O čemu govorimo kada govorimo o pjesništvu Danijela Dragojevića

Čitanje je individualni, a ne kolektivni čin

Nakon pet godina i knjige Negdje Danijel Dragojević objavio je novu knjigu pjesama Kasno ljeto, opet u izdavačkoj kući Fraktura.

Prije svega, nameće se jedno karverovsko pitanje: o čemu govorimo kada govorimo o Dragojeviću? O njemu se većinom razgovara neobavezno i usputno, čak i anegdotalno, proširujući tip doticaja (ne i govora) i do sfere mitskoga (u kojoj doduše ima i istine). Tako se u prvi plan redovito ističu četiri „podatka“, iznesena kao suhe činjenice, gotovo kao konspiracijske tajne, s uha na uho:

– Dragojević objavljuje redovito po jedno jedino izdanje svake svoje knjige, nema drugih puta.

– Dragojević je bjegući pjesnik, ne voli javna pojavljivanja i prisutnost, ne daje intervjue, ne participira ni u kakvim udruženjima.

– Dragojević je najveći hrvatski živući pjesnik.

– Dragojević je još uvijek recepcijski (i) stručno prilično zanemaren.

Iz tog kruga koji ne neprestano ponavlja – a u kojem se rijetko ili gotovo nikada ne napiše ništa o njegovu djelu – ovdje ćemo izaći i to govoreći o novoj knjizi što će obuhvatiti i razmatranje o Dragojevićevoj uobičajnoj poetici. Aksiološkom vagom mjereći: može se općenito zaključiti da je riječ o knjizi koja ponavlja već ispjevano, koja svodi ono učinjeno. Međutim, i kad je takav slučaj po srijedi, Dragojevićevi su tekstovi odlični.

Kasno ljeto broji šest ciklusa (Uostalom, Imena, Naprimjer, Vrtnja i uteg, Praznik, Ljetni dan) napisanih na uobičajen način: četiri kao naracije poredane u stihove, središnji Vrtnja i uteg napisan stihovano, jezično škrtije, sintaktički manje fluidno, više lirski, te završni Ljetni dan kao skup čistih poetskih proza, eseja, priča, komentara, proznih deskripcija, a dijelom i kao autopoetički komentar. Zbirka temeljno funkcionira kao sustav opreka, usprkos i poststrukturalističkim i postmodernim komponentama autorova opusa.

Nova je knjiga jedna rekapitulacija starih preokupacija. Pongeove jezične igre, kopanje po rječniku, zaokupljenost riječima i stvarima, Charov vidokrug apsoluta u suodnosu sa Zemljom, od koje se ne možemo nikako odvojiti. Zemlja sa svojom vrtnjom u čijem je središtu uteg (ciklus Vrtnja i uteg koji govori i o simbolici i domišljaju cikluskih naziva), kao što je u čovjekovoj vrtnji Zemljom sila teža ravnoteža / uteg u središtu koji ga neprestano pritišće tlu. Dokaz su tome pjesma „Skok“ i zbirka Kornjača i drugi predjeli. Pred francuskim postnadrealistima prolazi i Jules Supervielle kao preteča. Napokon i predsokratski, elejski, Zenonovi paradoksi koji se kriju u Dragojevićevim poetskim promatračkim šetnjama jezikom, odnosno njegova cjeloživotna potraga za prostorima ne-mjestima, za nematerijalnom materijom, za tvarnim ne(s)tvarnim – za, nazovimo ih, heterotopijama.

Kamen

Podignem kamen, a ispod stonoge spavaju.

Stonoge spavaju danju, kaže knjiga.

Da im ne remetim san, brzo vratim kamen na

njegovo mjesto. Pod teškom kamenom kućom

neka se, ako može, nastavi tišina i čeka

noć koja će ih izvući vani i razigrati.

Uostalom, knjige ne kažu, ali mi znamo,

I kamen danju spava, noću je živ.

Iako se u istu rijeku ne može dvaput uskočiti, ona nas ipak podsjeća na svoj negdašnji sjaj, samo sada motren „Monokromom“, samo malo stariji, malo kasniji sjaj s patinom, jezična panorama kojom u krug klizi kasni vid. Nijanse bijele isprepletene su nijansama crne. Subjekt pjesničkih struktura više ne gleda samo osunčano svijetlo jezično podne, već gleda u mašti unutarnjega pogleda, uz tonove zalaska, sjaj u tami. Ali i dalje gleda jasno, oštro, geometrijski. Jer je Dragojević pjesnik ritma, ekvilibrija, flegmatike kojoj lava tektonski radi ispod površine. Pjesnik tranquilla.

