Bizarna dosjetka o umiranju nije puka emotivna manipulacija

Za razliku od većine radova u bilo kojem vizualno-narativnom mediju, ”Daytripper” brazilskih blizanaca Gabriela Báa i Fábia Moona daleko je više usmjeren na detalje, nego na velike događaje i složene pripovjedačke obrasce. Na tom miniserijalu nagrađenom prestižnim Eisnerom koji je tijekom 2010. izlazio za DC-jev Vertigo, a na hrvatskom je tržištu odnedavno dostupan u uobičajeno raskošnom izdanju Fibre, braća dijele scenarističke i crtačke dužnosti. Kroz prizmu svakodnevice bave se velikim temama poput života, ljubavi i smrti vođeni prepoznatljivom južnoamerički šarenom, opipljivom životnošću.

Život svojeg junaka Brása de Olivea Domingosa autori otkrivaju u svakom od deset poglavlja predstavljajući fragmente njegove egzistencije. Tako u početku saznajemo da je sin slavnog pisca i sam pisac, no umjesto romana piše tek nekrologe u jednoj novinskoj redakciji. Svako poglavlje predstavlja jednu godinu Brásova života i većina od njih na posljednje dvije stranice uključuje njegovu smrt. Ta naizgled bizarna dosjetka o junaku čiji je život poprilično običan i koji u svakoj opisanoj godini (možda) umire pomaže nam da s junakom razmislimo o vrijednosti života.

U dobrom dijelu početnih poglavlja koja mahom opisuju mladost i ranu sredovječnost, Brás je nezadovoljan i neispunjen, no kako vrijeme prolazi i kako autori njega i nas izlažu scenarijima prema kojima je njegov život mogao biti naglo prekinut, tako i Brás postaje zreliji, pomireniji sa svojim željama i mogućnostima. Ukratko opisan narativni mehanizam – komuniciranje vrijednosti života kroz ukazivanje na šokantno ništavilo smrti može se učiniti grubim ili manipulativnim. Ipak, Brásove pretpostavljene smrti nisu puka emotivna manipulacija; one su mehanizam njegova, a posredno i našeg učenja.

”Daytripper” afirmira život i ono što ga čini vrijednim, no to nikad ne čini tako da junaka automatski provodi kroz sustav nagrada i kazni. i Moon znaju da je život nasumičan – gotovo svaka Brásova smrt može se dogoditi bilo kome. Možemo se zateći na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme pa biti ustrijeljeni, može nam se u djetinjstvu zmaj zapetljati u električni vod, možemo poginuti u prometnoj nesreći, umrijeti od moždanog ili srčanog udara, možemo umrijeti na sve načine na koje Brás umire. Kao ni Brásovom, ni našom smrću svijet ne bi prestao postojati.

No, svako poglavlje predstavlja i neki posve mali intimni detalj koji ispunjava život i daje mu smisao, bilo to prijateljstvo, ljubav, obitelj ili nešto drugo. Drugim riječima, Brásova (ili bilo čija) egzistencija povezana je ponajprije s odnosima koje stvara, a život nije jasan narativni obrazac koji vodi prema jednom, u literaturi ili pop-kulturi, često vrlo grandioznom cilju. Život je niz vinjeta koje polako ispunjaju zamišljena poglavlja. Stoga kad Brás primi vijest da ima neizlječivi tumor na mozgu u 76. godini života, koju autori pišu kao uvod u ”konačnu” smrt (iako prigodno nikad nije prikazana), on postaje svjestan da je život koji je živio bio nesavršen, ali i ispunjen događajima, ljudima, pisanjem, cigaretama – očevim nasljeđem. Smrt je dio života kojem ne znamo točan datum. Umjesto da živimo u iščekivanju, možemo uživati u malim stvarima poput objeda, cigareta, tipkanja i sl.

Prema željenoj karijeri romanopisca Brás čini korak tek kad biva prisiljen svoj literarni talent upregnuti u službu tragičnih okolnosti, nekrologe s kakvim-takvim završnim poglavljem žrtvama zrakoplovne nesreće. Koristeći vlastita iskustva kako bi dočarao tuđa, a pritom misleći da je zbog toga neiskren, tada otkriva bit svojeg pisanja – predočavanje individualnog kroz univerzalno i obratno. Pišući o sebi, Brás zapravo piše o svima. U tom trenutku postaje nadahnutiji i ispunjeniji protagonist spreman na bilo kakvu sudbinu.

Scenarističkom bi dosjetkom o umiranju kao zaključku svakog životnog poglavlja, ”Daytripper” mogao iznervirati ponekog čitatelja jer bi ga taj prstohvat magičnog realizma mogao podsjetiti na new age tvornicu novaca koju predstavlja Paulo Coelho. No, i Moon taj mehanizam jednostavno koriste kao efektni i efikasni zatvarač svakog poglavlja uz opisivanje lika i razvoj radnje. Brás ne nauči cijeniti život zato što je izbjegao smrt – u svakom je od tih zamišljenih scenarija on doista i umro. Nauči cijeniti život jer živi. Upravo se u tome krije najveća snaga kolorke – autori ne kriju da je život često mučan, tragičan i naporan, ali spregom narativnih minijatura i nesvakidašnje životnog crteža prepunog boja, pokreta te protoka vremena oni postižu da Brás i čitatelj nauče cijeniti dano vrijeme.

   Karlo Rafaneli  

Foto: Fibra

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...