Što o postweinsteinovu dobu možemo naučiti od Davida Mameta?

Pojam seksualnoga uznemiravanja relativno je nov te se počinje spominjati tek u drugoj polovici XX. stoljeća. Obuhvaća neželjeno seksualno pristupanje, traženje seksualnih usluga te drugo verbalno i fizičko ponašanje seksualne prirode (US Equal Employment Opportunity Commission, 1996). Medijsko je praćenje slučajeva sporadično i nesistematsko, a SAD pripada jednoj od vodećih država u svijetu gdje je seksualno uznemiravanje popularno društveno pitanje od poznatoga slučaja Monice Lewinsky do nedavnoga pada producentskog mogula Harveyja Weinsteina. Članak Jodi Kantor i Megan Twohey u The New York Timesu pokrenuo je lavinu iznošenja osobnih svjedočanstava. Ispovjedni fenomen #metoo nedovoljan je prema Asji Bakić za temeljite društvene promjene. Seksualnom uznemiravanju, političkoj korektnosti, odnosu moći i nasilju dao je različite glasove američki dramski pisac David Mamet u Oleanni (1992), koja već gotovo godinu dana igra na Sceni Ribnjak.

Tadašnja je izvedba u kazalištu Orpheum na Broadwayu savršeno korespondirala s aktualnim svjedočenjem odvjetnice Anite F. Hill protiv američkoga suca Clarencea Thomasa te je prouzročila svojevrstan bijes u javnosti. Nerijetko se upravo taj slučaj povezuje s postweinsteinovim slijedom događaja. Mamet posjeduje taj dramski dar da gledatelja zarobi u nasilju vlastitih likova. U ovome slučaju studentice Carol i profesora Johna čija borba za moć na sveučilištu nalikuje obaranju ruku, a susret u kabinetu početku propasti. Pritom Mamet ne vodi računa o političkoj korektnosti pa će ga pojedini autori nazvati lašcem. Književnik nema obvezu biti objektivan, a predmet drame ionako nije ništa drugo doli laž (Three Uses of Knife, 1998).

U Hrvatskoj je problem seksualnog uznemiravanja na sveučilištima gotovo nevidljiv, barem sudeći prema obimu znanstvenih istraživanja, postojećim zakonima, obrazovnim mjerama i medijskoj nezainteresiranosti. Projekt Smiljane Leinert-Novosel te tadašnje studentice Aleksandre Štingl na Fakultetu političkih znanosti (2001) sadržava podatak kako je 6 % studentica doživjelo teže oblike (ucjene ocjenama, neželjene intimne kontakte ili neželjeno dodirivanje), a 35 % lakše oblike seksualnog uznemiravanja (poput dobacivanja, poziva na kavu ili večeru, neukusnih šala, pogleda, seksualnih primjedbi i aluzija). S druge pak strane istraživanje studentske percepcije seksualnoga uznemiravanja (Balenović, Hromatko, Markovina, Perica, Paratušić i Poljanić, 1999) očekivano je ukazalo da se spolovi znatno razlikuju u percepciji uznemiravanja. Žene bi se osjećale ranjivo, bijesno i reagirale bi agresivno dok bi veći dio muških ispitanika tolerirao i možda čak bio polaskan takvim ponašanjem.

Mediji glavne struje na kontroverznu temu usputno su se osvrtali, ovisno o potencijalu tabloidnosti. ”Nečastivi na fakultetima” Barbare Matejčić obuhvaćao je osobna svjedočanstva slučajeva seksualnog uznemiravanja na sveučilištima starija od trideset godina. Percepcije i ponašanja su se u tom vremenskom razmaku zasigurno promijenile.

Važan pokazatelj u strukturi seksualnoga uznemiravanja jest pitanje moći koje Mamet rastvara u dvije situacije – u prvoj zaključava antagoniste u kabinet gdje se ovisno o gledateljevoj percepciji seksualno uznemiravanje događa ili ne događa, a u drugoj se antagonisti vraćaju na mjesto zločina kako bi riješili situaciju. Autorov dramski jezik nije teatralan i bogat proznim opisima. Njegovi likovi razgovaraju neopterećeno i prirodno. Ono što dijeli gledatelje jest mnogoznačnost i autorovo nezauzimanje strana. Lik studentice Carol donekle je jednodimenzionalan te nerijetko izaziva simpatije, dok Johnov ima pozadinu te postupno u gledatelja izaziva empatiju.

Oleanna nije seksistička drama kako ju se nerijetko htjelo prikazati. Više je poput nadrealne igre potapanja brodova u kojoj se ne ostavlja prostor međusobnom povjerenju i racionalnom diskursu. Kabinet kao prividno mjesto razgovora i promišljanja postaje poprištem brutalnosti. Mogućnost dijaloga uopće postaje upitnom. Takvu i dalje društveno aktualnu dramu postavlja produkcijski skromna Scena Ribnjak, i to bez redatelja. Glumci Darko Stazić i Sara Stanić nisu ujednačeni ni eksplozivni koliko bi trebali biti, a niti uvijek suptilni. Mamet piše za glumce, njegovi su dijalozi nijansirani i puni mijena, a likovi imaju predživote koji se postupno raslojavaju. Dok određena kazališta bježe u eskapizam, male scene nastavljaju hrabro istraživati društveno važna pitanja preko iznimne dramatike.

           Anđela Vidović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More