Danijel Dragojević zamalo pristao na intervju

Čadež me, da me izvuče iz skoro pa suicidalne depre, poveo sa sobom na Korčulu.

Nakanio je tamo dobiti intervju od pjesničkog barda Danijela Dragojevića, povodom izlaska njegove dugo očekivano neočekivane zbirke pjesama “Negdje”. Karta za trajekt bila je pun kurac skupa. Čadež je rekao da će mu Pavić to refundirati, inače će mu baciti petardu u ured baš u trenutku dok će ovaj, ne bi li skrenuo misli od vrtoglavih padova novinskih naklada, s grafičarom Egidom zaneseno sastavljat “špigle” za naslovnicu “Glorije” i “Globusa”.

Neću se upuštati u opisivanja čari i ljepote Korčule jer bi mi pero lako moglo skliznuti u debilizam ala otočka, pastoralna proza Senka Karuze. To bi još, ajde, nekako i podnio… Ali bi me smlavilo da mi ti opisi zabazde na Baretićevog “Osmog povjerenika”. Jebeš opise, to je za one smorove koji se pokušavaju furat na Nabokova.

Dragojevića smo nakon jednosatne potrage pronašli u mjesnoj brijačnici nalik onoj iz Marinkovićevih pripovijedaka.

– Meštre – prijazno mu se obratio Čadež. – Biste li mi odgovorili na par pitanja za “Jutarnji”?

– Ne volim da se o meni govori ni piše – odvratio je umorno pjesnik Danijel. – Znate da ne dajem nikome nikakve intervjue.

– Zašto?

– To me nekako ponižava. Sasvim dovoljno me unizila vaša novinarka Adrijana Piteša kad me dala nacrtat za taj vaš “Jutarnji”… Neko opskurno mazalo me po njezinom nalogu naslikalo kako u mornarskoj majici sjedim na stolici od pruća i buljim s terase u more, a pored mene na stolu oglodana srdela i bocun vina… Nepodnošljiva lakoća kiča, to je taj vaš “Jutarnji”, kao uostalom i sve novine i časopisi u Hrvatskoj, osim časopisa “Poezija”.

– Ja mislim da ste vi teški foler. Furate se tu na nekog ultra samozatajnog tipa i valjate se u toj samozadovoljnoj samozatajnosti kao gujdan u blatu. I svršavate kad vidite da je neko negdje napisao da mu niste htijeli dati intervju jer je vama to glupo i jer se ne volite isticati i promovirati kao i ostali pjesnički brabonjci predvođeni Silvestrom Vrljićem koji bi na Hreliću prodali zadnje mamine nerasparane hulahopke samo za to da im se barem inicijali pojave u rubrici “Trač i kultura” – ražestio se Čadež.

– Puno čitam “Novi zavjet”. To mi daje zadovoljstvo, a ne ti majmunoidni intervjui u “Jutarnjem” – staloženo je odvratio Dragojević s nekom plavičasto narančastom iskrom u očima.

Čadež se na to pokunjio kao regrut kojem vojni doktor hladnom žlicom podiže mošnje. Pijuknuo je da je i on nedavno ponovo pokušao povjerovati u Krista i Boga, u Krista prije svega. I da je zajedno s Filipom Šovagovivićem kod Filipove mame u stanu, klečeći uz kauč molio krunicu i pokušavao se uživit u Kristove muke, ali treću noć im je pažnju odvukao fejsbuk na koji se Filip manijakalno navukao, pa su do ujutro četali sa Zvonimirom Milčecom i Mrletom iz grupe “Let 3”. Mrle ih je uvjeravao da se do izravnog kontakta s Kristom može doći preko fejsbuka, da možeš, ako uđeš u pravi program, četati s Kristom. Filip je popušio tu narko spiku i sad po čitave dane nabada judeo kabalističke znakove po tipkovnici. A onda se davi u siru, vrhnju i rotkvicama koje mu mama svako jutro donosi s Dolca.

– Svi ste vi fakovci i okolo-fakovci bili bijesne, nihilističke svinje. Sve prijašnje samo da je obezvrijediti, porušiti… Od nas starih pušili ste donekle samo Severa jer vam je bilo kul kako se stalno nalokavao, kako je dolazio bivšim kolegama s fakulteta u stanove i plašio im djecu svojim paradentoznim ustima i razbijenom glavom, a djeca ga se ipak nisu bojala, nego su mu sjedala u krilo i nazivala ga dobrim golubom… A najkul vam je bilo to što se mrtav pijan smrznuo na ulici, skljokao se na povratku iz “Blata”. Taj rasap, taj njegov materijalističko formalistički nihilizam je vas privlačio, a njegove stihove zapravo kurca niste razumijevali, puna su vam usta bila samo one njegove “tu ne puši se hašiš, krv se tu puši”, jer vama fakovskim debilima bilo je kul čim se spomene hašiš… Izumili ste postsocrealističku stvarnosnu poeziju kako bi svoje prostačke, pička kurac priče mogli razlomiti na stihove i to nazvati poezijom. A onda se Tatjana Gromača dosjetila da bi se od tih crtica, ako se vrate u normalan, prozni niz, mogao sastaviti i kao neki kratki, poetski roman… – sad se pak ražestio Dragojević.

