Uznemirujući apel za spašavanje 14 povijesnih klavira: poklon obitelji Gašparović ignoriraju i Grad Zagreb i Ministarstvo kulture

Neprocjenjivo kulturno blago otac i sin Gašparović žele darovati Hrvatima, ali njihovih 14 povijesnih klavira nisu dobrodošli niti u Gradu Zagrebu niti u Ministarstvu kulture.

Kada u Hrvatskoj nastupaju svjetski poznati pijanisti Aljoša Jurinić, Lovre Marušić, Petar Klasan, Andrey Gugnin, Inon Barnatan, Boris Giltburg, Stefan Vladar ili fortepijanisti Malcolm Bilson i Andreas Staier (koji spadaju u sam vrh najuvaženijih fortepijanista svijeta) iza njih se krije ime mladog pijanista, profesora, menadžera, pokretača i voditelja umjetničke organizacije Cristoforium, vlasnika i direktora firme Cristoforium ArtDanijela Gašparovića. Premda je možda (nažalost) legitimno da se zapitate kako se još može živjeti od rada u domeni klasične glazbe u Hrvatskoj, Danijel će sve zablude odagnati sa samo jednom rečenicom uz smijeh: „Pa treba mi konkurencija.“

Ovaj odlučni i vrijedni mladi čovjek smatra da je Hrvatska premala da bi postojala negativna konkurencija. Ističe kako je pozitivna i konstruktivna konkurencija nužna za kvalitetnu suradnju. Osim navedenih glazbenika Danijel kroz svoju firmu za menadžment umjetnika i usluge u kulturi „Cristoforium Art“ zastupa i čelisticu Laticu Anić koja trenutno živi u Parizu, ali i niz stranih klijenta: danskog solo pjevača Boa Skovhusa, fortepijanistički dvojac iz Belgije Jana Vermeulena i Veerlea Peetersa, ruske pijaniste Andreya Gugnina i Andreia Korobeinikova (koji će nastupati u ciklusu Pleyel Svetislava Stančića 13. travnja ove godine u Državnom arhivu) i Alexandara Kniazeva koji je ponajbolji čelist svijeta. Za Arteist je otkrio da uskoro potpisuje ugovor s najboljim makedonskim pijanistom mlađe generacije Dinom Imerijem, koji će također nastupiti u Arhivu (ciklus Pleyel Svetislava Stančića, 11. ožujka 2018.) s reprezentativnim programom (Sonata u h-molu Liszta i 2. klavirska sonata S. Rahmanjinova).

Danijel Gašparović

Ističe i suradnju s opernom pjevačicom Tanjom Ruždjak, Matijom Meićem i dirigentom Darijanom Ivezićem te nizom drugih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Punu satnicu u školi s tri prekovremena sata nadopunio je čestim solističkim koncertima, kao i onima s Tanjom Ruždjak, a tu je i tata Ljubomir s kojim često svira u klavirskom duu. Već početkom ožujka nastupaju na koncertu posvećenom hrvatskoj pijanistici, skladateljici i pedagoginji Ivani Lang.

„Album ChopinAlive, nakladnika CristoforiumArt nominiran je za nekoliko Porina. Aljoša Jurinić nominiran je za najbolju izvedbu klasične skladbe, a zajedno smo nominirani (on kao izvođač, a ja kao producent i nakladnik) za najbolji album klasične glazbe.“

Tatu zapamtite, važan je za priču. Za svog života uvaženi je pijanist, profesor na Akademiji i klavirski restaurator Ljubomir Gašparović sakupio sa sinom, najveću privatnu zbirku klavira u Hrvatskoj. Njihova zbirka klavira iz prve polovice 19. stoljeća sadrži više instrumenata nego svi muzeji u Hrvatskoj zajedno. „Surađujem s mnogim organizatorima koncerata diljem Hrvatske ali i inozemstva“, započinje Danijel prisebno i s obje noge na zemlji, kao da priča o nekoj svakidašnjoj temi poput trenutne hladnoće. „Realiziram u suradnji s Gradskom skupštinom grada Zagreba ciklus koncerata u galeriji Kristofor Stanković u Staroj gradskoj Vijećnici na Gornjem gradu (svaki prvi ponedjeljak u mjesecu, nastupaju mladi umjetnici, koncerti su nam uvijek puni), radim produkcije i promidžbu mnogih kulturnih evenata, pomažem gdje mogu i kako mogu. Također, Aljošin diskografski prvijenac (snimka uživo koncerta iz Hrvatskog glazbenog zavoda koji sam mu organizirao samo nekoliko dana nakon povratka s Chopin natjecanja iz Varšave (28. 10. 2015.) i koji sam izdao (album se zove ChopinAlive, nakladnik CristoforiumArt) i prijavio za ovogodišnju nagradu Porin, nominiran je za nekoliko Porina. Aljoša je nominiran za najbolju izvedbu klasične skladbe, a zajedno smo nominirani (on kao izvođač a ja kao producent i nakladnik) za najbolji album klasične glazbe. Proglašenje dobitnika je u Splitu (Spaladium Arena) 23. 3. 2018. i nadamo se najboljem.“

