Mnogi bi odrasli trebali učiti od tinejdžerske iskrenosti

“Na mlađima stoji svijet, njihov rad – naša budućnost.”

August Šenoa

Ono što je Sir Walter Scott Edinburghu, August Šenoa je Zagrebu. Na mnogim je razinama ”otac povijesnoga romana” i škotski književnik Scott ucrtan u kronotop vlastitoga grada. Njemu u čast u edinburškom parku Princess Street Gardens podignut je najveći spomenik jednome književniku u svijetu. Gradnja je povjerena klesaru i samouku arhitektu Georgeu Miekleu Kempu. Naš Šenoa Marije Ujević Galetović stoji i promatra na uglu Vlaške i Branjugove ulice, dok bogatu ostavštinu i spomen na četiri generacije entuzijastično čuva obitelj Reis u Mallinovoj 27. U sklopu Dana Augusta Šenoa imala sam priliku upoznati književnika kao scenografa jer su na temelju njegovih srednjoškolskih kulisa profesor hrvatskoga jezika Dario Budimir i učenici Klasične gimnazije Tena Blagojević,Gregor Sirotić Marušić, Ivan Validžić, Lucija Bekavac i Luka Baričić uprizorili Kamene svatove.

Sam Šenoa zavolio je kazalište još kao srednjoškolac te kao autor pripada početcima hrvatske kazališne kritike. Tako su u prvim dopisima iz Praga pronađene njegove bilješke o kazalištu, a 1861. na studentskim praznicima počinje pisati ocjene, stoji u napomenama Antuna Barca u Šenoinim Kazališnim izvješćima. Takav je sustav ocjenjivanja danas uvriježen u britanskih kazališnim kritikama. Zatim počinje pisati kazališna prikazanja te ubrzo postaje članom uredništva u Pozoru. Objavljivao je crtice o kazalištu još u Viencu, Agramer Zeitungu i Naše gore listu. Kadikad se potpisivao punim imenom, inicijalima, šiframa, no nerijetko je objavljivao anonimno. Nekad je te crtice o kazališnom životu i predstavama nazivao kritikama, zatim kronikama, ali i izvješćima. Sadržavale su (ne uvijek) dobrohotne komentare društva, dramskoga teksta, glume i obveznu didaktičnost.

Pišući o opereti Veseli đaci Franza von Suppéa iznosi: ”Čusmo i nekakovu hrapavu prostačku improvizaciju od g. redatelja. Ne ćemo si kaljati ruku tim orijatlukom (…) Po kazališnim zakonima imaju redatelji i ravnatelji paziti, da se svaka ma i nedužna improvizacija zapriječi ili kazni.” Ništa nije bio blaži ni prema Pariškom potepuhu Jean François Alfred Bayarda pa tu iznosi i emancipatorsku notu: ”Čitavo prikazivanje je bilo mlohavo, situacije skoro sve slabe, a dijalog je tromo i lijeno tekao. Razlog tomu je, da je sve glumce – izim korisnice – osvajao nenaravski patos njemačkih igrača.” O glumi je dometao: ”Gdčna Golubićeva govori prebrzo, i okreće se amo tamo kao na žici; toga neka se okani.” U vremenu kada su kritičari na marginama medija te postoji određena bojazan od njihove nepotrebnosti sveznajućem Google društvu, Šenoine su kritike važne ne samo kao dokumentarni zapisi jednoga vremena, nego i kao slika zagrebačkih kazališta i njihovih prilika u najtežem razdoblju.

Detalji iz Kuće Šenoa.

Prepoznavši tu Šenoinu ljubav prema kazalištu, pokćerka posljednjeg Šenoe Jasmina Reis u malo lutkarsko kazalište Kuće Šenoa pušta prof. Budimira i njegove učenike te tako nastaju Kameni svatovi. ”S gospođom Reis me povezala jedna profesorica iz naše škole kad je odvela učenike u posjet Kući Šenoa. Ona je krasna osoba i dobra duša Kuće Šenoa pa smo se brzo našli i prepoznali te nas je pozvala na suradnju.To je moja prva režija neke lutkarske predstave pa sam na početku bio pomalo skeptičan, a onda sam se prepustio tekstu. Najprije smo u školi dobro uvježbali tekst i psihološki razradili karaktere i odnose u priči, a nakon toga smo imali nekoliko pokusa u Kući. Jako volim Šenoine povjestice, a Kameni svatovi su poseban tekst. Mislim da je Šenoa umjetnička vertikala kakva nam i danas nedostaje”, iznosi prof. Budimir, koji u dvadesetogodišnjem radu u Klasičnoj gimnaziji iza sebe ima brojne učeničke uspješne nastupe na Lidranu i uprizorenih sedam Euripidovih tragedija u Gavelli povodom Dana škole.

Naši su nastavnici i profesori neopjevani junaci klimajućeg obrazovnog sustava. Gledajući raznorazne školske entuzijaste, strast koju unose u izvannastavne aktivnosti, teško se ne zapitati koliko li samo današnjih uspješnih glumaca, pisaca ili redatelja vlastiti odabir profesije mogu zahvaliti nastavnicima i dramskim pedagozima? U rađenju jedne predstave potrebna je širina: ”Kako sve svoje režije uvijek stvaram najprije birajući glazbu, tako je bilo i ovaj put. Bilo mi je važno naglasiti ljepotu izvorne narodne pjesme u izvedbi vrhunskih glazbenika Lidije Bajuk, Dunje Knebl, Ladarica i Nine Kraljić te probuditi kod učenika ljubav prema tradicijskom melosu”, ističe prof. Budimir. ”Poticaj za taj izbor glazbe dala je naša dugogodišnja profesorica glazbene umjetnosti Sonja Katušić, koja je i izradila kamene svatove, ali odabir glazbenih brojeva isključivo je moj.”

Kulise su crteži petnaestogodišnjeg Augusta Šenoe.

U izvedbi Kamenih svatova karakterističan je jezik tradicije i običaja obojen prošlošću, kletva postaje proročanstvom dviju narativnih linija – osvete majke i nesretne ljubavi. Vrijeme teče od jedne epizode do druge, a zatim slijedi konačni rasplet s poukom. Povjestica ima dramske i baladične označnice, stoga učeničko opjevavanje pučke priče ima odlike šarmantnog amaterizma. Okupljaju se u mraku oko drvene kućice kao nekad njihovi vršnjaci oko radija te animiraju lutke, pomiču kulise i iznose različite pripovjedne glasove. ”Ipak, ničega ne bi bilo bez učenika, koji su stvarno krasni mladi ljudi, oni su se jako potrudili i nije im bilo ništa teško”, govori Budimir. ”Puno su vremena odvojili izvan nastave za to i trud im se vratio. Baš mi je drago vidjeti koliko su i danas sretni zbog lijepe izvedbe.” Prateći profesionalno glumište posljednjih pet godina, takve se malene školske predstave čine poput utočišta gdje mogu bezbrižno i mirno sjediti, neopterećena mislima, sumnjama i mnogoznačnostima. Mnogi bi odrasli trebali učiti od tinejdžerske iskrenosti.

           Anđela Vidović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More