I sve je tu. Korice knjige sa svojom bjelinom na čijoj plohi su crna slova. Nazivi ciklusa. Što nam sami nazivi govore? Praznik je dan koji nije ni pun ni prazan, ispražnjen, a opet popunjen; Uostalom je partikula bez osobina i oblika, dopuna, spona, ni riječ ni neriječ; Imena sasvim doslovno kazuju o praksi nominalizacije jer je sve u jeziku; Naprimjer je blaža uostalom koja enumerira ono imenovano, one dijelove potrage za bitkom; Vrtnja i krug, već spomenuti ciklus, što govori o važnosti i uporištu tih pojmova u Dragojevićevu opusu, problematizira prostor, pokret i težinu; Ljetni dan je dobro staro pitanje pogleda – amblem autorove poetike, okrugao, zanosan, opojan, himnički, eterični Hiperion koji gradi ponešto od atmosfere Valéryjeva Groblja pokraj mora, igra svjetla i sjenki.

Prozor

Kako me napušta prozor. Pogledam, svuda malo

i ništa. Oskudan zrak, malo boja, zatvoren vidik.

Da sam slikar, kako bi mi se osjećala ruka?

Odlaze stabla s pticama, brod s dimom i bez dima.

Prije je tu lajao pas. Netko me zvao. Bog možda.

Bog je prozor, lijepo opće mjesto, zatvarano

i otvarano. Zatvara li se sada? Dišem lagano.

Da sam bar bilo kakva težina. Ali nisam.

Moram se okrenuti.

Kakve su se to opreke smjestile u ovu Dragojevićevu tapiseriju? Nešto od njih već je naznačeno u dosad kazanom. Stara šetnje krajolikom nadopunjene su novima, tamnijima, onima iza zatvorenih očiju. Okruglom i oblom, u čijem je središtu žarki žižak, nasuprotno je oskudno i nečujno, sjen koja prelazi preko stihova, preko jezika, preko razmišljanja i nakačila se na svako slovo na podlozi bjeline, bivajući jedna od čestotnih i tipskih autorovih riječi. Lirski subjekt u zbirci ujedno se i sjeća vlastitih poetskih strategija, što vidimo u nizu pjesama, a isto tako svoj tvorbeni prosede i zaboravlja, pateći od svojevrsnoga literarnog alzheimera, koji nekako prati ukorak i zadanu mjeru objave isključivo prvih izdanja. Tim činom kao da se signira dohod kojim njegovo pjesništvo defilira javnim prostorom u ograničenu vremenu i prostoru dok i njega ne shrva vrijeme. Kaže lirski subjekt da su nekad i nikad – zaboravljeno i nenapisano – jedno te isto.

Što znači ta nova strategija stvaranja? Nova je strategija gledanje unutarnjim okom, zamišljaj, promatranje u tami, izmišljaj, svjetotvorenje maštajući: „…zatvori oči, s pogledom iznutra, vidjet ćeš što nisi vidio.“ Uglačano sjajno kamenje, nalik koricama ove zadnje knjige, više se ocrtava danju. Ali zna se, kamenje se ustvari kreće noću. „Kamenje se kotrlja u Saharu, crnu rupu, svemir, dušu.“ „Tko može, neka ne otvara oči.“

Katulbo

Ima mnogo riječi koje ako ih čitamo obrnuto

zvuče ljepše (muzikalnije), a i sličnije su predmetu

koji bi trebale predstavljati. Tako, tim činom, na-

staje nešto slično i nešto posve različito, i ogledalno

i dalekozorno. Jedna takva riječ je, bez sumnje, i

oblutak, od natrag viđena: katulbo. Da provjerite,

ponovite je naglas nekoliko puta: katulbo, katulbo,

katulbo. Kako se čuje, divna igra. Za razliku od

pravog oblutka, ovaj novi se kotrlja, poskakuje,

zvuči veselo, kao neki nepoznati stranac iz toplijih

krajeva. Katulbo.

