Dani srpskoga filma: Sreća je uvijek negdje drugdje

Prošli tjedan u Tuškancu protekao je u znaku srpske kinematografije. U organizaciji Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača, a pod pokroviteljstvom Srpskog narodnog vijeća i Ambasade Republike Srbije u Republici Hrvatskoj od 12. do 15. travnja prikazani su klasici jugoslavenskog crnog vala Skupljači perja i Kad budem mrtav i beo, kultni naslovi Specijalno vaspitanje i Tko to tamo peva te recentna nagrađivana ostvarenja Druga strana svega, Dnevnik mašinovođe i Rekvijem za gospođu J.

Filmovi prate muške likove vrlo proizvoljnih moralnih načela, društvene marginalce, avanturiste i odmetnute ”dečke iz susjedstva” kojima je predmet žudnje uvijek negdje iza horizonta. Uvjereni su da samo što ga nisu dosegli, a on im ipak uvijek izmiče. U balkanskim fotografijama od vojvođanskih sela do Beograda kao ”obećane zemlje”, kreću se toliko zaneseno i bezbrižno da im ideali ne mogu dugo opstati, a društvo neće tolerirati njihov otpor.

Skupljači perja Saše Petrovića (jedan od šest jugoslavenskih nominacija za Oscara) i Kad budem mrtav i beo Živojina Pavlovića iz 1967. godine pripadaju razdoblju jugoslavenskoga crnog vala, filmskog razdoblja koje je trajalo od ranih šezdesetih do ranih sedamdesetih. Osim što su vremenski i tematski bliski, čini se kako su ovi naslovi odabrani za kontekstualizaciju srpske kinematografije i daju joj određeni interpretativni okvir upravo zbog naglašavanja marginaliziranih skupina, bilo Roma kao teme Skupljača, bilo ”umjetnika” u usponu u Pavlovićevu filmu i njihove pozicije ”traganja za srećom”. Ta je potraga na Balkanu, pokazuju nam filmovi, uvijek negdje drugdje, djeluje dostižno, ali čak i kad bi je protagonist dosegao, ona bi se premjestila i potraga bi se nastavila, a odustajanje nije opcija jer on ionako nema što izgubiti.

Skupljači perja uvode romsku zajednicu kao opće mjesto romantiziranog drugog, za koje očekujemo da su ukorijenjeni na toj poziciji i time predstavljaju stalnu opreku ostalim narodima na Balkanu. Iako ne možemo govoriti o sukobu kultura jer film tematizira uglavnom romsko društvo, njihovi običaji i društvene navike prikazani su kroz prizmu oslobađajućeg humora i onog tipa distance koji nas uvjerava da je neminovno riječ o drugom, koliko god on bio simpatičan i potencijalno blizak. Međutim, film nije podcjenjivački, naprotiv tematiziranje drugosti i otuđenosti izvedeno je s promišljene kritičke pozicije karakteristične za filmove crnog vala.

Glavni junak Bora (Bekim Fehmiu) frajer je u maniri i odijelu likova nalik onima koje je igrao Humphrey Bogart, ali s one strane zakona, koju tradicionalno uređena romska zajednica vrlo slobodno interpretira i funkcionira po vlastitom kodu. Prekršaj se adekvatno kažnjava. Kad se Bora, iako oženjen, zaljubi u mlađu Tisu (Gordana Jovanović), koja se također treba udati (njezin je mladoženja u komičnoj sceni prve bračne noći kada ga čitavo selo promatra kroz prozor odbačen kao nekompetentan za obavljanje tog rituala do kraja). Njih dvoje traže svećenika koji bi ih vjenčao u izgnanstvu. Nalaze ga u liku oca Paje (Mija Aleksić), koji se ponaša kao da je ”jedan od njih”, vrlo slobodno interpretirajući zakon kojem služi, no držeći se ipak nekog svojeg specifičnog koda.

Ono što oduševljava u filmu više od priče i tematiziranja jedne kulture jest Petrovićeva režija i fotografija Tomislava Pintara. Fascinantan je specifičan primjer dinamičnoga kadra, sličan i Kusturičinom stilu, u kojem redatelj uspijeva uhvatiti i kretnju svojih naturščika, često u masovnim kadrovima, i kretnje životinja i raznih objekata u sinkronizaciji koja nikako ne može biti do kraja uvježbana jer je prevelik dio jednostavno podložan slučaju. Likovi se ponašaju potpuno prirodno dok se u drugom planu događa nešto nepredviđeno ili nešto što bi toga trena moglo krenuti ukrivo, poput prolaska jata gusaka, dječje igre, konjske zaprege, ciganskog kola i slično. Efekt koji je time postignut jest prije svega dojam autentičnosti, a kadar je istodobno komičan i zapanjujuć jer obiluje detaljima koje je nemoguće zapamtiti nakon prvoga gledanja pa kad ih ugledamo idući put, ponovno će izazvati u gledatelju smijeh i fascinaciju.

