Lijepo je spavati uljuljan kao Isusek na državnim jaslama

Joan Miró
O čemu pisati uz tako veliku izložbenu ponudu u Zagrebu? U jednom tjednu otvoreni su suptilni Miró, zafrkant Bourek, kao i fanfarama  i ministričinom prisutnošću blagoslovljeni impresionisti.

Gnjev koji se izlijevao na upravu Klovićevih dvora prilikom gostovanja Picassove izložbe u ovom Theresienburgu, ovoga puta usmjerio se na Umjetnički paviljon, pa su slikari u Normandiji prošli bez puno propitivanja, uz novinarske laude, dok se siroti Miró morao nositi sa skepsom kavanskih connoisseura naspram razine njegovih kasnih radova.

No, razjasnimo distinkciju – na Picassa su u početku bjesnili, jer je riječ o turneji kojom inteligentna uprava Muzeja Picasso u Francuskoj pokriva obnovu svoje zgrade, koja je nas koštala oko 13 milijuna kuna (za usporedbu, Ministarstvo godišnje za likovnu i muzejsku djelatnost zajedno daje oko 16 milijuna). I djetetu je jasno da je to isključivo politička slagalica koja se sretno posložila u kubističko platno. Javljali su se tu sa svojim argumentima brojni muzealci, kustosi i direktori drugih muzeja, “najveći stručnjaci za Picassa“, veteranski muzejski menadžeri i promotori u strahu kako će izložba iscrpiti sredstva ministarstva za druge (odnosno njihove) projekte.

Sada drugi Katalonac izaziva konsternaciju upućene javnosti. Ipak, riječ je posve drugačijoj situaciji. Radove za ovu izložbu selektirala je iz Miróove fundacije za Umjetnički paviljon kustosica Jasminka Poklečki Stošić u suradnji s Fondacijom Maeght, dakle ona nije došla u paketu kao gotov projekt, oko kojega se uprava muzeja treba samo fotografirati. Druga stvar je činjenica da je Vlast u svojoj državnoj i gradskoj inkarnaciji za ovu izložbu dala samo jednu trećinu sredstava, dok se autorica izložbe pobrinula za ostatak (za razliku od spomenute izložbe Picassa, za koju se gotovo u potpunosti pobrinuo Proračun), što nije potez bez rizika, posebno u sredini u kojoj javnost baš i nije najzainteresiranija za umjetnost, a kolege povjesničari umjetnosti samo gledaju kako će omalovažiti vaš trud. Populistička promidžba izložbe, kao i u Picassovu slučaju, koja je izvještavala o otvaranju kutija sa umjetninama uostalom dovodi ljude (obične ljude, željne kruha i igara) na izložbe. Sve je to šoubiznis.

U magli akademskih rasprava koje, uvjerene u važnost svoga kunsthistoričarskog poslanja, ne priznaju nikakav pristup Umjetnosti odmaknut od takozvanog znanstvenog diskursa (zaboravljate, sugrađani, da postoje teorije koje cijeloj humanistici odbijaju status znanosti) zanemarujemo činjenicu da je umjetnost ipak živa činjenica koja treba disati. To znači da je ona, između ostalog, i nešto od čega ljudi koji se njome bave trebaju moći živjeti, unatoč tome što mnogi danas deklarativno i agresivno odbacuju takvu misao kao  kramarsko – kapitalističku spekulaciju (to je taj bauk kapitalizma koji kruži našim galerijama i muzejima, kao da ih financira najsocijalističkija država). Dakako, lijepo je spavati uljuljan kao Isusek na državnim jaslama, dok su tri mudraca jedini posjetitelji izuzetno važne, povijesne izložbe, začete u našoj glavi, bez tržišnog istočnog grijeha, ili zamaranja za nešto tako prizemno kao što je isplativost. Ali i to biblijsko doba nevinosti bliži se kraju (čujemo, zakonom o muzejima), kao i era državnih muzejskih mastodonata. Postaviti ovakvu izložbu znači riskirati, naprosto zato jer su ulozi veliki i ne postoji jamstvo da će ih Majka Država isplatiti u slučaju deficita.

No, nakon toliko hrvatskih svjetskih značajnih umjetnika i umjetnica titanskih razmjera, dajmo priliku i Miróu, koliko god su on kao stvaraoc i kultura koju predstavlja beznačajni naspram naših veličina. Priča se da su na izložbi “uglavnom litografije“, a opće je poznato (u našim znanstvenim krugovima pogotovo) da je litografija posve bezvrijedna tehnika, kojom su se bavili diletanti poput Daumiera i Toulouse-Lautreca. Činjenica da su one  visine dva i pol metra ne znači baš ništa, jer tko od nas nema u svom hodniku barem jednu dvometarsku grafiku? Inače, 2006. godine u milanskoj Fondaciji Antonio Mazzotta otvorena je izložba Magia, grafia, colore Chagalla i Miróa na kojoj su prikazane gotovo isključivo grafike, u Miróovom slučaju uglavnom litografije. Takva je izložba možda dobra za talijanski provincijski gradić kao što je Milano, ali nipošto ne bi mogla preživjeti oštru kulturnu klimu velikoga Zagreba. Kao izravna uvreda hrvatskoj Kulturi koja počiva na temeljima krvlju izborene avangarde, tu je i jedna tapiserija. Pa zar smo u srednjem vijeku? Tko, zaboga, radi tapiserije u 20. stoljeću (osim Arpa, le Corbusiera, Legera, Chagalla, Picassa, Murtića i ostalih beznačajnih umjetnika)?

Sitničavi promatrač vidjet će da se, ipak, većina radova sastoji od ulja i gvaševa, kao i skulptura, ali ne dajte se prevariti, to su posve bezvrijedna djela, kakvih smo vidjeli na tisuće posljednjih godina u Zagrebu, hrvatskoj (i europskoj) Ateni. Možda će vas zavarati suverenost umjetnikova poteza, spretna kaligrafija, odmjeren intenzitet boja, energija i istovremena nenametljivost kojom je majstor baratao, sigurnost koju je stekao tijekom godina, pa i manira koju je postigao u svojim kasnim radovima i s kojom se poigravao, nosio s lakoćom i odmjeravao. Ali vi dakako znate čitati između redaka, a pročitali ste novine od retka do retka. Vi znate što očekivati od ove izložbe.

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More