Danski odgoj: U svemu uspijevaju naći dobro, ali jednako tako stabiliziraju euforiju

Godine 2016. izdana je knjiga Louise Thomsen Brits ”Hygge: sretan život na danski način” i Meika Wikinga ”Hygge: danski recept za sretan život”, a 2018. od istog autora ”Lykke: potraga za najsretnijim ljudima na svijetu”. Počelo se govoriti kako su Danci uistinu od svoje sreće ”napravili biznis” te su je ”počeli izvoziti”. Da je barem sami možemo proizvesti. Ove smo godine ”uvezli” i knjigu ”Danski odgoj djece” koja je kod nas odjeknula, a dočekali smo ju kao priželjkivanu namirnicu koju dugo nismo okusili.

Napisale su je žene, majke i prijateljice Jessica Joelle Alexander i psihoterapeutkinja Iben Dissing Sandahl. Naš prijevod izašao je u izdanju Egmonta, najvećeg europskog izdavača za djecu sa sjedištem upravo u Danskoj. Iako ta zemlja ima samo 5,7 milijuna stanovnika, danska tvrtka Kompan jedna je od najvećih proizvođača dječjih igrališta na svijetu, a najpoznatija i najomiljenija igračka u povijesti – Legove kocke, potječe iz radionice danskog stolara Olea Kirka Christiansena. Naziv su dobile skraćivanjem i spajanjem danskih riječi leg godt, a to znači ”dobro se igrati”, a legićima se satima i danima može igrati… Igra je prvo načelo danske teorije odgoja koja je sažeta u lako pamtljivom akronimu P.A.R.E.N.T. Za svaki od sretnih sastojaka, navest ćemo i mogućnost pripreme.

P lay – Igra (Ne trebate imati grižnju savjesti ako se dijete slobodno nestrukturirano igra jer tako razvija unutarnje porive.)

A uthenticity – Autentičnost (Budite autentični jer dijete ne traži savršenstvo, nego iskrenost.)

R eframing – Preoblikovanje (Rečenicu: ”Mrzim letjeti”, možete preoblikovati u rečenicu ”Ako izostavimo let avionom, uistinu volim putovati.”)

E mpathy – Empatija (Nemojte pred svojom djecom loše govoriti o drugom djetetu, nego zajedno pokušajte razumjeti postupak i osjećaj tog djeteta.)

N o Ultimatums – Bez ultimatuma (Ne namećite svoje mišljenje i potičite dijete da ima svoje.)

Kako autorice nigdje ranije nisu naišle na frazu ”danski odgoj djece”, danska teorija odgoja njihova je originalna ideja. Njezini su začetci u Jessicinu zamjećivanju kako bi ona, kao Amerikanka, kad bi iskrsnula neka problematična situacija, burno reagirala za razliku od svojeg supruga Danca koji je uvijek imao više strpljenja i za svaku situaciju u rukavu spremnu rečenicu. To su morale biti čarobne rečenice jer je ujedno posvuda zamjećivala sretnu, mirnu i pristojnu djecu. U tom transparentnom priručniku nema hokus-pokusa, a ne može ga ni biti. To vidimo već iz odgoja, često mukotrpnog posla. Topli i dirljivi iskustveni primjeri i doživljaji isprepliću se s ozbiljnim i profesionalnim. Po ozbiljnom pristupu (pozivanju na brojne znanstveno-istraživačke radove), ali i nekim sadržajnim dodirnim točkama, primjerice metodi preoblikovanja, priručnik podsjeća na Seligmanov Naučeni optimizam, a to je i logično budući da su upravo Danci naučeni ili realni optimisti, ”optimisti širom otvorenih očiju”.

Zamislite da ste u galeriji. Pred vama na zidu visi slika za koju zaključujete da je negativna. ”Muškarac je na slici mrk, žena bespomoćna, raspoloženje tmurno.” Realni optimist uočio bi da je slika i ”prepuna detalja koje isprva niste zamijetili, a na koje se promatrač može usredotočiti.” U prozoru iza para zamijetit će vesele ljude koji pristižu donoseći darove. Ako ne bude ni tog prozorčića, prizor se neće negirati, ali se uvijek može preoblikovati doživljaj: da su muškarac i žena samo imali loš dan. Ako su i uistinu nesretni, promatrača mogu ponukati da cijeni svoju sreću.

Ako su Danci najsretniji ljudi na svijetu, zašto Andersenove bajke ne završavaju sretno i zašto danski filmovi nerijetko imaju turobne, tužne ili tragične završetke?

