Dani satire: njegovanje osrednjosti

Gangster te voli majiceUz mnogo vike nizašto počeli su 39. dani satire (5. – 20. lipnja) u zagrebačkome kazalištu Kerempuh pod programskim vodstvom Darka Lukića.

Vika se po ustaljenome hrvatskome običaju svela na nerazlikovanje stvarnosti i snoviđenja te ”premještanje” groba pokojnoga predsjednika Tuđmana na premijeri Ko živ, ‘ko mrtav (u režiji Dine Mustafića), kojom su otvoreni ovogodišnji dani. I loš je PR za kazalište dobar PR!

Manji su problemi s kontekstualnim razumijevanjem bili prisutni tijekom gostujućih izvedbi klasika, Moliereova Tartuffea (SNG Nova Gorica) i Aristofanove Lizistrate (Teatar Komedija Skoplje) u režiji Nataše Poplavske. Dijelom zbog izgubljenosti u prijevodu (problemi s podslovima nisu rijetkost tijekom gostujućih predstava, čime se dodatno otežava ionako već otežano istodobno praćenje zbivanja i teksta), a dijelom zbog klasičnoga dramskog teksta.

Gotovo domaći redatelj Taufer klasik oblikuje kao komediju s elementima bajke i fantasyja gradeći je na zajedništvu ansambla i tračersko-konspirativnome iščekivanju arhetipa lažnoga moralizatora, Tartuffea. Oblikujući dramu kao komediju dell’arte pridružuje joj atmosferu slovenske svakodnevice s tzv. mjesnim i suvremenim karakterom. Radoš Bolčina iznimno je uvjerljiv kao Tartuffe, nevjerojatnom smirenošću izgovara uznemirujući sadržaj i svećenički sublimira seksualnost. Jedini pomak od rutinerstva jest bajkoviti vilenjak, onaj koji razotkriva Tartuffeovo zlo, pojavljujući se na samome kraju sa šljokičastim anđeoskim krilima. Taufer ne ostavlja prostor mnogoznačnosti, sve je odgovore već ponudio te se tijekom predstave javlja osjećaj umora i rutinerstva koji izvan granica prosjeka ne uspijeva pogurnuti ujednačen i zaigran glumački ansambl SNG-a Nova Gorica.

S antičkom komedijom Lizistratom moderno i subverzivno je u izvedbi Teatra Komedija iz Skoplja dobilo sasvim drukčije značenje. Sinoćnja me izvedba podsjetila na kazalište iz mojega djetinjstva na krajnjem jugu Dalmacije i epizode Jel’ me netko tražio. Riječ je o teatru iz nekih prošlih vremena (glazbeni odabir, promjene scena spuštanjem zastora, kombiniranje antike, cabareta i trbušnoga plesa) koji nije uspio u osnovnoj Aristofanovoj namjeri – provociranju i ulasku u kolektivno pamćenje gledatelja. U prilog nerazumijevanju je li riječ o feminističkoj ili pacifističkoj interpretaciji klasika, u kojem žene sprječavaju rat uskraćivanjem seksualnih užitaka, svakako idu loši i nesimultani podslovi.

Jelena Žugić kao Lizistrata dominira i nepokolebljivo upravlja, manipulira ženskom vojnom govoreći o obećanu proročanstvu dok u odnosu s muškarcima na površinu ponajprije izlazi sarkazam, a manje slabost. Rat kao sredstvo stjecanja, odnosno širenja moći manjine nad većinom razvidan je samo u sceni sa Spartancima dok se ismijavanje otvorene opscenosti u prvome redu očituje u kostimografiji Elene Luke te igri Kalonike (Zorica Nuševa) i njezina supruga. Poigravanje sa seksualnošću, seksizmom, šovinizmom i ratovima koje vode muževi moglo je biti suvremenije, spretnije, dublje i zaokruženije.

Žanrovski specifični 39. dani satire tako započinju njegovanjem osrednjosti, s nadom da će se moja ovogodišnja uopćena programska razočaranost europskim i hrvatskim kazališnim festivalima do kraja 39. dana satire ipak razblažiti.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...