Aljoša Jurinić, Foto: Dubrovačke ljetne igre 2016.

Danijelova priča nije samo uobičajena priča o usponu prema uspjehu mladog čovjeka koji je svoju energiju usmjerio u građenje jedne karijere koja je bila prijeko potrebna domaćem tržištu. Priča je to i o jednoj borbi koja iz transcendentalne dimenzije klasične glazbe slobodnim padom (u jednom svom segmentu) udara od tlo hrvatskog anti-vizionarskog mentaliteta i sulude „kafka“ birokracije.

Počinjemo od recentnog koncerta na kojem je zastajao dah, punilo se srce i opijala duša. U nedjelju večer zagrebačka je publika imala priliku uživati u koncertu Martine Filjak, naše najtraženije pijanistice u inozemstvu. Koncert je izveden u spomen na Martininog prerano preminulog oca, Ranka Filjaka koji je ostao trajno zabilježen u hrvatskom glazbenom životu kao jedan od najsvjetlijih primjera iskonskih majstora klavira. U jedinstvenom secesijskom ambijentu Državnog arhiva koji većina Hrvata naprosto nema priliku vidjeti (osim ako su istraživači, ili jednom godišnje za vrijeme manifestacije „Noć muzeja“), nastupila je istodobno strastvena i nježna pijanistica na čije izvedbe Haydna, Bacha, Schumanna i Liszta je publika odgovarala uzvicima oduševljenja i odobravanja.

„U Hrvatski državni arhiv ušli smo nakon dogovora i podrške ravnatelja te ustanove g. Dinkom Čuturom, a raditi koncerte u Arhivu prihvatili smo kao poseban izazov. Rezultat je da su nam do sad svi koncerti bili rasprodani.“ pojašnjava Danijel kako je zagrebačku publiku doveo u interijer iznimno rijetke ljepote.

„Pleyel Svestislav Stančića jedini je pijanistički ciklus u Hrvatskoj.“

Danijel se kao i svi mi, voli transportirati na izvor bujice, na prvog pijanista s kojim je sklopio ugovor u kojem su jedno drugome dali priliku. A prilika se pokazala kao prilika za let u neslućene visine. Miljenik hrvatske publike koji zadnje dvije godine postaje uvaženo ime u svjetskim razmjerima pijanizma – Aljoša Jurinić, prvi je Danijelov klijent. Sa svojih 28 godina Aljoša trenutno „rastura“ u New Yorku gdje odnedavno živi sa suprugom. „Nedavno je svirao u Lisinskom – u sklopu ciklusa Lisinski subotom sa Simfonijskim orkestrom berlinskoga radija pod ravnanjem mo. Ivana Repušića, a to mi je posebno drago“, kaže Danijel i nadodaje kako je „Berlinski radio-simfonijski orkestar jedan od tri najjača u Berlinu, a Berlin ima najjače orkestre na svijetu“.

Klavir Pleyel Svetislava Stančića iz 1911.

Otac Ljubomir i sin Danijel pokrenuli su paralelno dva ciklusa: Pleyel Svetislava Stančića i ciklus starih klavira Cristoforium. „Francuski klavir Pleyel iz 1911. godine zvijezda je jedinog pijanističkog ciklusa u Hrvatskoj. Pripadao je Svetislavu Stančiću, utemeljitelju zagrebačke škole pijanizma. Tata ga je kupio 1988., a prije 6 godina smo ga sredili tako da se sada cijeli ciklus izvodi na njemu. Na njemu nastupaju najeminentniji hrvatski i inozemni umjetnici. Hrvatski umjetnici imaju obavezu u jednom dijelu svog repertoara izvoditi djela hrvatskih skladatelja i to onih koji su povezani sa Stančićem ili s njegovim đacima.