– Ne, nego smo trebali kao vi pisati kvazikvorumaške mini eseje o soli, smokvama, sunčevim zrakama, šukarama, ponistrama, mrvicama kruha, ribljim kostima, žderanju u komiškim konobama, demižonima i nazivati to pjesmama u prozi – stameno će Čadež. – I šta znači uopće taj vaš naslov zbirke pjesama koju još nisam stigao nabaviti? “Negdje”. Isti kurac ko i “Nigdje”. Kladim se u zatamnjena naočalna Gethaldus stakla da je to samo još jedno razlogovsko-kvorumaško prodavanje muda pod bubrege.

– Nemojmo se svađati. Svađa, olaki zaključci i sirovost vode u rasap… Vi fakovci ste se toliko između sebe zamrzili da ste propali i potopili se kao ono krdo svinja u koje je Nazarećanin potjerao zloduhe – pomirljivo će Dragojević.

– Ja nikad nisam bio FAK-ovac! – dreknuo je Čadež. – Ni ja ni Šovagović! Šovagović ih je uostalom prvi razotkrio… U nastupu pijane lucidnosti, u limbovsku “Knjigu žalbi” napisao je da Perišić i Jergović samo seru… Objavili smo to i u “Fantomu slobode”, te njegove pamflete, ali onda je to fakovska ekipa u njihovoj propangadnoj emisiji “Knjigom u glavu”, ili je ipak bila riječ o “Pola ure kulture”, prikazala kao nekakav Filipov trenutni, njima jako simpatični kapric. Prikazali su se izrazito tolerantni… Kao, oni trpe svaku kritiku, nisu puranski tašti kao Fabrio i Stamać… A Filip ko Filip… Po običaju je nešto nemušto, pomirljivo izblejao u kameru i tako su mu zauvijek potkresali papke, odnosno krila. On nije imao snage nastaviti ih sjebavati kroz “Knjigu žalbi”. To je uvijek bio Filipov najveći problem… Ta želja za komocijom, društvom, teletinom, reš pečenim ličkim krumpirim, rasipničkim trošenjem love… Eto gdje ga je to na kraju i dovelo… Natrag mami u stan. Krug se zatvara.

– Sve ste rekli – sa odobravajućim smješkom će Dragojević. – Ja vam savjetujem da vi i vaš mladi kolega ostanete nekoliko dana tu kod mene u Veloj Luci i da po otoku idete od kuće do kuće i ponizno, fakovski rečeno, dilate džepne Biblije. U Zagreb ćete se vratiti preporođeni i s novim idejama. A novcem od prodanih “Biblija” možete si o vlastitom trošku tiskati knjige u kojima ćete te svoje nove ideje i spoznaje iznijeti i oblikovati u prozi ili stihu, kako vam više odgovara. Ako nađete i deset čitatelja kojima ćete promijeniti život, nazore, već niste uzalud trošili kisik na ovoj našoj čudesnoj, ponekad i vrlo okrutnoj planeti… Svojim primjerom mogli bi pomoći i tom nesretnom Šovagoviću koji svoju nihilističku lijenost ispoljava i time što uvijek bira glumačke uloge u kojima se pred kamerama samo leži u uprđenoj, prugastoj pidžami…

– Što je za vas danas glavni zadatak poezije? – ozbiljnim će, zainteresiranim glasom Čadež.

– Vidite onog tamo dupina što se praćaka na pučini – pomalo će tajanstveno Dragojević, pokazujući kroz staklenu stijenu brijačnice prema uzblještaloj pučini.

Čadež je krtičje zažmirkao, upirući pogled u daljinu.

– Ne vidim ništa… – promumljao je.

– E, pa taj trenutak obmane kad ste bili uvjereni da ćete stvarno ugledat dupina, to bi trebala biti dobra poezija.

Čadežu se ispod kuruznih brčića oteo uzdah divljenja.

Nakon svega toga, zamalo smo i poslušali Dragojevića u vezi onog dilanja Biblije po otoku. Fakat je u sebi imao nešto od karizme Jehovinih svjedoka. Nije ni čudo da ga pjesnik Miroslav Mićanović već desetljećima vjerno prati kao Magdalena u ovom poglavlju već toliko spominjanog Krista.

Na povratku smo se olešili na trajektnom šanku i nakaznim glasovima pjevali Velu Luku mala ne zaboravi. Onda je Čadeža uhvatila neka alkoholna gorčina. Počeo se žaliti da je rad u novinama ubio u njemu pjesnika.

– Nabijem na kurac Pavićeve “špigle”! – zarežao je.

I nastavio:

– Nabijem i na kurac sve te morone koji su se sad u Hrvatskoj naglo počeli ložit na Bolanja… Sad svi odjednom svršavaju na Bolanja! Kako jadno, tipično za hrvatske literate. Uvijek se ko ovce polakome za nekim novim uzorom… Sad su im svima puna usta Bolanja… Probo sam čitat “Divlje detektive”. To mi je bilo ko književni blog nekog napornog šupka koji misli da je uhvatio Boga za bradu ako spoji detektivizam i, kao, visoku književnost… I ako piše o kurvama i jebačini… I kako mu je jadna ona spika s “Utrobnim realizmom”… Debilizam. Na blogovima sam pročito sto put bolje fore na tu spiku. “Utrobni realizam”… Kao neki imaginarni čileanski “Eventualisti”… Ma, mrš u pičku materinu! – pizdio je Čadež sve dok se nismo usidrili u Splitu.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More