Dopunjeni “Schindlerov lift”: Darko Cvijetić opet donosi tragediju bez katarze

Nakon nešto više od godine dana, Darko Cvijetić vraća se na mjesto zločinâ i ispisuje još tri stranice boli učinivši je još mučnijom, osobnijom. Drugo, dopunjeno izdanje Schindlerova lifta (Buybook, 2020.) pred hrvatsko čitateljstvo izlazi kao dobitnik književne nagrade Fric, a izdao je Cvijetić u međuvremenu i zbirku poezije Snijeg je dobro pazio da ne padne (VBZ, 2019). I mi bismo trebali dobro paziti, da ne propustimo uzeti ovu knjigu u ruke. Naime, oni koji ovakve knjige ne čitaju, lakše će poći koracima protagonista jednog nesretnog nebodera, podignutog u nesretnoj državi, razbijenoj u nekoliko novih, neki će reći, i nesretnijih. No, krenimo ispočetka.

Crveni soliter prijedorski izgrađen je 1975. godine, a priču o njemu pratimo sve do godine 2019., iako najvećim dijelom ipak ostajemo u proteklom stoljeću. Nesreću nebodera nagovještava njegovih trinaest katova (poslije će prvi nazvati Galerijom, ali nije pomoglo, pokazat će se, ni malo). Postojalo je, doduše, sretnije vrijeme, sugerira pripovjedač, skicirajući gotovo predmoderno, prisnije društvo u kojem su „svi znali sve“; prava Jugoslavija u malom, s tisućama „nasmijanih radnika“ koji marširaju u okolne tvornice (nazovimo to doba Eden). Tako je to nekad bilo, čitamo, ali idila se rasplinula:

„Sada sve pusto, zaraslo, bez života, bez ljudi. Ništa ne funkcionira već desetljećima […] Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.“

Prije nego smo ušli u ovo razdoblje (nazovimo ga Pusta zemlja), odvio se presudni čin, rat devedesetih (Gubilište), kad su “radnici postali ratnici“. U oslikavanju ratne tragedije leži i najveća snaga ovog, prije svega, antiratnog teksta, zapravo varijacije na arendtovsku temu, čije atemporalnosti uvijek moramo biti svjesni. Zato Schindlerov lift trebamo čitati i kao podsjetnik, i kao upozorenje.

Iako se navodi kao kratki roman, tekst je zapravo hibridne forme; razmjerno pravilno strukturiran, sadrži prolog i epilog, između kojih se smješta trideset i dva poglavlja (prvo i posljednje pisano slobodnim stihom). U novom izdanju, na samom kraju teksta dodano je poglavlje Čarolijica, metafikcijski komentar koji prerasta u priču iz prvog lica – posljednju kariku u lancu tjeskobe. Središnji narativni dio ispričan je u perfektu, u trećem licu, iz vizure pripovjedača koji je vidio i čuo vjerojatno previše za jedan ljudski život.

Roman je konstruiran ulančavanjem niza kratkih priča (od jedne do tri stranice) pri čemu siže ne prati linearnu vremensku os, a velik je broj priča zapravo uspostavljen na načelu kontrasta triju vremena koje smo definirali, Edena, Gubilišta i Puste zemlje. Naizgled usputni detalji u jednom poglavlju, često će dobiti važnu dopunu u nekom od sljedećih (ili u više njih). To da se jasno promišljena struktura u izvedbi doima izrazito prirodnom, samo svjedoči o umješnosti autora. Smrt kao nit koja se provlači hodnicima Crvenog solitera; smrt kao Minotaur koji će pokucati na vrata njegovih stanovnika, vezivno je tkivo ovih fragmenata. Schindlerov lift, možemo reći, roman je jednog prostora i jedne (zajedničke) sudbine s tisuću lica nesreće.