„Petar Klasan kojeg Danijel zastupa održat će koncert u srijedu, 9. svibnja 2018. u Državnom Arhivu u Zagrebu u sklopu ciklusa Pleyel Svestislava Stančića. Petar je deset godina živio i studirao u Beču, a sada radi na Barenboim-Said akademiji u Izraelu koja je jedna od najprestižnijih takvih ustanova na svijetu. Njome presjeda popularni pijanist i dirigent Daniel Barenboim.“

Oni su redom bili najbolji pijanisti u povijesti hrvatske glazbe: Ivo Maček, Stjepan Radić, Ranko Filjak, Vladimir Krpan, Pavica Gvozdić. Oni su izgradili pijanizam u Hrvatskoj. Njima su hrvatski skladatelji kroz povijest posvećivali skladbe. Gotovo sve izvedbe snimamo kako bismo imali arhiv skladbi izvedenih na Stančićevu Pleyelu. Prve dvije sezone smo inzistirali na Stančićevim nasljednicima tako da je svaki koncert bio nekome posvećen. Na primjer, Aljoša Jurinić imao je koncert u spomen na Branku Musulin. Popratno smo uvijek imali ili predavanje ili izložbu o osobi kojoj se posvećivao koncert.“

O tome kako je zagrebačkoj publici nedostajao ovakav jedan program govori u prilog broj posjetitelja. Hrvatski glazbeni zavod redovito je bio dupkom pun, kao što je i Arhiv sada dupkom pun. Međutim, osim popularizacije Zagrebačke škole pijanizma, Gašparovići su na neki način ulagali i u budućnost. „Svake godine na kraju ciklusa – kao posljednji koncert u ciklusu priliku dajemo jednom mladom, perspektivnom pijanistu. Prvu sezonu je zaključio Lovre Marušić, iza njega Aljoša Jurinić, a ove godine to će biti Petar Klasan. Njegov koncert održat će se u srijedu, 9. svibnja 2018. u Državnom Arhivu u Zagrebu.“

Lovre Marušić, Foto: Umjetnička organizacija Cristoforium

Petar je deset godina živio i studirao u Beču, a sada radi na Barenboim-Said akademiji u Izraelu koja je jedna od najprestižnijih takvih ustanova na svijetu. Njome presjeda popularni pijanist i dirigent Daniel Barenboim koji vodi i Berlinski orkestar, a ujedno je i generalni glazbeni direktor berlinske državne opere i Staatskapelle Berlin. „Trudimo se dovesti i strance jer smo svjesni da ljudi sve rjeđe imaju priliku otići vani slušati tako proslavljene umjetnike. Uostalom, svaka metropola koja se naziva kulturnom metropolom nužno mora imati pijanistički ciklus. Već treću sezonu se trudimo realizirati što kvalitetnije i bolje koncerte.“

„Četrnaest od sveukupno više od četrdeset klavira pokušavamo već godinama darovati Gradu Zagrebu, odnosno hrvatskim građanima, ali ih ni Grad ni Ministarstvo za sada ne žele. Stručni tim napravio je elaborat kojim se potvrđuje da je riječ o neprocjenjivom kulturnom blagu.“

U ciklusu Cristoforium događaj sezone bez sumnje je bio nastup slavnog danskog baritona Bo Skovhusa i austrijskog pijanista Stefana Vladara 26. siječnja 2018. u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva. Poznatom tandemu solo pjesme Danijel je prošle godine dogovorio nastup u Lisinskom, a ove godine u svom ciklusu. „Skovhus i Vladar jedan su od najtraženijih dua za izvedbe asketske discipline popijevke, njihovo bogato koncertno iskustvo i ljubav prema popijevci provelo ih je kroz cijeli svijet. U Zagrebu su izveli ciklus Zimsko putovanje (Winterreise) Franza Schuberta, beskompromisno najvećeg majstora popijevke. Ciklus Zimsko putovanje u Zagrebu nije izveden preko 20 godina iako je, po mnogima, najznačajniji ciklus Schubertovih pjesama. Dogodio se i jedan presedan. Naime, pristali su na besplatno televizijsko snimanje (HRT) koncerta. Inače se takva snimanja naplaćuju po 40 000 eura. Snimka koncerta će se premijerno emitirati sutra, 28. 2. 2018. na HRT3 u 18.50. Vrsni germanist specijaliziran za prijevode u glazbi, Sead Muhamedagić nam je napravio prijevode koje je publika dobila kako bi mogla kvalitetnije pratiti koncert.“

