Davor Vuković – velik u New Yorku

*Slikar Davor Vuković nedavno se vratio iz New Yorka, gdje je u Broadway Gallery na Manhattanu imao uspješnu i od tamošnjih medija zapaženu samostalnu izložbu “Arhipelag”. Ovaj je tekst umjetnikov osobni osvrt na to iskustvo.

***

Svako putovanje započinje prvim korakom. Pa makar to bio i moj treći uzastopni prekooceanski let u New York.

Prvi put otputovao sam u New York u svibnju 2009. na grupnu izložbu renomiranih slikarica i slikara iz raznih zemalja svijeta koja se održala u Ico Gallery smještenoj u njujorškoj četvrti Tribeca poznatijoj po Tribeca Film Festivalu glumca Roberta de Nira. Uspjeh koji sam postigao samom činjenicom da je moj rad bio tiskan na ovitku kataloga izložbe i da sam proglašen slikarom mjeseca svibnja, ponukao je slikara i vlasnika Broadway Gallery i Ny Arts Magazinea da me pozove na grupnu izložbu u svojoj galeriji. Tako sam, ponovno u svibnju, 2011. godine po drugi put otputovao u New York.

Pošto su, po općem dojmu moji radovi bili među najupečatljivijim među doista dobrim slikarima iz Danske, Francuske, Italije, Kine, SAD, a Lubelski ustanovio da imam „strong body of work“, nije mu trebalo dugo da me pozove na samostalnu izložbu naredne, ove 2012. godine.  Očito je da je bio na dobrom tragu, jer su me još dvije renomirane galerije na Manhattnu, vidjevši moje radove u Broadway Gallery pozvale također na samostalnu izložbu.

Prevagnula je slikarska inicijacija moje malenkosti od strane iskusnog njujorškog slikara, izuzetno dob ra pozicija galerije smještena na SoHo-u i ponuda dva članka o mojem radu u obliku intervjua sa mnom u poznatom  International Art Fairs Newspaper i Ny Arts Magazine, koji je, uzgred rečeno i glavni sponzor jednog od najvećih njujorških sajmova umjetnina- Fountain Art Fair,. Ne treba ni spominjati da sam i tom prigodom svijetu (časopis se tiska u 6000 primjeraka, a čita se i u Kini) objavio činjenicu koju nikada ne propuštam navesti; da ništa ne bi bilo od mojih interkontinentalnih putovanja da sve ove moje nemoguće vratolomije po svijetu nije financirao prvenstveno grad Zaprešić otkupom mojih slika za svoju javnu zbirku. Prije izložbe grad mi se odužio i dodijelio mi jedno od najvećih javnih priznanja- Nagradu grada Zaprešića  u znak javnog priznanja za zasluge na području kulture i umjetnosti, za doprinos promidžbi i ugledu Grada Zaprešića u Hrvatskoj i inozemstvu. Ne bi išlo ni bez Ministarstva kulture RH, koje mi je dodijelilo najveći iznos koji je u 2012. doniralo nekom hrvatskom samostalnom umjetniku za projekt međunarodne suradnje. Vitalna  je i potpora Zagrebačke županije, grada Zagreba, Turističke zajednice grada Zaprešića, dakle svih relevantnih državnih institucija, ali i privatnih sponzora i ljubitelja moje umjetnosti kao što su DBT i Vodoprivreda-Zagorje. Ovo ne navodim iz promidžbenih razloga nego zbog etike i trajne zahvalnosti. I poštenja.

Moja je preporuka: putujte Swissom ako krećete preko „velike bare“. Ni Nijemci ni Nizozemci nisu se pokazali tako uslužni, točni, ljubazni i organizirani avio prijevoznici kao što su to  Švicarci. Što, naravno, nije ni malo slučajno. A to nipošto nije nevažno kad krećete na put od najmanje 12 000 km.

Otputovao sam 18 listopada, šest dana prije mog rođendana. Na Pleso me dopratila moja vjerna prijateljica Biba, a na njujorškom aerodromu J. F. Kennedy dočekao me je moj dobri, jednostavni i duhoviti barba Kruno koji je napustio Mali Iž prije šezdesetak godina brodom iz Italije, pošteno i teško odradio svoj radni vijek u New Yorku, gdje je i oženio moju tetu Doru, koju je u međuvremenu teška bolest učinila zdravijom, zrelijom i mudrijom osobom od takozvanih zdravih ljudi. Podigli su svoje troje djece koje su danas uspješne svjetske žene koje žive i rade u New Yorku Dubrovniku i Zürichu.