U tekstu je ispisana čitava galerija likova i tek su pojedini konkretnije opisani, ali naglasak i nije na pojedincu i njegovim osobinama, nego na kolektivu i njegovim (ne)djelima. Sablast rata nadvila se nad Crveni soliter i pod mračnom su njezinom sjenom proradili primordijalni nagoni, a načela moralne odgovornosti i građanske solidarnosti u stanju (ratnog) divljaštva zamijenjena su dijalektikom nasilja i okrutnosti. Kad masovne grobnice probijaju iz utrobe zemlje, savjest postaje neželjeni teret, a tišina nešto poput panaceje.

„Samo je Šime jednom pijan, došavši s ratišta vikao poderavši krajnike na soliter: „Vi komšije, vi ljudi, ma vi ste obične pičke…pa rođene ste komšije pobili, debilčine komunističke!“

Pojedini likovi poput djevojčice Stojanke, Taiba i Čede Lažova poprimaju posebnu simboliku u imaginariju ovog prostora, a općenito u načinu izlaganja i karakterizacije likova ima nešto andrićevskoga, iako se Cvijetićeva melankolija doima znatno tragičnijom. I za rečenice ovog romana možemo primijetiti da su andrićevski suzdržane, jasno odmjerene i precizne, stilski dotjerane, ali bez previše ukrasa, s povremenim, efektnim metaforama. Liričar Cvijetić osjeti se gotovo na svakoj stranici.

Ima u ovom tekstu inteligentne ironije i dobrog humora, doduše, omaknulo se autoru u nekoliko navrata i naivne patetike, ali dominantan je ton romana uistinu tragički. Svijet je to u kojem roditelji umiru od tuge za poginulom djecom. Smrt je brutalna i zastrašujuća, gotovo sveprisutna, ne samo u ratu (koji iz ljudi izvlači najgore), nego i u svakodnevnim događajima koji nekim bizarnim spletom okolnosti (poput prokletstva) postaju njezinom pozornicom. Okončavanjem rata međusobno nepovjerenje stanovnika ne prestaje, grijesi iz prošlosti urezani su duboko u njihova bića, i kao da ih prate i onda kad su daleko od mjesta zločina, poput crne siluete Kosača. Naposljetku:

„U Crvenom se uvijek smrt solidno osjećala, i nikad nije otišla bez ičega.“

Iako uvelike tematizira razdoblje predratne Jugoslavije, čitatelj ovog romana o njoj neće saznati gotovo ništa, ona je ovdje „papirnata“ kao Tito od kartona kojeg su u dva navrata izgradila prijedorska djeca. Cvijetić „zlatne sedamdesete“ i promatra iz dječje perspektive u kojoj se sve ukazuje u posve drugačijem obličju, a osamdesete su posljednje godine mira, i kao takve, doimaju se ljepše nego ikad. To je nostalgija za bezbrižnim danima dječaštva i momaštva koliko i za neuspjelim projektom jugoslavenske države. Pažljivom čitatelju odlomak iz glave jedanaeste („Milicija je kolica s Titom od kartona sačekala pred Crvenim soliterom i popisala imena Titograditelja i njihovih roditelja“), o stvarnosti te države govori puno više nego izlizani narativi kojima se autor često okreće. Srećom po roman, sva se ta papirnata kulisa ostruže se lako poput dekor-tapeta sa zidova socijalističkih stanova. Ono što ostaje jest jedan od umjetnički najdojmljivijih prikaza mučne metamorfoze čovjeka u nečovjeka, napisan na nekom od „naših jezika“.

Ulazak u Schindlerov lift nije bezazleno iskustvo i nitko se nakon čitanja ovog romana neće osjetiti nepromijenjenim. Istovremeno oporuka i nekrolog: svjedočanstvo je to o posrnulom čovjeku i izgubljenom društvu. Na krvavom se bosanskom tlu tragedija na tragediju naslanja, a katarze nema, ostavljajući nas s gorkim okusom u ustima i cioranovskom željom za povratkom u nepostojanje. Umjesto sviju nas, tim je putem kročio autor, donijevši nam s druge strane crnilo ovih slova, kao poduku iz ljudskosti. Hvala mu na tome.

Dino Staničić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More