Što je zaboravio autorski glas: „Izgubio sam, a ne znam što“? Polako gubi fenomenološku reifikaciju, oblike (koji ponekad prokliju kao plod ili nagrizaju, ovisi kako se uzme), gubi načine izrade svojih jezičnih struktura: „Što je to? / Je li to puno ili prazno, / je li blizu ili daleko, / postoji li, koje je boje, / je li glasno ili tiho, / kojim slovom počinje, / gdje mu je kraj?“ Lirski glas pita se gdje je nestalo to obilje jezičnih, pojmovnih i predmetnih artefakata o kojima je pjevao/posredovao. Je li on sam napustio obilje, ili je ono napustilo njega, ili su se istovremeno udaljili po načelu: „Kako došlo tako otišlo, to malo, / to veliko, to ništa, to nevje- / rojatno kraljevstvo?“

Pred „golemom amnezijom“ koja se nadvila nad njega, tekstualni glas u zbirci, u pjesmi „Od mene odlaze riječi“ ostavlja oporuku, amanet, credo, pledoaje, portfolio i  životo-pis u doslovnome značenju riječi. U pjesmi „Nomad onomad“ duhovito i oporo, kao lava, tektonski, lirski glas kazuje o svojoj kartografiji prostorom, riječima i zapreminama onoga oko riječi i u njima, uvijek uzdižući u svijest ono „nekad jednako nikad“. Ne možeš se uhvatiti za prođeni,  za nadolazeći život. Samo si točka iz koje promatraš sve. U duhu. Kao i jednako stvarno. Dragojevićev lirski subjekt točka je u sadašnjosti u kojoj se prelamaju sve bilo i sve bit će, ako će biti. „Onomad“ je u pjesmi jer je pogled usmjerio prema bjegućemu vremenu, koje je sasvim sigurno i ono što ga tek čeka, ali: „Nekad i nikad su bez zaključka (…) malo kao laku noć.“ Lirski subjekt osjeća da nešto dolazi. Valja se iza brda. Neimenovano, trajno, ustrajno, neprimjetno i nenametljivo, semper ubique. I pomireno prihvaća tamu, sasvim suprotno Goetheu koji na kraju svega kaže: mehr Licht!

Putovanje

Tko gleda kroz ušice igle,

usnama vlaži konac,

tjera ga kroz njih,

a u oku i rukama osjeća

pravac, sjaj i vrh igle

s kojim treba doći

na druge strane i mjesta,

htijući ili ne, on je

na malom putovanju

s odredištem pouzdano

točnim, kao kukac.

Točka sadašnjosti u kojoj se prelama ono pređašnje i ono još ne dohodeće, a iz koje se motri poput ribe drhtulje čije oči jedine ćire nad pijeskom i muljem, klasična je dragojevićevska heterotopija. U njoj se također kriju opozicijski parovi. Prostori ne-mjesta: lonac, čaša, šalica, vaza, kutija, bure, svemiri, prostori, volumen, praznine, materijalno i nematerijalno istovremeno, ponderiranje razbuktanih starih sličnih motiva.

Rog je primjerice „veliki zračni puž s pitomim tamnim tonom“. Rupa u zemlji ono je stalno žudeće iskopane zemlje čije je to bilo suštinsko mjesto. Bit(ak). Slike riba su i stvarnost i slika, kao i riječi. One teže iz crteža uskočiti u vodu, međutim izvan crteža ne žive. U ustima je uvijek topao i gust mrak. Bilo gdje je i negdje i nigdje: ne-prostor. Heterotopija kroz koju se prolazi. Lirski glas odabire predmete čija se svrha očituje u njihovoj „kružnoj“ praznini, u njihovu središtu, u onom njihovu prostornome.

Na isti način subjekt pristupa i nematerijalnoj materiji, tvarnome ne(s)tvarnom: korak, sjena, pokret, riječi naprimjer i uostalom, Bog. Bog: ima ga, nema ga. Komunicira s njim sasvim u duhu kontradikcija koje su temeljno sidrište Dragojevićeva teksta, opusa, jezika. Ovakav obrazac, modus apelandi, apelira na to da se sve vidi i ne vidi, imenuje, pa biva, ali i ne biva, biva u čovjeku, u jeziku, u slici.

Pomaci

(…)

*

Pružam znanici popijenu šalicu

espresa: pogledaj mi sudbinu,

kažem joj. Ona se smije i gleda

u okruglu bjelinu s malo šećera

na dnu.