Odsjeo sam u jednoj od dvije kuće koje su stekli mukotrpnim radom i odricanjem. Ne u onoj u Astoriji, poznatoj koloniji njujorških Hrvata, nego u Flushingu, također u istočnom dijelu New Yorka Queensu, katnici građenoj od opeka i drva, kao što su građene pretežno i ostale kuće u tom brižno njegovanom dijelu grada, koje se protežu u nepreglednim nizovima naselja u kojima žive Grci, Talijani, Kinezi i ostali stanovnici New Yorka. Zbog toga je u Americi još u 18 stoljeću utemeljen izraz „melting pot“ kao metafora asimilacije i jedinstva svih doseljenika, kasnije zamijenjen izrazom „multikulturalizam“, koji, bar prema onome što sam ja doživio, u potpunosti dobro funkcionira.

Nakon par dana odmora nakon gotovo desetsatnog leta prema suncu i danu koji se neobično produžio, kako bih uklonio posljedice jet laga, kojih posljedica se, usput budi rečeno, nisam ni do danas riješio, što nije ni čudno s obzirom da sam  u razmaku od mjesec dana, koliko sam boravio u New Yorku, prevalio 12000 km. i letio na prosječnim visinama od 12000 km. i brzinama koje su prelazile 1000 km/h, autobusom Q 15 i podzemnom željeznicom br. 7. krenuo sam od  Main Streeta do Cannal Streeta  i stigao do Broadway Gallery, koja je smještena na ulici Broadway iznad Chinatown.

Dvadeset i tri slike izrađene ove godine u tehnici akril na platnu i dimenzijama od 100×100 cm do 40×50 cm, već  su bile stigle zahvaljujući ekspeditivnosti i dobroj suradnji s DHL-om, dobro spakirane u velikoj i teškoj drvenoj kutiji rađenoj po mjeri. Uslijedio je srdačan doček brojnog osoblja galerije i sada mog dragog prijatelja, vlasnika galerije, Ny Arts Magazine gospodina Abrahama Lubelskog.  Tijekom ručka u španjolskom restoranu, koji je uslijedio nakon što smo brzo postavili slike kako treba, saznao sam da je vlasnik i velike galerije u Pekingu, gdje trenutno izlaže svoja velika platna. Nakon druge čaše crnog australskog vina, ponudio mi je, kao dobrom  prijatelju, boravak u Kini s mojom ljepšom polovicom, s obzirom da mu je supruga, s kojom ima dvoje prekrasne djece, porijeklom iz Kine.

Za ručkom je bio  vrlo nadahnut i inspirativan. Bio je jako uzbuđen i zadovoljan kad je moje slike vidio u galeriji uživo i uspio me je uvjeriti da su platna u formatu od 300×300 cm idealna za mene i ponudio mi je odmah novu suradnju i studio u New Yorku gdje bih ih radio slijedeće godine. Zamislio je to kao rezidencijalni boravak u New Yorku, nakon čega bi se izrađene slike postavile u galeriji kao moja nova samostalna izložba, koja bi sada na svoj način  komunicirala s njujorškim slikarima i likovnom publikom, nakon što bi projekt, kao i ovoga puta bio predstavljen i najavljen u NY Arts Magazine, kako bi se njujorška likovna javnost što bolje upoznala s mojim radom i mogućnostima. Načelno sam pristao jer me je ideja zainteresirala, ali smo se dogovorili da ću ugovor potpisati tek kada i ukoliko većina potrebnih sredstava bude odobrena od strane sponzora. Odlučio sam, također, bez obzira da li će projekt biti realiziran, raditi velike slike ovdje u Zaprešiću, a tijekom jučerašnjeg  snimanja na zagrebačkoj Z1 televiziji za emisiju „Slika Zagreba“, kako to obično biva, upoznat sa skučenim prostorom za takav projekt kojeg koristim u Srednjoj školi „Ban Josip Jelačić“, urednik emisije i moj prijatelj Branko Kuzele, ponudio mi je svoj prostor u Samoboru s idejom da rad na tim velikim slikama konstantno prati kamera za dokumentarni film koji bi iz toga nastao.

Predah između postavljanja i otvaranja izložbe iskoristio sam za kupovinu odjeće unuku Lovri i unuci Luciji u najpoznatijoj trgovini za djecu Babies R Us na Union Square, u čijoj se neposrednoj blizini, kako mi je rečeno, nalazi njujorški stan Petre Sanader. Uslijedio je i nezaboravni ručak na koji me je pozvao uvoznik Jana vode za SAD, sada moj prijatelj Mo Stojnović.

Bio je to jedan od onih prekrasnih, sunčanih, gotovo proljetnih dana pred apokaliptični uragan Sandy, koji je nakon toga uslijedio kao najveća elementarna nepogoda u povijesti New Yorka i SAD.