„Premda je ciklus izvorno pisan za tenorski glas, Skovhus je tek diskretno transponirao registar približivši ga svojem fleksibilnom svijetlom baritonu. Nevjerojatno je s kakvom lakoćom umjetnik ponire u duh i ozračje pjesama koje, sasvim u tradiciji Schubertova Lieda (njemačka riječ za solo pjesmu kao međunarodni tehnički pojam za vrstu) donose glazbene ilustracije stihova, ali i česte obrate ritma i raspoloženja. Iskusni je interpret s velikom opernom karijerom i repertoarom od Mozarta do Wagnera stvorio sasvim prikladnu dinamičnu dramaturgiju. U savršenoj tišini prostora mogao je pokazati vrhunsko ovladavanje pjevačkom tehnikom i rasponom dinamike, boje i izraza, sve u svjetlu dočaravanja značenjskih slojeva glazbe i teksta.“ Vijenac 624, Jana Haluza.

Danski bariton Bo Skovhus i austrijski pijanist Stefan Vladar 26. siječnja 2018. u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva. Foto: Umjetnička organizacija Cristoforium

Napuniti glavnu čitaonicu Hrvatskog državnog arhiva, nekima poznatijeg kao „Nacionalna knjižnica Lubinsky“ za Danijela nije problem. „Do sada je dvorana uvijek bila puna. Dovodimo zaista „face“ klasične glazbe. Evo na primjer, Inon Barnatan, izraelsko-američki pijanist koji je ‘artist in association’ newyorške filharmonije koji nikada nije bio u Zagrebu privukao je publiku“.

Međutim, otac i sin Gašparović nisu samo aktivni u organizaciji koncerata i zajedničkim koncertima. Oni već zadnje četiri godine vode bitku – pogodit ćete – s hrvatskom administracijom. Priča ima prizvuk lošeg hororca s natruhama crnog humora. Čitate dalje na vlastitu odgovornost.

„Četrnaest od sveukupno više od četrdeset klavira pokušavamo već godinama darovati Gradu Zagrebu, odnosno hrvatskim građanima. Svjesni smo da u današnje vrijeme to zvuči prilično suludo, ali ne baš toliko da se nakon civiliziranog razgovora ne da ustanoviti da nismo poremećeni umjetnici koji sigurno imaju neki ‘zločesti plan B’ u pozadini, već obični ljudi, glazbenici koji žele nešto što smatraju vrijednim za cijelu naciju ostaviti u nasljeđe svima onima koji će to naslijeđe znati čuvati i cijeniti. Klaviri su trenutno u neadekvatnom prostoru, dva raritetna primjerka iz 1840.-ih ikoji spadaju u 1 od 100 primjeraka u svijetu stradala su od poplave.“

„Imamo klavire slikara Vladimira Becića i svestranog umjetnika, nedavno preminulog Željka Senečić

Danijel je svjestan da bi on i otac klavire mogli dobrano utržiti, ali uz smijeh pojašnjava da bi ih ipak više volio „pokloniti našem narodu“. Grad Zagreb zainteresirao se za klavire. Posve opravdano htjeli su se osigurati kako ne bi primili 14 „krama“. Pozvali su eksperte da procijene klavire. Elaborat koji su napravili o instrumentima potvrđuje da je riječ o neprocjenjivoj kulturnoj baštini i to ne samo u hrvatskim, već i u svjetskim razmjerima. Ti klaviri svjedoče o dijelu povijesti ovog dijela Europe kroz 19. i 20. stoljeće.

„Grad Zagreb nam je ponudio za naše klavire palaču Grlečić-Jelačić i vrlo ozbiljno se krenulo u projekt. Idejno rješenje imali smo prije 5 godina. Palača Grlečić-Jelačić, preko puta crkve sv. Marka koja je i danas pod skelom zgrada je koja se urušava i koja bi se, kada bi dobila namjenu (radni naziv za naš projekt bio je Zagrebačka palača klavira) konačno mogla biti obnovljena u potpunosti i zasjati punim sjajem. Ušli smo u pregovore, bili 100 puta na sastancima, Grad Zagreb je angažirao arhitekte. U potkrovlju kuće predmnijevali smo manju koncertnu pozornicu i studio za dvjestotinjak ljudi. Na prvom katu bi bio izložbeni prostor, koji bi živio kroz koncerte komorne glazbe, edukacije, radionice, majstorske tečajeve i ostalo. Tu bi se mogla izložiti naša kolekcija Bechstein klavira. Od tog poznatog graditelja imamo cijeli niz modela. Usuđujem se reći da osim možda same tvornice takvu kolekciju vjerojatno nitko ne posjeduje.

