Dani satire: Parole, parole!

Nastavak festivalskoga programa 39. Dana satire pokazao je da su promišljanja satire izvan okvira školskih igrokaza i parola dosada moguća jedino u romantičarskoj drami Heinricha von Kleista Razbijeni vrč (1801.) i izvedbi beogradskoga Jugoslovenskoga dramskog pozorišta.

Neuralgije društva načete su u igrokazu simbolima Andrása Urbána (Životinjska farma) te Anice Tomić i Jelene Kovačić (Made in Hrvatska) bez hrabrije i oštrije dijagnostike. U obje je predstave glumački ansambl strastveno igrao. Pulsiranje potisnutih društvenih istina ili prljavštine ispod svakoga obiteljskog tepiha postaje šabloniziranom matricom (istočno)europskoga kazališta.

Izvrstan marketing Jugoslovenskoga dramskog pozorišta (Drama u taksiju) prate većinom kvalitetne preradbe klasika. Dramaturginja Tamara Bijelić izmjenjuje i osuvremenjuje izvorni tekst. Naglašujući simboliku glavnoga suda u Haagu i relativizirajući krivicu (naime, u izvorniku istodobno osumnjičenik i sudac Adam bježi nakon pomutnji koje su uslijedile razotkrivanjem laži, a u predstavi će čekati dok se stvari ne slegnu i biti vraćen u službu), predstavi daje neophodni suvremeni društveni kontekst Hrvatske, Srbije i država u okružju.

Komedija koja u apsurdnosti sudskoga procesa oko razbijena vrča propituje društveno rasulo i gubitak nevinosti, u režiji Igora Vuka Torbice zadržava potrebnu teatralnost utemeljenu na igri riječima i scenskome pokretu Staše Zurovca, koja u nekim dijelovima podsjeća na domaću režijsku uspješnicu Vanče Kljakovića, Mali libar Marka Uvodića Splićanina jer je daleko od predstave koja će mijenjati svijet, ali je najbliže predstavi koju će voljeti publika, čak i u postmodernističkome kolažu u kojem glumci izvode Abbinu Chiquititu. Istodobno osuvremenjivanje kraja ostavlja gorak okus i prostor promišljanju.

Ta gorčina i prostor promišljanja, a ujedno i mnogoznačnosti, nedostaju Životinjskoj farmi u izvedbi HNK-a Ivan pl. Zajc iz Rijeke i Made in Hrvatska kazališta Kerempuh. Orwellova kritika Oktobarske revolucije vodi do kritike staljinizma, a Urbánova na suvremenome Hobbesovu tragu (čovjek je jedini stvarni neprijatelj) propituje prijelaze iz anarhizma, kolektivizma (komunizma) do tranzicijskoga kapitalizma u bojama crveno, bijelo i crveno. Riječ je o redatelju prepoznatljiva radikalnoga rukopisa koji se mnogo bolje snalazi s poznatijom problematikom i motivima (primjerice, sasvim drukčije funkcionira provokacija u Neoplanti, nego u Božiću kod Ivanovih). Sva je snaga usmjerena na parole i negaciju – Ja sam kao Isus Krist, ja sam socijalist!, Ja nisam Isus Krist, ja sam kapitalist!, koje eventualno mogu zadržati provokativnu notu ako Urbána gledate prvi put.

Serviranje –izama i tranzicijskih problema nastavilo se s Made in Hrvatska mladih i talentiranih Anice Tomić i Jelene Kovačić. Politička sadašnjost prikazana je uzvikivanjem Folinda i Fadeze, likovima koji poprimaju simboliku obrnute basne, a ono što bi trebalo biti satirom postaje razblaženom komedijom i sapuničarskom paradom koju uživljeno igra glumački ansambl. U vremenu saživljenom s korupcijom, nikada nije bilo teže inteligentno ismijati domaću političku arenu, stoga sam od uigranoga dvojca očekivala mnogo više suptilnijih aluzija i jednu drukčiju vrstu drskosti. Pomalo je paradoksalno da je romantičarski komad Razbijeni vrč u preradbi Tamare Bijelić, za razliku od suvremenijih predložaka, imao upravo potrebnu vrstu drskosti.

Anđela Vidović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...