*

Ljeto. Riječ ljeto. Godišnje doba ljeto najmanje je tvarno, i tvar i ne tvar, i materijalno i nematerijalno, pars pro toto zbirke, citat iz teksta:  „To svijetlo ništa / Ta radost oku“(A. B. Šimić). Ljetni je dan proziran kao ljetni pogled. Na tom je tragu i Dragojevićevo shvaćanje jezika. Pogled iz jezika, prema jeziku, po jeziku, s jezikom i u jeziku. „Lijepa rečenica, ni istinita ni / neistinita, osvaja svoj prostor.“ Riječi i jezik imaju samosvojan život. Sve što je izgovorljivo može biti svjetotvorno, može biti smrtonosno, može biti prazno i može biti puno. Primjerice, u istoimenoj pjesmi „Zrno“, okruglo zrno, bit, jezgra, žižak, plamen, tekstualnome glasu, može biti: plod hrane i života (pšenica, mak, grožđe), plod stamenosti, trajnosti i strukture (biser, pijesak, soli), a može biti i plod smrti i razaranja (metak, tane). Jedan bi pjesnik rekao biblijski – okruglo, ovalno, plodotvorno, živorodno: jabuka razdora, jabuka razgovora.

Nešto od svega dosad rečenog krije se u zadnjem poetskoproznom „esejističkom“ ciklusu koji ionako, kako kažu drugi, često u Dragojevića fungira kao autopoetički komentar. U njemu lirsko-pripovjedni glas raspreda o malim i ništavnim stvarima koje čeka vjerojatni zaborav, o predmetima i prozorima kao mikrofenomenima, o silasku stubama njezina grada, o zaradi i umjetnosti, o mogućnostima tumačenja književnosti/poezije te, najzad, i o nemogućnostima reći neku priču, misao, izmišljotinu, prirodni zakon, zaključak: bilo što.

U tekstu „Grad“ bilancira, sabire život, i to čini heterotopijski: „Neće biti da sam se rodio i da ću umrijeti. Nejasna odjava, brisano, izbrisano. Neka velika bolest bijeljenja. Bilo, nebilo, prošlo, neprošlo. Bez imena, bez ijedne riječi.“

Nomad onomad

Bio sam nomad onomad. Sad više nisam nomad.

Sada sam samo onomad. Što ću s tim onomad

kad više nisam nomad? Bili smo zajedno jedno

u drugom. Jedno prošlo, drugo prošlo, ništa

došlo. Zbog zvučnog rodbinstva, susreta,

sastanaka i rastanaka, zbrka u mojoj jedno-

smjernoj glavi. Jedno dijete ne zna što će.

Ne htijući ih izgubiti, potajno se igra s

njihovim zvukom, smislom i besmislom: o, nomad

onomad, onomad nomad, onomad, onomad, nomad,

nomad, a sada, nekad i nikad su bez zaključka,

naputka, bilo kakve sreće i nesreće, malo kao

laku noć.

Na kraju, da (re)kapituliramo: Kasno ljeto opjevana je sjena ranijih svijetlih podneva. Lirski glas, pobjegao iz svojega početnog beskraja, mašta umrijeti u podnevnom oku (Desnica), osjećajući da se zavjesa polako spušta, o čemu dobro ilustriraju prva i zadnja pjesma – ključ svega. „Prozor“ i „Ljetni dan“. Prozor u ljetni dan. Koji se zatvara. Bog je prozor, lijepo opće mjesto, kazuje se u prvoj pjesmi, u kojoj lirski subjekt nije (više) težina, a odnekud se napokon mora uzletjeti. Zavrtjevši se kao onomad na Cvjetnom trgu. Ljeto je jedno lijepo opće mjesto, kazuje se, s druge strane, u zadnjoj pjesmi. U prvoj se pjesmi može nožem rezati prolaznost – lirski se glas seli u unutarnje prostore, mrak, miri se s noći, odlazi u druge krajolike, motreći drugim očima: „Kako me napušta prozor, pogledam svuda malo / i ništa. Oskudan zrak, malo boja, zatvoren vidik.“

U zadnjoj se pjesmi poentira jednom slikom vječnosti kao heterotopije, jednim beskrajno dubokim prizorom koji u svoj svojoj jednostavnosti pokazuje zašto o Dragojeviću ne treba iznositi naročit vrijednosni sud – on ga u našim prilikama transcendira:

„…drugi [je] svijet kao jedan nikada dostignut, nikada obuhvaćen, nikada shvaćen ljetni dan u kojemu nestaju sve noći i sudbine.“

Kada srce, nakon što je čulo mir antologijskih klompi, sada zaboravlja kakvo ga utihnuće čeka, gubeći se u perenijalnoj i vječnoj svjetlosti.

Bonislav Kamenjašević

Fotografija naslovnice: Boris Capković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...