Izložba je postavljena 24. listopada na moj rođendan kojeg smo tiho, toplo i srdačno proslavili u porodičnom krugu. Otvorenje je bilo slijedeći dan s live streamom na jednom ekranu i s projekcijom dokumentarnog filma o mojem radu“Sjene iz dubine“ koji je snimio i režirao naš Luka Klapan, a muziku iz filma „The Reader“ustupio Samoborac Ozren K. Glaser, koji je napravio glazbeni predložak za taj film za koji je Kate Winslet dobila Oscara.

Prilikom otvaranja okupio se ne veliki broj posjetilaca, ali vrsnih poznavalaca likovnih prilika u New Yorku, slikara, galerista, novinara i kolekcionara. Među ostalima tu je bila i gospođa Marina Rogina iz Generalnog konzulata RH u New Yorku, Vendi Borović i Frane Ribarović iz splitskog „Petog elementa“, koji već nekoliko godina uspješno organiziraju izložbe naših i inozemnih slikara u MC Gallery, među kojima sam i sam sudjelovao na grupnoj izložbi 2010. godine.

Bila je tu i moja prijateljica Nena Komarica, koja je kao direktorica turističkog ureda u New Yorku godinama uspješno branila boje Hrvatske u svijetu, da bi zbog sumanute ideje štednje na vodećim uspješnim kadrovima najprije bila smijenjena, a ovih dana su joj uručili i otkaz. Nakon njenog odlaska Ured Turističke zajednice, iz mukom osvojenog prostora u reprezentativnom Empire State Building, preseljen je, prema Neninim riječima tamo gdje ga je gotovo nemoguće pronaći. Bez obzira na to Nena i dalje ne posustaje predstavljati Hrvatsku u najboljem svjetlu. Tako je zajedno sa sinom Draženom Komaricom koji je nedavno magistrirao na Harvard University, organizirala predavanja Biskupa mons. Dr. Franje Komarice u Harvardu i New Yorku, što je izuzetno važno za Hrvatsku, pogotovo u svijetlu oslobađanja hrvatskih generala Gotovine i Markača.

Imao sam veliku sreću da je Zoran Drakulić,  česti snimatelj HTV-a u New Yorku pristao snimati otvaranje izložbe koji prilog je 2.12. emitiran na Vijestima iz kulture HTV-a, kako bi se i hrvatskoj publici što bolje predstavila atmosfera ovog doista rijetkog događaja. Naime, po riječima bivšeg Generalnog konzula RH u New Yorku Marijana Gubića, prvi sam Hrvat koji je realizirao samostalnu izložbu u elitnoj njujorškoj četvrti SoHo.

Bila je tu i sjajna i izuzetno dobro informirana dopisnica Večernjeg lista iz New Yorka, gospođa Jadranka Jureško Kero sa svojim suprugom Domagojem Kerom, nedavnim generalnim konzulom u New Yorku, s kojom sam poslije proveo ugodno vrijeme u razgovoru za vrijeme ručka u uglednom francuskom restoranu „L’express“ na Park Avenue South . Njen izvanredan članak pod naslovom „Vukovićev arhipelag“ objavio je Večernji list 29. listopada, kao „Ekskluzivno iz New Yorka“ dok sam još boravio u New Yorku.

Sva sreća da smo izložbu otvorili na vrijeme i proslavili njen uspjeh u poznatom Rodeo Baru uz sjajnu živu kaubojsku glazbu i dobro crno vino, jer se nakon četiri dana, 30. listopada na ovaj magični grad obrušila oluja svih oluja, ne slučajno nazvana „Sandy“ koju je obilježio uraganski vjetar, plimni valovi koji su poplavili južni i Lower Manhattn i tunele podzemne željeznice i nasuli istočnu obalu obiljem pijeska. Bilo je na desetke mrtvih. Tisuće obitelji posebice u najugroženijem području New Jerseya,  ostali su bez svojih kuća, a milijuni onih u široj okolici ali i na samom Manhattnu  ostali su danima bez struje, grijanja, tople vode, liftova i telefona.

Grad je zauvijek prestao biti siguran grad za Njujorčane tako ponosne na svoj grad u koje se uvukla panika, nespokoj i strah. Na tjedan dana blokirani grad prestao je biti „grad koji nikada ne spava“. Sve je zamrlo od šoka i nevjerice. Njujorčani koji su imali struju sjedili su uz svoje televizore satima prateći NBC, Fox i CBS vijesti koje su bile iscrpne i nimalo utješne.

Očito je da mi dobrodošlica u New York, koju su mi u svojim pismima prije izložbe zaželjeli gospodin  Michael R. Bloomberg, gradonačelnik New Yorka i guverner države New York, gospodin Andrew A. Cuomo, koji su se stalno pojavljivali na tv ekranima sa izvještajima o stanju na terenu, nije puno pomogla. Bar što se Sandy tiče. Naime galerija je tjedan dana bila zatvorena.