Motiv koji se suptilno kreće filmom u različitim formama motiv je perja, vrijednosnog koda koji funkcionira samo u toj zajednici, metafore zarade i napretka koja je uvijek negdje u blizini, tek malo izvan dosega. Riječ je konkretno o guščjem perju koje služi za punjenje jastuka i posteljine te je protagonistu osnovni izvor zarade. U poslovnim odnosima barata se kvalitetom i cijenom perja, plemenitošću samih ptica i zahtjevnošću čerupanja pa perje postaje zasebna tema koja podupire i zajednicu na tematskoj razini i pustolovno-ljubavnu priču protagonista na razini sadržaja. Mnogi će kadrovi sadržavati ponekad posve neočekivan prolazak jata gusaka, životinje kao temeljnog kapitala ruralne zajednice, podsjetnik na samoodrživost zajednice.

Zatim, mnogi će kadrovi sadržavati bijelo perje u golemoj količini, kao simbol bogatstva: neki njime trguju, neki se u njemu kupaju, a u središnjoj sceni filma, Bora ga rasipa s kamiona, a to postiže i karakterizacijski efekt (lik nailazi na tuđe bogatstvo pa iako je ranije znao ukrasti, on ga odbacuje, nastavljajući potragu i odgađajući ponovno objekt svoga traganja) i filmski efekt (bijelo perje u toj sceni, ali i općenito predstavlja kontrast učestalim zemljanim tonovima i zagasitom osvjetljenju). Kada otac Paja napokon vjenča dvoje odbjeglih protagonista, perje se javlja u ironijskom obliku jer njime je punjena postelja jednoga pokojnog popa na kojoj će obred biti dovršen, a to pokazuje koliko kler kao suprotstavljena kultura mari za vrijednosti drugoga.

Kad budem mrtav i beo također je o protagonistu na marginalnoj poziciji, ali ovoga puta riječ je o sukobu korumpirane klase upravnika radničkih postrojenja i radničke klase koja gubitkom posla ostaje odbačena iz sustava te prepuštena sebi traži uspjeh u nekom obliku umjetnosti. Janka Bugarskog (Dragan Nikolić) zovu Džimi Barka, zato što je kao dječak ukrao čamac, tvrdi on, no ne vjerujemo mu sasvim da je to uzrok, kao što nemamo povjerenja ni u druge njegove postupke tijekom priče. Ne nalazeći posla kao sezonac u svome selu te ignorirajući savjet majke da se barem prijavi na burzu rada, odluči se okušati kao provincijski pjevač pritom oportunistički izmjenjujući partnerice, ignorirajući pravila i pretvarajući se da je iskusniji nego što jest.

Dijelom komedija, dijelom mjuzikl, dijelom kritička analiza društva, film postiže dojam autentičnosti čestom uporabom dugog kadra, također dinamičnog, ali ne nalik ”kontroliranom kaosu” Saše Petrovića, nego zadržavanjem kamere na objektu, zatim švenkanjem ili obrtanjem prema novom, neočekivanom objektu na sceni točno u pravom trenutku. To pokazuje impozantnu fluidnost glumačkih kretnji, vrhunski tempiranih dijaloga i dubinskoga kadra kojem baš ništa ne uspijeva promaknuti. Tome valja pridodati korištenje intradijegetske glazbe (u jednoj sceni nam se čini kako glazba dolazi od pripovjedača, zatim ulazi u kadar vlak pa se čini da je zapravo iz vagona, da bi se kamera rotirala i pokazala kako sve vrijeme dolazi od pjevača i plesača nedaleko od stanice) i neuljepšanih glazbenih interpretacija, naročito Džimijevih, koje počinje s ”kafanskim” i narodnim pjesmama pa nastupima s limenim orkestrima da bi na kraju svjedočio recepciji rock ‘n’ rolla na natjecanju pjevača u Beogradu.

Na spomenutom natjecanju dobro su prošli tadašnji strani hitovi, a današnji evergrini poput I’m a Believer i Memphis Tennessee, kao i neke domaće autorske pjesme sličnoga stila. Džimijeva improvizacija danas i ne zvuči ništa puno lošije od ostalih, ”uvježbanih” natjecatelja, on dobiva najslabije ocjene žirija, a fijasko je tim veći što je iznevjerio i lakovjernu suputnicu Micu (Dara Čalenić) kojoj je obećavao slavu u Beogradu. Napustivši je posve bezosjećajno, on sreće svoju nekadašnju partnericu Lilicu (Neda Spasojević) i prijevarom pokušava dobiti posao ondje gdje je i započeo – kao sezonac na poljoprivrednom dobru.

Film je zaokružen scenama definiranja gubitnika, nezaposlenog luzera koji nakon kratke neuspješne karijere barskog pjevača lutalice ipak traži novu priliku u socijalističkom poretku. Upravnik vara sustav, a zaustaviti bi ga mogla samo ucjena, no on razotkriva Lilicu i Džimija koji su pak pokušali prevariti njega i Džimi završava apsurdno tragično. Ako je socijalistički san skončao Džimijevom smrću na poljskom zahodu, skupljač perja Bora i dalje luta svijetom bijelim poput perja tražeći sretne Cigane iz stihova pjesme. Strogom i suhoparnom, nemilosrdnom socijalističkom sustavu nemoguće je pobjeći, ali romantična tradicionalna zajednica iz Skupljača perja dat će svojim članovima drugu šansu, ali negdje daleko,gdje se i ne zna za njih.

Hrabren Dobrotić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...