U našoj literaturi zna se govoriti o razilaženju H. C. Andersena i I. Brlić-Mažuranić ”u korist” naše spisateljice ”koja, primjerice nikada ne podliježe Andersenovoj bolećivosti, nemoćno-destruktivnom pesimizmu itd.” U hrvatskim prijevodima Andersenovih bajki ”mnogo se pazilo od čega bi sve trebalo poštedjeti djecu”, ali čini se da Danci i u tragedijama te potresnim događajima nalaze korist.

Danci smatraju da i o tragedijama i potresnim događajima treba pričati. O vlastitu karakteru učimo više iz naših nedaća, nego iz uspjeha i zato je važno preispitati sve strane života. Takav je pristup mnogo iskreniji i njime se stječe suosjećanje te dublje poštovanje prema ljudskosti. Ujedno nam pomaže da budemo zahvalni za male stvari u životu koje katkad uzimamo zdravo za gotovo, previše se usredotočujući na život iz bajke.

Jednako tako mnogo je puta Jessica gledala danske filmove ”čekajući onu smirujuću pozadinsku”, ali i danski filmovi uvijek iznova dodiruju ”osjetljiva, stvarna i bolna pitanja, ne razrješavajući ih sretno već upravo ostavljajući gledatelja s nerazriješenim mučnim osjećajima.” Kako onda Danci mogu biti sretni gledajući takve filmove? Odgovor može biti u prilici za jačanje neovisnosti i otpornosti, ali i u rezultatima jednog istraživanja koje autorice navode, a ”koje je pokazalo da, suprotno uvriježenu mišljenju, gledanje tragičnih ili tužnih filmova zapravo čini ljude sretnijima jer im skreće pozornost na pozitivne vidove njihovih života.”

Zanimljive su te danske naočale. Sve doziru. U svemu uspijevaju naći dobro, ali jednako su tako i euforiju skloni stabilizirati. U nedavnom intervjuu Iben Dissing Sandahl izjavila je kako Danci nisu najsretniji ljudi već su samo ”manje nesretni”. To je neočekivan odgovor s obzirom na to da sve pokušavaju vidjeti u što pozitivnijem svjetlu, no ne sadrži li i taj odgovor nešto od opisane slike, danskih bajki i filmova? Oni ne negiraju ni nesretne ljude. Upravo će im nesretni ljudi osvijestiti koliko su sretni.

S obzirom na njihov autentičan, i katkada nepredvidljiv pogled na svijet, osobito nas je zanimalo kako bi reagirali na ove uobičajene situacije.

Dijete je tužno.

Neće mu se reći da ne bude tužan, već će mu se pomoći da prihvati i razumije svoje osjećaje. Vodi se dijalog tako da dijete samo dođe do rješenja.

Dijete je tvrdoglavo.

Stvaraju naviku gledanja pozitivnih strana problematičnog ponašanja. Možda dijete nije tvrdoglavo, nego vrlo uporno i pokazuje liderske vještine.

Dijete ne želi jesti.

Na djetetov tanjur stavili bi od svega pomalo i pustili ga da jede kako želi. U napetim okolnostima i pod pritiskom ”većina bi ljudi izgubila apetit.”

Dijete ima problem.

Roditelj će se uplesti samo ako ga dijete ne može samo riješiti.

Dijete odbija nositi jaknu i čarape.

Danski roditelj priznaje da je to vrlo frustrirajuće, ali ako ne uspije razgovorom riješiti, pustio bi dijete van bez jakne pa bi samo brzo shvatilo da je vani hladno.

Dijete ne želi odzdraviti.

Roditelj neprestano podsjeća dijete da je pristojno odzdraviti, ali ga ne prisiljava na to. Moguće je da će nakon šest mjeseci dijete samo početi odzdravljati.

Dijete udara ili grize druge ljude.

To se smatra neprihvatljivim. U takvim slučajevima odlučno bi postupio, čvrsto primio dijete za ruku i rekao ”Ne!”

Dijete poslije svoje nogometne utakmice priđe i kaže: ”Grozno sam igrao!”

”Vaš bi tipičan odgovor mogao glasiti: Ma, nisi uopće! Sjajno si igrao, ali teren je bio strašno sklizak! Sljedeći put ćete sigurno pobijediti. Nekad pobijediš, nekad izgubiš, to je tako.”

Danski način preoblikovanja humorom otprilike bi izgledao ovako:

”Grozno sam igrao!”

”Jesi li slomio nogu?”

