Crveno: smirenim ritmom do rafinirane predstave

Crveno
U mnogočemu me prošlotjedna premijera u Teatru ”Exit” (30. siječnja 2015.) podsjetila na predavanja iz Estetike nekonvencionalnoga profesora Jure Zovka.

Profesorova promišljanja problema govora o umjetničkome djelu i estetičkoj dojmljivosti, o slobodi maštovitosti i njegova svojevrsna antipatija prema hegelijanski neuzvišenoj ljepoti Duchampove Mona Lize ili Warholova određenja lijepoga kao starih cipela koje me žuljanju, tadašnjim su studentima filozofije predstavljala – samo riječi, kao što su Rothkovu asistentu Kenu njegovi murali na početku predstavljali samo – crveno.

Odabravši dramski tekst Crveno Amerikanca Johna Logana, hrvatskoj publici poznatijeg kao filmskoga scenarista (Gladijator, Avijatičar, Hugo, Skyfall), Teatar ”Exit” pronašao je dobar balans između kvalitetnoga i komercijalnoga kazališta, iznimno važan za poslovanje neovisne scene. Biografska drama o bojama i apetitima američkoga slikara latvijskog podrijetla, Marka Rothka (1903. – 1970.), osmišljena je kao intenzivna i uzbudljiva priča o dvojstvima apolonijskoga i dionizijskoga, smještena u njujorški atelje gdje egoistični umjetnik završava seriju murala za ”Four Seasons”.

Crveno

Od trenutka kada Siniša Popović u ulozi Rothka stupa na scenu okrenut leđima te izgovara rečenicu kako je u svakome potezu kistom dosadašnja tragedija, do straha u očima kada promatra vlastito djelo te dolaskom Filipa Križana kao pomoćnika Kena na scenu, predstava zadržava jednaku energiju i intenzitet izražen u suprotnostima protagonista. Ne treba biti ljubitelj umjetnosti kako biste uživali jer se sva drama odvija u pogledima, a ne u bojama. Rothkovo pitanje što vidiš u jednakoj mjeri sadržava nadu i očaj.

Na tragu sokratovske dijaloške metode arogantni, ozbiljni i s lucidnim smislom za humor umjetnik ”obrazuje” pomoćnika govoreći mu da se bez Nietzschea i cjelokupne povijesti zapadne misli o umjetnosti nema što razgovarati. U nanošenju boja nabacuju se rasprave. Dramski se sukob postupno pojačava. U početku pokorni i plašljivi Ken u sugestivnoj interpretaciji Filipa Križana s vremenom u toj borbi crvenoga i crnoga, staroga i mladoga, dolazi do izražaja i kritizira umjetnika.

Na Rothkovu arogantnu tvrdnju kako u tadašnjoj suvremenoj umjetnosti (Jasper Johns, Robert Rauschenberg, Andy Warhol) nema dubine, Ken se obrušuje na njegovo stvaranje murala za hram američkoga potrošačkog društva. Time zapravo otvara pitanje ne samo o smislu umjetnosti, nego o njezinoj funkcionalnosti i Rothkovim licemjernim stajalištima naspram Picassa i Pollocka. Murali su poput Pollockova smrskana automobila – nepotrebni.

Crveno

Egoizam umjetnika i nijansirano otkrivanje pomoćnikove traumatične prošlosti, koji oblikuju njihov odnos i stvaralaštvo, daleko su od patetike. Dramski tekst nepretenciozno gradi dinamiku na suprotstavljenim stajalištima. Spoj iskusnoga Siniše Popovića i mladoga Filipa Križana pokazao se uspješnim jer im tijekom čitave izvedbe vjerujete. S ovom je ulogom Popović pokazao kako izvan matičnoga ansambla slobodnije i uživljenije igra, a Križan je dokazao ozbiljnost i sugestivnost kojoj sam zadnji put svjedočila u Frljićevoj predstavi Mrzim istinu.

Redatelj i umjetnički ravnatelj Teatra ”Exit” Matko Raguž nastavlja pokazivati kako je moguće balansirati između kvalitetnog i komercijalnoga u programu pružajući publici barem jednom godišnje brodvejski komercijalni, ali svakako ne i plitki sadržaj.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More