Imamo klavir slikara Vladimira Becića pa smo već počeli dogovarati s kolekcionarima koji imaju njegove slike da ih ustupe za Palaču klavira. Tu je i Senečićev klavir. Svestrani umjetnik Željko Senečić koji je preminuo početkom godine pristao je dati svoje slike za uređenje sale u kojoj bi bio njegov klavir. Tu bi se održavale razne radionice i edukacije. Već smo osmislili suradnju sa Zagrebačkim solistima, kao i s mnogim drugim ansamblima i umjetnicima te kulturnim djelatnicima. Dakle, već smo počeli i na tim detaljima raditi. Onda je došlo do muka i u jednom trenutku smo u novinama vidjeli predstavnike Grada Zagreba kako tamo svečano otvaraju nešto što bi trebao biti Muzej gričke vještice.

U međuvremenu je i to utihnulo i čini se propalo. Mi nemamo nikakve informacije od Zagrebačkog ureda za kulturu. Oni se zapravo nikad nisu pismeno očitovali o našoj donaciji i o cijelom projektu, iako je navodno i projekt gričke vještice stopiran i zgrada ponovno nema nikakvu namjenu, a mogla bi se srušiti svaki čas. Sama činjenica da na glavnom trgu Gornjeg grada, uz bok Saboru i Vladi te nasuprot Markove crkve, stoji ruševna zgrada bez komada krova i koja poplavi sa svakom kišom pokazatelj je odnosa odgovornih ljudi prema našoj kulturnoj baštini.“

„Mimara je zato što je sve poklonio a nikada nije ništa tražio za uzvrat valjda najveći kriminalac u Hrvatskoj. Tako i mi, kada ne tražimo novce ispadamo čudaci.“

Gašparovići su se nakon toga odlučili obratiti Ministarstvu kulture. Od toga je prošlo godinu dana i još uvijek čekaju sastanak. Ministarstvo kulture za sada nije pokazalo ni podršku ni interes da bi takvo što prihvatili. „Blizu smo toga da klavire pošaljemo izvan Hrvatske gdje će ih sigurno netko prepoznati i „udomiti“. Znam za slučaj jednog kolekcionara u Hamburgu koji je svom gradu htio pokloniti dio svoje kolekcije klavira. Za nekoliko mjeseci dobio je 16 milijuna eura za prvu fazu njihove restauracije, ali i sve ostalo što je taj proces podrazumijevao – dvorac, zaposlenike, radionicu, materijale, alate i sve što je zatražio. Ponavljam, mi novce niti ne tražimo, ali vučem paralelu s ovim slučajem kako bi naglasio, ako je to uopće potrebno, u kojoj razvojnoj fazi je hrvatski kulturni mentalitet, a onda i identitet.“

Danijel puno surađuje i s najpoznatijim festivalom u Hrvatskoj. „Dubrovačkim ljetnim igrama svake godine šaljem prijedloge, 2016. sudjelovao sam u realizaciji Aljošinog nastupa na DLJI. Uvijek predlažem samo najbolje izvođače, neovisno o tome je li ih ja zastupam ili ne. Trenutno imam kontakte najboljih klasičnih glazbenika diljem svijeta i predlažem samo njih jer smatram da takav festival ne smije imati na programu ništa manje od najizvrsnijih umjetnika.“

Lijepu suradnju Gašparovići imaju i s gospodinom Ivom Fellnerom, posljednjim nasljednikom dubrovačke vlastelinske obitelji Kaboga. „Gospodin Fellner čekao je 5 godina na potpis gradonačelnika kojim bi dobio odobrenje na ulaganje u obnovu ljetnikovca Bunić-Kaboga u Rijeci Dubrovačkoj. Bio je nevjerojatno strpljiv i na koncu uložio svoj privatni kapital u obnovu ljetnikovca Bunić-Kaboga gdje sam imao priliku svirati prošlo ljeto i jesen. On je jedan od rijetkih entuzijasta koji shvaćaju kako funkcionira situacija u Hrvatskoj, ali unatoč tome ne odustaje.“

Anita Ruso

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...