Redateljica Anica Tomić (1980.) i dramaturginja Jelena Kovačić (1979.) u želji da vjerno i koncentrirano prikažu sličicu iz bečkoga salonskog života na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nisu uspjele odgovoriti na pitanje koje nosi ne samo Daleka zemlja, nego i ostale Schnitzlerove drame – kako emocije utječu na naše ponašanje?
Austrijski pisac židovskoga podrijetla Arthur Schniztler (1862. –1935.) još je za života dramskim tekstovima bio prisutan na zagrebačkim pozornicama. Minijaturist u opisivanju Beča između 1880. i 1914., raspadom međuljudskih odnosa istodobno je predskazivao raspad društva, sustava i tadašnje Austro-Ugarske te bio posvemašnja suprotnost suvremeniku Hugu von Hofmannsthalu koji je pišući podupirao austrijsku ulogu u Prvome svjetskom ratu. Srž svih Schnitzlerovih drama bilo je bezvremensko portetiranje ljudskoga uma i duše jer je Beč iz njegovih drama ionako odavno mrtav. Upravo je u tome dijelu posljednja ovosezonska premijera u zagrebačkome HNK-u podbacila.
Psihoanaliza i seksualnost bili su tek površinski načeti, a salon s pomičnim staklima u scenografiji Igora Pauška doimao se skučenim i klaustrofobičnim okruženjem sasvim dalekim od hedonizma i kaosa bečkih salona. Klaustrofobični element dodatno su pojačavale redateljske intervencije živih slika u prijelazima koje bi trebale dočarati sveopće grupno pretvaranje i povećavati napetost, no one uspijevaju samo nakratko odvratiti gledateljevu pažnju koja se većinom gubi u osluškivanju glumačkih glasova.
Drama počinje i završava (samo)ubojstvom. Naslućuje se karakteristična podvojenost između ljubavi i bešćutnosti u odnosu protagonista Friedricha Horfreitera (Franjo Kuhar) i supruge Genije (Nina Violić). Genijina je krivnja u nepristajanju na preljub (proizvoljni razlog samoubojstva poznanika) koju joj olako i licemjerno predbacuje njezin suprug. Horfreiter bi trebao biti simbolom tadašnjega društva, šarmantni zavodnik i neprikriveni šovinist, onaj koji živi u trenutku i čiji je pogled dovoljan da zavlada scenom, suprugom i ljubavnicama te pojača napetost. U Kuharovoj interpretaciji jednodimenzionalni je i neartikulirano glasni šovinist te nam nije sasvim jasna njegova zavodnička uloga koja je razvidnija u kraćim pojavljivanjima drugoga lika, pomalo mannovskoga profila, doktora Von Aignera (Dragana Despota).
Genija u interpretaciji Nine Violić jedina istinski proživljava ulogu, sugestivna i nježna, dovoljno glasna i snažna. Sasvim nelogično s obzirom na glumačku snagu njezin ljubavnik postaje zastavnik Otto (Silvio Mumelaš), mladi glumac koji tek počinje pronalaziti mjesto na sceni. Jedina je dostojna partnerica Nini Violić Anna Meinhold-Aigner u izvedbi Alme Price tijekom završne scene. Ostali salonski likovi funkcioniraju kao paraziti rijetko prisutni govorom, češće karikaturnim kretnjama kako bi se vjerojatno vjernije pokazala njihova društvena devijantnost.
U scenskome postavljanjuDaleke zemlje očita je velika želja i ambicioznost Anice Tomić i Jelene Kovačić da originalno oslikaju hedonistički i amoralni Schnitzlerov svijet, no u salonskoj gužvi scene na sceni izgubile su se nijanse časti, ljubavi, prijateljstva i pravednosti u bešćutnome društvu koje na razini tiših emocija mogu izvrsno korespondirati s današnjim vremenom. Izgubila se negdje usput i glumačka energija i zajedništvo ansambla koje kao da nije vjerovalo u izgovoren tekst.
Anđela Vidović