U New York sam otputovao sa suncem, sunce me dočekalo u New Yorku i sve je izgledalo idilično. A onda sam te vjetrovite noći doživio koliko je život dragocjen i krhak istovremeno. U kući pretežno građenoj od drveta, uz zaglušno zavijanje i urlanje vjetra, koje ničemu što sam poznavao do tada nije bilo slično, osjećao sam se kao da sam u orahovoj ljusci na oceanu. Izloženost je bila potpuna i nemoć  istovremeno. Sve vrijeme dok je uragan na mahove puhao imali smo struju i pratili smo kako se oluja kreće i kako ruši sve pred sobom, a mi, naizgled tako dobro zaštićeni i sigurni tehnološkim dostignućima civilizacije, bili smo potpuno nemoćni, nesigurni i jednako ugroženi od Elementa kao i naši davni preci. Oluja nam se približavala u sve većim zamasima vjetra, kuća se povremeno njihala kao da će je vjetar iščupati iz temelja, stabla su se počela rušiti u okolini i nismo mogli znati kada će na nas doći red da nešto pođe po zlu.

Netaknuti olujom, moji domaćini su mi rekli da sam im donio sreću jer sam sa suncem došao, a kako se kasnije ispostavilo, sa suncem sam i otišao.

Tko zna zašto sam se našao tamo baš u vrijeme oluje, u velikoj mjeri posve miran, čak pomalo i fasciniran i zadivljen snagom uragana, koji me je, kad sam izašao iz kuće i kamerom pokušao snimiti prizor, doslovno otpuhao u zid.

Znam svakako da sam šokiranom i vidno zbunjenom  Abrahamu dugo pokušao objasniti moje viđenje oluje kao upozorenje Amerikancima i Njujorčanima da im pozicija superiornosti koju su nametnuli sebi i svijetu nije od velike koristi i da ih i ova katastrofa uči da budu skromniji, zahvalniji životu i da poštuju prirodu u mjeri koja to ona zaslužuje kako ih je to davno u svom pismu upozorio indijanski poglavica Seatlea.

Ne znam koliko sam u tome uspio ali sam se ugodno iznenadio kad me je na odlasku taj u mnogome pragmatični galerista nježno i prijateljski zagrlio, što do sada nije radio.

A kada sam odradio njujoršku avanturu mog života počastio sam se ručkom sa mojom dragom prijateljicom Nenom Komaricom, koja mi je nesebično pomagala u New Yorku. Zatim je uslijedio shopping  dobro dizajnirane odjeće i nakita, posjet Metropolitan Museum of Art, Frick Gallery, Whitny Museum, The Cloisters Museum and Gardens, The Morgan Library and Museum, i brojnim galerijama New Yorka.

I kao kruna svega:  mjuzikl „Evita“ na Broadwayu s kraljem Broadwaya Ricky Martinom u glavnoj ulozi. Premda je ulaznica, za naše prilike enormno skupa, izašao sam s predstave sretan i zadovoljan. Premda sam pazio na potrošnju jer je New York skuplji nego prošle godine, zaključio sam da za takav doživljaj cijena nije nimalo prevelika!

Sudeći po tome da sam ovih dana pozvan od strane našeg veleposlanika u Austriji, gospodina Gordana Bakote na izložbu u naše veleposlanstvo u Beču, da me grad Split ugošćuje u Staroj Vijećnici na Pjaci slijedeće godine i da me pozivaju londonske i njujorške galerije, očito se obistinjuje ono što pjeva Frank Sinatra u pjesmi posvećenoj Lizi Minelli „New York  New York“ „…if I make it there I make it everywhere…“

Ovoga puta teško sam se oprostio od New Yorka. Grad me je toliko oduševio i zaveo da mi je po prvi put došla pomisao da je ovo grad po mojoj mjeri i da bih mogao živjeti u njemu. Srećom nakratko jer se bližio dan povratka i želja da se vratim u domovinu.

Na zagrebački aerodrom sletio sam u subotu 17. studenog po prekrasnom sunčanom danu, kao što je bio sunčani dan u polasku. Morao sam otkazati drugi ručak s Abrahamom jer sam pobrkao da se u povratku putuje dva dana.

Dočekao me je moj sin Marin koji mi je nedostajao kao i moja prekrasna dva unuka.

I na kraju se u potpunosti slažem s mojim barba Krunom koji je rekao: „Lipo je svudi poći, ali je najlipše doma doći“

Pa makar to bilo ponovno u New Yorku 2013. godine.

Davor Vuković

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More