Đavo se kliberi kroz žensku književnost

Po svršetku manifestacije “Noć knjige” u zapruđanskoj knjižnici Vjekoslav Majer na kojoj su sudjelovale Nora Verde, Darija Žilić, Maja Hrgović i Dorta Jagić, Stojka mi se požalila:

– Sranje, Nora Verde mi je uvalila rukopis svog novog romana na čitanje. To mi je veća pokora nego da me zamolila da joj budem kuma na lejzbo vjenčanju u Utrechtu. Nema ništa gore od toga. Siliti se da pročitaš te tuđe rukopise, a onda nasrat neko kao mišljenje, sud koji neće biti uvredljiv, a opet ne smije ispasti niti preneiskreno ulagivački… Pa to je teže nego sastaviti žalbu nakon što ti pauk odnese auto zbog parkiranja na mjestu za indvalide.

– Zašto se ne bi moglo jednostavno, najiskrenije izreći mišljenje, u stilu: jedva sam pročitao prvih deset stranica, meni se to što si napisao ili napisala čini teško sranje… Nemoj me više daviti sa svojim pizdarijama. Upiši se na tečaj kreativnog pisanja kod Miroslava Mićanovića, pa nek ti on komentira rukopise, ali za to ćeš mu morati i platiti jer nije blesav da se s tim zajebava besplatno – rekao sam.

– Ma, znam… Ali to je kao da kažeš zašto svi ljudi na zemlji ne bi bili sretni i veseli… To jednostavno tako ne ide. Nikad Nori ne bi mogla tako nešto sasut u lice… Znam da bi ispala katastrofa. Iako me ona potiče da budem brutalno iskrena…

– Imaš pravo… – Pripalio sam duhan umotan u rizlu. – Traže te da budeš kao brutalno iskren, a ako si dovoljno blesav da to stvarno i budeš, onda nakon tog brutalno iskrenog mišljenja problijede kao da si pred njima priklao hramavo lane, i za njih si do kraja života priglupi, neobrazovani monstrum koji pojma nema o pravoj, istinskoj književnosti…

– Kako god, u teškim sam govnima. Nadrkala je skoro dvjesto stranica… Ko će to pročitat…

– Pročitaj početak, sredinu i kraj, kao što smo lektiru čitali… I onda izvuci neki odlomak sa sto pedesete strane i reci da ti je taj odlomak nešto najbolje što si ikad pročitala. Na taj način ćeš je zavarat, dat joj osjećaj da si zbilja pomno iščitala svih dvjesto stranica – posavjetovao sam je. – Vjerojatno su u većini slučajeva tako radili i Jagna i Perišić za one svoje novinske kritike… A vjerojatno i Jergović tako radi kad na primjer mora u Jutarnjem nešto pohvalno napisati o romanima Milane Vlaović, Mirjane Dugandžije ili Melite Arslani. Koji pakao. Lakše je istresati izmetine iz pelena za inkontinenciju u staračkom domu.

– Kad smo kod staračkih govana, dobro sam i prošla… Malo je falilo da mi i Hrgovićka uvali svoj rukopis o tome kako žene sa Balkana za lovu peru guzice rastrojenim babama u Italiji. Zamisli još to čitat… Gore nego da listaš oslikani katalog o kremama za kurje oči – uzdahnula je Stojka.

– Dovoljno mi je što sam ih morao slušat kako čitaju u toj vašljivoj knjižnici… Koja je budala uopće smislila tu manifestaciju Noć knjige? Čitav dan slušat suvremene hrvatske pisce kako čitaju ulomke iz svojih romana… Od te Noći knjige sljedećih deset dana imat ću noćne more.

– U podne je na radiju Jergović dva sata čitao odlomke iz svoje najnovije, još neobjavljene memoarske proze… Sledila sam se od užasa. Na trenutke je zvučalo kao da to piše Mirko Kovač, ali nekakav Mirko Kovač koji je čitav život proćerdao tavoreći po Konzumovim kafeterijama i epehaovim redakcijama i usidjeličarski prelistavao obiteljske albume, godišnjake – počela je afektirati Stojka.

