Proslava: Bolna sjećanja usred divlje i raskošne prirode

U nakladi OceanMore objavljen je šesti roman Damira Karakaša, ''Proslava''. Promocija će se održati u Kinu Europa 22. svibnja 2019. u 20 h.

Proslava je nevelika opsegom, sastoji se od svega četiri poglavlja prožetih ratnom tematikom, koja je tu označitelj kontekstualnog okvira romana. Glavna je poveznica i okosnica svih zbivanja u romanu odbjegli ratnik Mijo, koji se skriva u crnoj šumi. Prisjećanjima od početka do kraja evocira težinu preživljavanja usred gustih ličkih šuma u pogubnim predratnim vremenima. Pa o kakvoj se onda proslavi radi, čemu uopće takav naslov?

Proslava se u stvari iščekuje u trećem poglavlju, pripreme su na široj razini, u tekstu ostaje samo u tragovima, a o njoj se ne govori kao o svadbenoj veselici. Čeka svoje vrijeme jer je ”važnija od svake svadbe”, nadilazi pojedinačno, raste i razvija se prema neslućenim ponorima. I kako su akteri nakon dugog puta Mijo, Drenka i Rude ulazili u naselje središnje proslave, sve su ceste i puteljci bili puni ”ljudi, među kojima su neki na dugačkim motkama nosili trobojne zastave /dok je naokolo odjekivao/ zvuk harmonike” dajući ritam nadolazećim plesačima ”u narodnim nošnjama, koji se u krugovima – kao zupčanici u utrobi sata – obrću i vrte” oblikujući poglavlje o jednoj sveopćoj proslavi koja netom tone.

Pripovjedač je iscrtao u četiri pripovjedna kruga – Kuća, Psi, Proslava i Otac – opskurnu kroniku zbivanja koja su trajno obilježila životno iskustvo Mije, njegova oca i djeda. Proslava koja se mahnito pripremala ”u hiljadu godina prvi put” prispodobljena je nemani, monstruoznom bogu ocu koji se svojom djecom hrani, naslađuje se svim onim plesačima zatečenim u krugovima, stisnutima u utrobi, redom ih obrće i vrti do iznemoglosti i neprepoznatljivosti. Svi su oni, imenovani i neimenovani, u tom vrtlogu izgubili pamet i dušu. U tom metežu Miji naviru sjećanja na samrtni hropac svojih bližnjih.

Riječ je o zastrašujućem mementu u čijem je središtu ”noć, crna šuma, skeletna ruka /i vjetar koji/ duboko u šumi svira kroz nečije šuplje kosti”. Sav se roman okupio u sjećanju na vremena kada se u Lici intenzivno umiralo. Pripovjedač skuplja i sabire od stranice do stranice ono opće iz pojedinačnih sudbina Mijinih prethodnika. Sjeća se on majke i oca, i djeda se spominje, zatim supruge Drenke i sina njihovog, sjeća se Rude brata Drenkinog, zatim imućnog susjeda i drugih aktera koji usput presijecaju njihove živote. Svi se provlače u sjeni umiranja.

U pokušaju da se roman okarakterizira kao memento male obiteljske kronike stoji intencija pripovjedača da u obrisima skicira ličku obitelj i njezino trudbeničko životno iskustvo uoči Drugog svjetskog rata ograničeno uglavnom na mušku liniju. Ima tu neizrečena grča postratnih trauma koje nikako ne prolaze, ne umiru vremenom, dapače, od njih sve i započinje, kako već sam pripovjedač o tome svjedoči.

Roman ne obiluje sjećanjima na rat, niti je posvećen ratnim psihozama, svako konkretno imenovanje povijesnih zbivanja izostavljeno je ili preskočeno. Središnji tematski okvir romana je sjećanje na umiranja, naprasna i bolna, samo da bi se život nastavio u istom krugu neizbježna usuda usred divlje, raskošne, nedirnute i čudesne prirode.