”Ne, ali užasno igram.”

”Ali nisi slomio nogu? Jesi li siguran?” (Spustite se pogledati nogu).

”Pa, barem nisi slomio nogu!”

Hoće li danski roditelji dati mlađem djetetu igračku?

Neće. Ako mlađi Marko plače jer mu Lena ne želi dati lopaticu, Lenu će se pitati želi li podijeliti igračku, ali ju se neće prisiliti na to. Prisilom bi mogla dobiti poruku da uvijek mora dati ono što netko zatraži. Ne znači da Lena ne treba imati empatije prema Marku, ali i roditelj treba imati empatije prema Leni. Dijete se neće prisiljavati na nešto samo zato da se udovolji drugom ili da se olakša situacija.

Što misle o udaranju djece po stražnjici i vikanju kao načinu discipliniranja djece?

U Danskoj je 1997. zakonom zabranjeno tjelesno kažnjavanje djece i većini je Danaca nepojmljivo. Vikanje je jako rijetko. Smatraju da roditelji moraju ostati mirni i ne izgubiti kontrolu nad svojim ponašanjem jer u suprotnom ne mogu to ni od djeteta očekivati

Kako će danski roditelj reagirati kada dijete nešto ”načrčka”?

Načrčka li, primjerice dansko dijete crtež i preda ga roditelju, roditelj vjerojatno neće reći: ”O, kako lijepo! Ti si prava umjetnica!” Prije će upitati dijete nešto o crtežu, primjerice: ”Što je to?”, ”O čemu si razmišljala dok si to crtala?” ili ”Zašto si odabrala baš te boje?” Ili će se, pak, možda samo zahvaliti ako je crtež bio dar.

Hvale li svoju djecu?

Da, ali ne za urođenu pamet i sposobnost, nego za trud, zalaganje, strategiju, napredak, kako bi usvajali ne nepromjenjivi, nego razvojni mentalni sklop.

Upitate li bilo kojeg Danca što misli o vremenu kad je vani hladno, sivo i kišno.

Automatski će vam odgovoriti:

”Drago mi je što sam na poslu!”

”Baš dobro što nisam na godišnjem!”

”Baš se veselim što ću večeras s obitelji uživati u toplini svojega doma!”

”Ne postoji loše vrijeme, samo loša i neprimjerena odjeća!”

Danska princeza Mary vozi djecu iz vrtića.

Našoj kulturi i prije ovog priručnika bile su poznate neke okosnice skandinavskog odgoja. Možda smo dosta tog iz knjige već čuli. Ali ako autorice tvrdi da Amerikanci, kao 14. najsretniji ljudi na svijetu imaju što naučiti, mi kao 77. zacijelo možemo nešto novo čuti, a i primijeniti. Danci su gotovo četrdeset godina uzastopno proglašavani najsretnijim ljudima na svijetu. U čemu je tajna? ”Zacijelo nije ni u golemim poreznim davanjima ni u hladnim mračnim zimama”, a ni u tome da se mlade Dance toga ”poštedi”. Mala sirena može se i baciti u more od tuge i pretvoriti u morsku pjenu, danska princeza Mary može biciklom voziti svoju djecu u vrtić, na niskoj temperaturi, i po snijegu i ledu, a oni će i dalje odgajati sretnu djecu. A tko ne bi htio malo uvozne sreće? Iako, tvrde nam Danci – ona se može i kod kuće proizvesti.

Hygge, vrhunac danske sreće:

Bio je prohladan, sunčan dan. Jessica je sa suprugom ležala u mreži za ljuljanje pod velikim stablom šljive u dvorištu suprugove sestre, a njihovi sin i kći stisnuli su se između njih poput palačinki, jedno otvorenih, a drugo zatvorenih očiju. Jessica ih je ljuljala lijeno se odgurujući nogom koja joj je visjela iz ljuljačke. Vjetar je glasno šumio u krošnjama, treperave sunčeve zrake probijale su se kroz lišće i na lica im bacale kaleidoskopske uzorke. Bila je to kombinacija dodira, zvuka, tople prirode i mirisa nježne kose njezina sinčića. Mogla im je osjetiti otkucaje srca i toplinu suprugove noge uz svoju. U ruci je držala stopalo svoje kćeri koja je mirno ležala sklupčana uz nju. Bili su zajedno.

Jessica Joelle Alexander i Iben Dissing Sandahl, Danski odgoj djece, Što najsretniji ljudi na svijetu znaju o odgoju samopouzdane i sposobne djece

Marijana Ivić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...