– Ti i taj tvoj Kovač… – mrzovoljno ću. – Uvijek o njemu govoriš kao da je neki Bog. A tip je bio zapravo obična književna groupie… Od najranije mladosti povlačio se za svim mogućim književnicima, od Ujevića nadalje. Sve dok nije skupio dovoljno materijala da o tome počne pisati trotomne memoare nakon što je većina tih likova pomrla…

– Ljubomoran si na Kovača… On je bio suvremenik pravih pisaca, a ti si osuđen na Noru Verde, Dortu Jagić, Perišića, Jergovića, Simića, Tomića, Olju Savičević, Tanju Mravak, Petlevsku, Sajko, Hrgovićku, Prtenjaču, Gromaču, Draču, Šikaru…

– To su i moje najintimnije misli – protisnuo sam ozlojađeno.

Kroz pothodnik smo prešli u Utrine. U Konjušnici smo zatekli Stojkinog starog kako u alkoholnoj histeriji, udarajući dlanom po šanku, viče kao mula u minaretu:

– Antikrist dolazi! I kraj svijeta je blizu, bliže nego što misle!

Možda je već i došao, pomislio sam. A jedan od njegovih trikova je da pod krinkom nove hrvatske, ženske književnosti sjebava ljude u mozak, oduzima im volju za životom, stvaranjem. Prije neki dan mi je u pivnici Tomislav demonolog Miro Glavurtić govorio da se sotona najprije okomljuje na književnost i pisce. Ima u tome neke istine. U Hrvatskoj, nakon što je sve imalo smisleno pobrstio s Jergovićem, Perišićem, Ferićem i Tomićem, zadnji udarac nam želi zadati s tim ženskim piscima. To što sam maloprije slušao u knjižnici Vjekoslav Majer, to baš kao da se đavo u brk kliberio razumu, harmoniji i svakom zdravom književnom ukusu. Sva ta fragmentarna, kao neka urbano-poetska blebetanja o gorućim društvenim problemima i vlastitoj intimi, nepovezana ko tri kurca, a koja su u nešto malo boljoj varijanti sedamdesetih patentirale Irena Vrkljan i Dubravka Ugrešić… Pa to je sumrak pred potpunu kataklizmu!

Jebote, rekao sam u sebi, tim našim književnicama puna su usta Marije Jurić Zagorke. Što se onda ne ugledaju na nju? Ta je bar znala složiti zanimljiv zaplet, nije prdila u prašinu, nego je suvereno kroz papir šililja o intrigama slavonskih vitezova i zg- vještica. Koliko je i to bolje, nego pisati fragmentarnu prozu o omari, babljim pelenama, bratu homoseksualcu, vukojebinskim psihoanalitičarima…

Odlučio sam se ponovo oblokat sa Stojkinim starim, na njegov filharmonijski račun. Bolje biti pijan, nego smor. Koji se povlači po periferijskim knjižnicama i graba se s Dortom Jagić, Darjom Žilić i Majom Hrgović za baklave ispečene brižnom rukom usahle, natabletirane knjižničarke.

Nakon fajronta u Konjušnici, nabrijana Stojka odvukla me u prostoriju Udruge Utrinjana, Utrinapolis. Tamo je na pjesmu Dunavom brodovi plove pod svjetlom mini stroboskopa plesala stiskavac s nekim povisokim, cromanjastim tipom u kariranoj košulji. Podivljao od ljubomore, posumnjao sam da se ona možda jebe ko štuka sa kvartovskim, ostarjelim momcima dok ja živim u uvjerenju da je romantična, aseksualna jegulja kojoj je naliv-pero Mirka Kovača erotski nadražljivije od lizanja gemištnog znoja sa ćosavog, skoro pa čvrstog trbuha Darka Rundeka.

Onda su pustili Joy Division. Slušajući te karizmatične, duboko depresivne stvari, došlo mi je da odem u klonju, objesim se o vodokotlić i prekinem ovo izdrkana, besmislena povlačenja i opijanja po zagrebačkim predgrađima nakon kojih me, ako stara opet potegne neku vezu, u najboljem slučaju čeka zaposlenje skladištara đakovačke, centralne knjižnice gdje ću kao leptirov, nikad krilima proklepetali zametak, istrunuti među otpisanim izdanjima romana i zbirki priča Vesne Bige, Sanje Lovrenčić, Roberta Mlinarca, Krešimira Mićanovića, Borisa Becka, Božice Zoko, Nevena Ušumovića, Milana Rakovca, Luke Bekavca, Željka Ivanjeka i ostalih.

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More