Dani satire: Ništa se osobito nije dogodilo

Dani satire
Urođenome hrvatskom pesimizmu sasvim se izlizanom čine krilatice instantnih zabavnih programa – follow your dreams –  jer se skeptični um redovito zapita o svrhovitosti talenta ovdje.

Koliko je zapravo tih izvođača, ne ulazeći u prosudbu njihove nadarenosti, komercijalno uspjelo i jesu li uopće slijedili svoj san? Slavimo li vlastiti život jedino ako ga beskompromisno živimo bez obzira na mogući podsmjeh okoline upravo zbog te njegove autentičnosti? Biti spreman na najveći poraz, u duhu Expanded Consciousnessa i inih mrežnih instant mudrosti, znači ujedno biti spreman i na najveći životni trijumf.

Život samoprozvane koloraturne sopranistice Florence Foster Jenkins (1868. – 1944.), pun ljubavi i apsurdnosti, primjer je autentičnoga samoostvarenja u kojem apsolutni nedostatak talenta za pjevanje Florence donosi slavu ne samo za života, nego i šezdesetak godina nakon smrti u brojnim kazališnim i filmskim preradbama. Osnivačica brojnih ženskih klubova nije imala nikakav glazbeni talent, štoviše ni ton nije mogla pogoditi. No, to je nije spriječilo da održi koncert o vlastitu trošku u Carnegie Hallu te ga unaprijed rasproda. Kritičari nisu imali milosti.

Problem umjetnosti kao profesije u vidu izjednačavanja Chopina i mesne štruce, profesionalizma i farse, gubi se u dramskome tekstu Glorious! (westendovskome hitu iz 2005.) suvremenoga engleskog dramskoga pisca Petera Quiltera jer slavi upravo životni trijumf iznad javne sramote. Beogradski Atelje 212 uprizoruje Quilterovu preradbu drame iz 2008. namijenjenu izvođenju troje glumaca. Takav se tip drame gradi na ugođaju te su iznimno važni uvjerljivost glumaca i reakcije publike.

Redateljica Đurđa Tešić ugođaj gradi na ponavljanju. S prvim pogrešnim tonom uvjerljive Florence (Gorica Popović), uslijedit će mnogi, čime predstava gubi na ritmu i humorističnosti jer se prokušani trikovi neprestano ponavljaju. Gradeći predstavu kao isključivo komediju karaktera, nedostaje sukob između ljubavi i apsurdnosti te doza nužne topline prisutna ne samo u stvarnoj biografiji amaterske pjevačice, nego i u njezinoj dramskoj preradbi. U nizu kiča i smijeha, ostaje nenačetim pitanje koliko je talentiranih u New Yorku četrdesetih, ali i danas ovdje, zapravo uspjelo i koliko je zapanjujuća želja pojedinca da ostvari sve što želi, bez obzira na nedostatak objektivnih mogućnosti.

Mnogo je pitanja na 39. Danima satire ostalo nenačetim, te mi se ponekad učini kako se u duhu ovogodišnjega laureata Ko rukom odneseno (Bobo Jelčić, Teatar &td), zapravo ništa osobito nije ni dogodilo.

                   Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More