Čuvaj se moje gladi!

palestinaApel korisnicima društvenih mreža da se suzdrže od objavljivanja veselih fotografija s ljetovanja, što su ga prije nekoliko mjeseci, za vrijeme biblijskih poplava u Slavoniji, odašiljali oni koji su teško podnosili činjenicu da život neometano teče dok u susjedstvu ljudi ostaju bez svega – zvučao mi je tada nekako dirljivo naivno.

Bilo je u tom apelu djetinjeg čuđenja nad okrutnom, grandioznom ironijom ovog svijeta koji se sveudilj okreće, neovisno o tome što na jednoj strani bljeskalice smartphonea osvjetljavaju preplanula lica namještena za još jedan radosni selfie s ljeskavim morem u pozadini, a nešto dalje na dno tog istog mora tonu leševi ilegalnih imigranata brodolomaca; neovisno o tome što ničim doli suncem mučena kalifornijska plaža postoji u isto vrijeme kad i Darfur, Sirija, Vukovar; neovisno o tome što u trenutku dok na škole i bolnice u Gazi padaju rakete, ni dva sata vožnje dalje roštilja vrckava izraelska mladež i iz ležaljki promatra granatiranje. Usprkos svim okrutnim suprotnostima – eppur si muove.

Human je i smislen taj apel da se ljudskoj patnji oda počast suzdržavanjem od oglašavanja vlastitog uživanja u životu. A ipak, tom apelu ne možemo udovoljiti. Kako kaže Cormac McCarthy u Cesti, na ovom je svijetu oduvijek bilo više kazne nego zločina, i sve počiva na toj nepravednoj asimetriji. Svi naši sretni selfiji nisu dovoljna protuteža patnji koja se u ovom trenutku odvija na Zemlji, pa tako ni ustezanje od slavlja života neće izravnati račune. Nitko nikome ne može pomoći.

Pozivi na empatiziranje sa žrtvama ponovo su aktualni; ovih tjedana, razumljivo, virtualno iskazujemo podršku nevinim ljudima u Gazi, djeci i ženama na koje podemonjeni izraelski političari stavljaju fokus u ovoj etapi etničkog čišćenja, uz poklič „ubijte sve majke!“. Ubijanje se otelo kontroli i ne može se više prikriti tobožnjom samoobranom – intelektualci diljem svijeta revidiraju svoje pro-izraelske stavove, mnogi ih se, posipajući se pepelom, odriču. Među takvima je i Martin Shaw, publicist i borac za ljudska prava, autor teksta Boycotting Israel: the situation has changed and I have changed my mind too u kojemu, usprkos drčnom naslovu, ima puno poniznosti.

O empatiji, o različitim načinima iskazivanja podrške žrtvama, razmišljam sastavljajući ovaj tekst u kojemu sam nakanila dati pregled novije palestinske književnosti. Pozabaviti se literaturom koja je u proteklih pedesetak godina nastajala u Gazi i o Gazi, čini mi se da je to najsuvisliji prinos koji mogu dati u ovoj stvari, ako govorimo o empatiziranju sa žrtvama aktualne izraelske politike. Možda će to vrijediti više nego da friziram sadržaj na svom facebooku prema vizijama virtualnih ćudorednih inspektora.

Naravno, svjesna sam licemjerja odluke da se u kolovozu 2014. bavim palestinskom kulturom: ovo iznenada probuđeno zanimanje za tu temu usporedivo je sa zanimanjem Zapada za kulturu na Balkanu, koje se u Europi nakratko probudilo devedesetih, u jeku rata u Jugoslaviji. O toj vrsti intelektualne znatiželje pisao je Mirko Kovač u jednome pismu Filipu Davidu, u listopadu 1993. godine. „Misterij je tu prizeman, jer u svijetu nismo prisutni iz literarnih pobuda, nego zbog okolnosti političkih i inih. Mislim da se sad juri kakvog zgodnog i pogodnog muslimanskog pisca iz Bosne; trajat će ta frka dok traje novinska priča o Bosni, a onda će sve tako brzo pasti u zaborav, a uto će i novo područje iskrsnuti, neki rat ili kakva druga tragedija“– piše u Kovačevoj „Knjizi pisama“.

O opusima palestinskih književnika ne znam puno – hrvatski izdavači nisu u posljednjih dvadesetak godina bili zainteresirani za prozu, poeziju ni publicistiku iz tog dijela svijeta. Postoji nešto prijevoda palestinske poezije, objavljene u Sarajevu i Beogradu osamdesetih, uglavnom u skupnim zbirkama i antologijama. Za svježije preporuke obraćam se zato poznatim aktivistima i književnicima koji su svoju karijeru gradili u dijalogu s palestinskom kulturom – iransko-američkoj feministkinji Kiani Karimi i izraelskom piscu Etgaru Keretu.