Od samog početka prisutni su priroda i čovjek u neprekinutom odnosu ovisnosti, i sav je život usmjeren na prilagođavanje golemoj i nepreglednoj prirodi – šumovitoj, brdovitoj i moćnoj bez koje nema života, iako ga ona bez milosti odnosi.

Zato neizrecivo iskustvo koje se pokriva sintagmom memento mori otvara tešku priču, i odmah na prvoj stranici roman započinje strahom i bijegom. Glavni lik Mijo stisnut leži na sigurnoj udaljenosti u gustišu u utrobi zemlje iz koje sva bića potječu i njoj se na kraju vraćaju. Kuća, nasuprot divljoj prirodi, svim okolnim šumama i planinama, ocrtava žudnju, sklonište i utočište za kojima Mijo čezne. Iako mu je nadohvat, promatra je iz svojeg skrovišta, ipak je predaleko. Morao je platiti danak velikom i strašnom ratu, odbačen, odvojen, razasut po šumama, izbrojen i odbrojen. I što mu na kraju preostalo nego da ”se skvrči u fetusni položaj, sklopi oči i polako zaspi”.

U Psu započinju sjećanja obilježena umiranjima, prva se vežu za njihova kućnog psa kojega su jednostavno morali ubiti po odredbi vlasti. Odveo ga je Mijo od kuće, iskućio doslovno, i ostavio vezana duboko u crnoj šumi ostavljajući da u smrtnom strahu okonča na milost i nemilost vukovima, i nije dugo čekao jer ”iz srca tamne šume začuje se kor vučjih glasova /a/ pas cvili sve jače”. To sjećanje ostaje prepuno boli i krivnje. I od toga iskustva bježi, mahnito je u trku ”padao, dizao se, ne misleći ni na što osim da što prije stigne kući”, jer ako bi ostao osluškivati smrtni hropac bojao se ”da će isti čas umrijeti”. Ni s pijetlom nije bilo baš lako. Kada su pošli na proslavu, na taj dugi znakoviti put, trebalo ga je zaklati na jednom odmorištu, no Mijo je oklijevao zaklati pijetla koji je tako lijepo pjevao ”da bi se slavuj posramil njegova glasa”. Rude, brat Drenkin, tada je u duhu proslave hiljadugodišnjeg sna upozorio Miju: ”Ko ne može zaklat pijetla, taj ne može ni zemlju branit”. I pijetao utihne.

Potresna je slika gladi i neimaštine u kojoj pripovjedač opisuje stradanja usred zime kada su izgladnjela, tek rođena djeca umirala jer su majke ostajale bez mlijeka. Užas u licima i očaj u očima trajno su obilježili živote nadolazećih. U takvom iskušenju očaja njegov je otac morao odnijeti svog oca starca na leđima u planine daleko i duboko i baciti ga u ”usta bezdane rupe, /a svi su znali/ da se tako jednostavno mora”. Baš kao u drevnim japanskim običajima, otac odnosi stare nemoćne roditelje u planine, jedna su usta manje za stolom. Valjalo je preživjeti, dok mladi dolaze, stari i nemoćni moraju otići.

Te četiri scene, traume umiranja u grubim potezima strukturiraju roman, zatvaraju ga sadržajno, ali zato ostavljaju otvorenom njegovu simboličku dimenziju. Likovi su jednostavni, gotovo jednodimenzionalni i kratkih replika s jednim jedinim teretom u glavi – kako preživjeti? Tek ih nakratko ljubav i ženidba podignu, živnu malo i potom povijeni u leđima nastavljaju u tom istom pognutom položaju. Sin kao i otac, bez pravog i punog tereta u glavi i na leđima, slijedi povijena i pognuta oca, doslovno se u tom istom položaju polako otisne za njim. Začahurena je sudbina sinova i kćeri, a na čitatelju je da raspetlja usud koji traje od proslave do proslave.

Miroslav Artić

Fotografije: OceanMore

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...