Čudna smrt Europe – utopija europskog mira i nerazumijevanje migrantske krize

U izdanju Egmontove nove biblioteke Puls koju uređuje Davor Uskoković, 23. siječnja u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu održano je predstavljanje knjige “Čudna smrt Europe: Imigracija - Identitet - Islam” Douglasa Murrayja. Knjigu su predstavili Anđelko Milardović, Nino Raspudić i Božo Skoko.

Iako ju je London Evening Standard  pomalo pretenciozno proglasio “političkom knjigom godine” Čudna smrt Europe Douglasa Murraya je fantastična publicistička analiza u kojoj autor, kroz činjenice te statističke podatke, otvara oči čitateljima o već postojećoj smrti Europe koja se produbljuje u našem kroničnom nerazumijevanju političkih i društvenih odnosa od Drugog svjetskog rata pa sve do danas.

“Osjećao sam da je Europa sama sebi potpisala smrtnu presudu – naš sveti dom Europa, i kolijevka i Partenon zapadnjačke civilizacije.” S. Zweig 1942.

Možda je sintagma smrtna presuda ovog popularnog austrijskog književnika preteška za današnji javni prostor, no europska kultura, zaslužna za sva najveća ljudska dostignuća, polako postaje utopija u izvornom smislu te riječi. Suvremeni političari kao da olako prihvaćaju pomalo atipičan europski mir koji su gradili Winston Churchill ili Konrad Adenauer i to ne kroz prizmu ideje kažnjavanja, osvete i ponižavanja pobijeđenih kako navodi Joseph Ratzinger u svojoj knjizi Europa, njezini sadašnji i budući temelji već istinskim liderstvom te moralnim vrijednostima koje su crpili iz svoje kršćanske vjere koja je prošla kroz kušnje prosvjetiteljstva i koja se pročistila u sučeljavanju sa stranačkim izopačenjem prava i morala. Njihova im je vjera pomogla da ohrabre i da ponovno udahnu život razumu koji su ideološke tiranije podjarmile i iskrivile. Njihovo kršćanstvo ih nije udaljilo od razuma, već im ga je prosvijetlilo.

Murray na početku vraća i samo razumijevanje migracija na svojevrsni politički početak kako bi prikazao zaslijepljenost vladajućih oko ključnog pitanja za opstanak Starog kontinenta. Naime, pretposljednji objavljeni popis stanovništva u Engleskoj i Walesu popratio je novinar u Timesu o potencijalnim budućim migracijama te promjeni demografske slike cjelokupnog Ujedinjenog Kraljevstva. Sama analiza nije zasnovana na čestim, nasumičnim pretpostavkama u javnom prostoru, već na čvrstim činjenicama koje su britanski vladajući političari trebali implementirati u vlastito djelovanje.

No, dogodilo se upravo suprotno. Tadašnji ministar unutarnjih poslova David Blunkett upravo te čvrste činjenice napada kao “praktično fašističke”. Iako su političari, ponovno, oglušili na činjenice i direktne pokazatelje, već idući popis stanovništva 2011. godine ne samo da potvrđuje spomenute činjenice, već ih i brojčano premašuje. Naime, popis stanovništva donosi podatke poput kako se samo 44,99 posto londonskih stanovnika smatra ‘bijelim Britancima’, odnosno kako su ‘bijeli Britanci’ manjina u 23 od 33 londonske općine.

Upravo na već ranije spomenutim činjenicama te kvalitetnom argumentacijom Murray demonstrira odlike vlastite odlike istinskog retoričara. Široj javnosti poznat kao kolumnist Spectatora ili Wall Street Journala, Murray jest vrlo uspješan javni govornik koji se može pohvaliti raspravama u relevantnim političkim ustanovama, poput britanskog te europskog parlamenta ili američke Bijele kuće.

Kako bi premostili pokušaj političke, odnosno sveobuhvatne retoričke manipulacije, potrebno nam je razvijeno kritičko promišljanje za analizu izrečenog. Upravo ovu premisu Murray slijedi tijekom čitavog djela kako bi, prvenstveno britansku javnost usmjerio prema prečestim pogreškama europskih političara u fokusu migranata.
Pobijanjem lažnih argumenata, nastalih na poticaj političkih elita, Murray oplemenjuje gole činjenice i argumente te ih pritom modificira u moralnu analizu zanimljivu široj javnosti.

Pomalo ironično, autor zaključuje s dva poglavlja: Što je moglo biti? i Što će biti?. Politička klasa, kako navodi u analizi, nije uspjela shvatiti da mnogi od nas koji živimo u Europi zapravo volimo Europu koja je bila naša. Iako je javnost prožeta željama kontradiktorne naravi, ipak ta ista kontradiktorna javnost neće oprostiti političarima ako slučajno ili planski – posve promijene Europu. Bavljenjem reakcijom na krizu, a ne samom migrantskom krizom, političke elite to i postižu.

Matej Brečić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...