David Bowie: Krajolik decentraliziranog imena

Glazbeni opus Davida Bowia je nalik na Tokio. Nema pravog centra, nedostaje središnja tema, osim ako ista nije – sve. Na prvi pogled nepregledan, a na drugi još nesavladiviji… treba malo vremena da vas Bowie uzme pod svoje.

Istovremeno blještav i dosadan, Bowiejev opus je prepun sivih predgrađa promašenih albuma, no jednako je obilan kad su i oni uspjeli u pitanju. Čovjek može godinama slušati Bowia i nakon svega otkriti neku bitnu, do tad sasvim nepoznatu pjesmu koja je sažela ili, češće, odredila čitavu epohu.

Unatoč uvriježenom mišljenju, kad se bolje pogleda, kod Bowieja ne postoji čak ni centralna dekada djelovanja – postoji samo David Bowie jednako siv i senzacionalan čitavo to vrijeme. Da je živ, Borges bi ga, bez sumnje, usporedio s bibliotekom.

Svijet neovisan o Bowiejevoj muzici tvore intervjui i gotovo da nema čovjeka na kojeg Bowie ne liči u jednoj od svojih faza. Iz nekog razloga, u intervjuima iz 1974. podsjeća na mene. Naredne godine, na drogama, Bowie izgleda kao prototipični mladi čovjek svog ili bilo kojeg drugog vremena.

No tu je i Bowiejev filmski opus kao i mnoštvo umjetničkih pa i poduzetničkih projekata kojima se bavio tokom života. Po tome je Bowie još jednom nalik na neiscrpni i polivalentni Tokio.

Ono što će čovjeka zgroziti to je Bowiejeva snaga da izdrži desetljeća uzimanja teških droga i uz takvo rasipanje stvori sve što je stvorio. Bowieva snaga daje se ravnomjerno velikodušno bez obzira na zapreke (kojih je neprestano mnogo) negdje od sredine šezdesetih do sredine dvijetisućitih.

Tada odjednom, bez objašnjenja, i, osjeća čovjek, nekako prerano, David Bowie nestaje iz javnog života samo da bi se povukao, kao što i priliči čovjeku usporedivih dostignuća, u luksuznu i samozatajnu mirovinu u New Yorku.

Aleksandar Hut Kono
Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...