’) ili, u maniri gledatelja prepunih pravedničkog bijesa, na glas i bez pardona ukazivati na sve nelogičnosti kojima svjedočimo, a koje su posljedica nedovoljnog budžeta ili autorskih prava. U prijevodu: kao i s Jedinicom, scenaristi znaju da nam podvaljuju film koji narativno podliježe svim konvencijama žanra i upravo tu naizglednu manu pretvaraju u svoju najveću snagu, koristeći samosvjesne reference, auto-reference i metanaraciju kao sredstva kojima si otvaraju prostor za brojne dijaloške i vizualne igre.

No, Deadpool 2 neće vas kupiti samo svojim lukavim i originalnim subverzijama upakiranim u kvalitetan humor. Ranije spomenuta dirljivost kojom scenaristi pokazuju kako mogu biti i ozbiljni, odnosno kako su vrsni u postizanju balansa između drame i komedije, zapravo čini okosnicu filma. Stavljanjem Deadpoola u emocionalno zahtjevnu i nezahvalnu poziciju, scenaristi omogućuju razvoj priče koju u Dvojci žele ispričati. Guranjem našeg junaka “preko ruba”, dana mu je opravdana motivacija za okupljanjem sebi sličnih, “svojih X-Mena” koje će, radi rodne jednakosti, prozvati X-Force i kojima će osjećati da pripada (kada se već s X-Menima ne može saživjeti). Tu dobivamo priliku upoznati likove koji će itekako doprinijeti Deadpoolovom karakternom razvoju i samoj kvaliteti filma – neki kroz svoj dramaturški doprinos njegovoj na početku nagoviještenoj “obiteljskoj priči”, a drugi kroz svoju kratkoročnost, iskorištenu opet u komične svrhe.

Stoga, ako vas je Jedinica oduševila jer ste napokon dobili vjernu, necenzuriranu i neprilagođenu ekranizaciju jednog od svojih najdražih “heroja”, možete odahnuti – Dvojka vam planira dati sve to i više. Svi elementi koji su prvi dio činili posebnim i originalnim i dalje su tu, samo dodatno potencirani i maksimalno iskorišteni. A vraćajući se na Deadpoolovo etiketiranje vlastitog filma kao obiteljskog, znači li to da je Dvojka film koji biste mirne duše trebali gledati u sklopu obiteljskog okupljanja? Nipošto! No, je li riječ o nastavku koji na svoj tipično stiliziran, a opet duboko konvencionalan način slavi obitelj kao zajednicu srodnih jedinki koja nadilazi krvno srodstvo? Apsolutno.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...