Možda se, na prvi pogled, čini čudno tražiti Etgara Kereta za razgovor o ovoj temi. Ali za mene, prva asocijacija na Palestinu upravo su njegove začudne, burleskno-kafkijanske priče o malim apsurdima svakodnevice u zemlji koja odavno više nije sveta. Osim toga, bitan korak u njegovoj spisateljskoj karijeri, koja je u posljednjih desetak godina poprimila globalne razmjere i donijela mu popularnost na svim kontinentima, bila je suradnja s jednim palestinskim piscem. Proznu knjigu Gaza Blues potpisuje zajedno s prijateljem i kolegom Samirom El Yusefom, čije ime prvo nudi u svojoj listi preporuka. Ono što ih je spojilo bila je, prije svega, želja da svoje pisanje sačuvaju od jeftinih političkih parola koje truju obje strane. Knjiga je zanimljiva jer donosi Keretove prepoznatljive kratke priče o urbanom životu Tel Aviva, kojima je supostavljena Yusefova dulja novela, također začinjena apsurdom i humorom, o živopisnom Palestincu, stanovniku libanonskoj izbjegličkog kampa, koji traga za drogom. U taj je lik Yusef usadio i nešto vlastite biografije: rođen je u palestinskom izbjegličkom kampu u Libanonu, gdje je živio do svoje desete godine prije nego što je s roditeljima emigrirano na Cipar, a potom krenuo na školovanje u London i ondje ostao živjeti i raditi kao akademik i pisac čije su knjige, izvorno pisane na arapskom i engleskom, prevedene na više svjetskih jezika.

Kiana Karimi trenutno je u Washingtonu i prošlog je tjedna sudjelovala u velikom prosvjedu protiv raketiranja Gaze pred Bijelom kućom. Mirovni aktivizam u srži je njezinog javnog djelovanja; zbog toga na popisu preporuka za čitanje koje mi šalje prevladavaju suvremene palestinske pjesnikinje koje hipnotičkim ritmom zazivaju prestanak izlijevanja krvi: jedna od njih je Rafeef Ziadeh, najpoznatija po pjesmi We teach life, sir koja je za mene veliko otkriće i koja me istinski potresla. Ona govori o temi kojom se u svome dokumentarcu Slike sa ugla bavila Jasmila Žbanić: temom okrutne, nadmoćne rezigniranosti stranih reportera nad patnjom granatiranih civila. „Kad bih samo mogla bosih nogu otrčati u svaki izbjeglički kamp i priviti uza se svako dijete, pokriti im uši da ne moraju do kraja života slušati zvukove padajućih bombi kao što ja moram“, prevodim u grubo komadić narativne poezije o ženi koja je u bombardiranju izgubila sve, a kojoj dopisnik neke strane televizije gura mikrofon pod nos da kaže nešto efektno za kratki prilog u vijestima.

– Šteta je što u svijetu ima začudno malo prijevoda arapskih i palestinskih autora, to je u nesrazmjeru s kvalitetom nekih od njih. Mahmud Derviš je, na primjer, najbolji pjesnik kojeg sam ikad čitao, kaže Etgar Keret.

Mahmud Derviš je ime koje ističe i Kiana Karimi. Spominju ga s razlogom: on je najpoznatiji i najnagrađivaniji palestinski pjesnik, komunist i kritičar kapitalizma i cionizma, u poeziji zaokupljen pitanjima identiteta i izgona iz Edena te sjećanjima na slobodno djetinjstvo, naglo prekinuto izbjeglištvom njegove obitelji 1948. godine. Za djelo Mahmuda Derviša, pjesnika palestinskog otpora, u Sloveniji i Bosni i Hercegovini bilo je mnogo više zanimanja nego kod nas. Nije nikad kroz prijevod uspio ući u hrvatsku kulturu – nije čak prevedena ni njegova najznačajnija pjesma „Osobna karta“, koja je stekla kultni status čim ju je mladi pjesnik u svibnju 1965. godine prvi put javno izrecitirao u  Nazaretu. Ovako idu ti stihovi: „Upiši!/Ja sam Arapin/Vinograde djedova mojih si oteo/I zemlju koju sam obrađivao/Ja i sve moje potomstvo/Nisi ostavio nama niti nekom od mojih unuka/Ništa od ovoga stijenja/A hoće li uzeti i njega/Vaša Vlada kao što se priča/Dakle/Upiši u vrhu prve strane:/Ja ne mrzim ljude/Ne nasrćem ni na koga/Ali – kad ogladnim/Jedem meso svoga tlačitelja/Čuvaj se! Čuvaj se moje gladi/I bijesa mojega!“ Ovih tjedana, kad se ponovo pokušava odvagnuti mogu li uopće postojati ljudska prava okupiranih  (na što je jasan odgovor dao Christopher Hitchens) i o čemu govorimo kad govorimo o samoobrani okupatora, ova se Derviševa pjesma ponovo citira i dijeli po društvenim mrežama.

Čini se da hrvatska kultura pokazuje manje interesa za Palestinu nego onaj hladni reporter koji u pjesmi „We teach life, sir“  Rafeef Ziadeh preskakujući leševe snima blic prilog za vijesti: kod nas ni sve te rakete i leševi nisu bile dovoljne da domaće izdavače zainteresiraju za palestinske autore. Nema kod nas čak ni primitivne znatiželje o kojoj govori Mirko Kovač, a koja je nagnala izdavače u Europi i SAD-u da svojim čitateljima približe palestinsku stvar kroz vizuru tamošnjih intelektualaca i umjetnika. U Velikoj Britaniji je, na primjer, svježe objavljena zbirka priča The Book of Gaza koja okuplja najbolje suvremene prozaiste i „podebljava“ status tog pojasa kao izvoznika agruma i kratke proze. Knjigu sam pročitala na engleskom, po preporuci Andrea Khana iz organizacije PalFesta (Palestine Festival of Literature), književnog festivala koji se od 2008. godine održava jednom godišnje u Gazi i okuplja ugledne svjetske pisce, poput Michaela Ondaatjea, koji dolaze u Palestinu da bi slavili, kako veli Edward Said, “moć kulture nad kulturom moći”. No, upitno je gdje će se PalFest održati dogodine, budući daa je sveučilište koje ih je ugošćavalo u proteklih sedam godina prije desetak dana srušeno do temelja. Zasad festival djeluje virtualno; tako dolazim i do moćnog komada tek nastale proze o podzemlju Gaze. Napisao ga je Amir Zuabi. To je jezivo potresan, a istovremeno zapanjujuće lijep tekst o tunelima, podzemnim skloništima u koje se stanovništvo Gaze preselilo u bijegu od raketiranja. „Iskopali smo čitave četvrti, ulice, autoceste, škole, kazališta, bolnice. Iskopali smo zrcalni odraz one gore zemlje koju smo napustili. Odrekli smo se sna o izbavljenju iz pojasa Gaze, prestali smo vjerovati u obećanje da će blokada prestati, da će doći rješenje za prenapučenost i glad – i mi smo uzeli stvar u svoje ruke. Mi, koji smo napadani s neba, s mora, iz polja, kojima je na glavu ispuštena bomba od jedne tone u bezumnim rundama ubijanja, okrenuli smo leđa životu. Mi, koje je svijet zaboravio, odlučili smo vratiti istom mjerom i zaboraviti svijet. Nakon što smo svojim očajem potrošili svijet, strah i krv, jedina mogućnost bijega otvarala se u zemlji. Zakopali smo se živi.“

Palestinska književnost ne uspijeva prodrijeti u hrvatsku kulturu ni izbliza onako kao što je prodrla izraelska, koju konzumiramo u obaviještenom kontinuitetu. Tko je palestinski Amos Oz? Prije nego što sam počela istraživati za ovaj tekst, ime Ghassana Kanafanija jedva da mi je malo „zvonilo“. Sad vidim koliki je gubitak nemati na polici barem njegovu zbirku priča „Djeca Palestine“, koju sam pronašla u engleskom prijevodu i naručila preko Amazona, a u kojoj me se najviše dojmila priča „Povratak u Haifu“, o bračnom paru koji se nakon puno godina vraća u Izrael, u potragu za djetetom koje su tamo ostavili kad su bili izgnani. Zanimljiva je i ova Kanafanijeva izjava, kojom Wikipedija objašnjava njegove stavove prema politici i umjetnosti. „Moja politička pozicija proizlazi iz toga što sam romanopisac. Za mene, politika i roman jedna su, nedjeljiva stvar i ja kategorički tvrdim da sam postao politički angažiran zato jer sam romanopisac, a ne obrnuto.“

I dok se netko od domaćih izdavača ne odluči objaviti barem „Knjigu o Gazi“ kao početnicu za upoznavanje sa suvremenom palestinskom literaturom, ostaje nam čitati na engleskom. Evo kratki vodič. Etgar Keret skreće pažnju na Sayeda Kashua; smatra ga izvrsnim piscem, a Guardian je nedavno objavio i njegov razoran autobiografski esej o napuštanju Izraela, koji svakako vrijedi pročitati. Kiana Karimi voli ove romane: „Mornings in Jenin“ autorice Susan Abulhawa, „Khirbet Khizeh“ (S. Yizhar), a od pjesnika ističe dva imena: Taha Muhammad Ali i Remi Kanazi. Iz PalFesta preporučuju za čitanje Najwana Darwisha, odličnog mladog pjesnika čija je prva zbirka Nothing More to Lose svježe objavljena u izdanju New York Review of Books.

A tko se upita zašto se uopće baviti palestinskom književnošću i koja je uopće svrha toga, Refaat Alareer, urednik još jedne višeautorske zbirke („Gaza Writes Back“) kaže ovo: „Ponekad domovina postane priča. Volimo priču zato jer je o domovini, a domovinu još više zato jer je priča o njoj.“

Maja Hrgović

*tekst je izvorno objavljen u Novom listu

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...