”Crno-bijeli svijet” u raljama nostalgije

Serija ”Crno-bijeli svijet” autora, scenarista i redatelja Gorana Kulenovića u svoje tri dosadašnje sezone prošla je kroz suptilne, ali značajne promjene. U samom početku su Kulenović i Igor Mirković seriju zamislili kao svojevrsnu novovalnu kroniku i pritom podijelili publiku i kritiku jer je naravno svatko imao vlastitu ideju o tome kako treba pristupiti u nas uvijek aktualnoj i mitskoj novovalnoj tematici. U drugoj sezoni, Mirkovićevim povlačenjem sa suredateljske i suscenarističke pozicije, dolazi do značajnog povećanja udjela elemenata sitcoma, Kulenovićeva zaštitnog znaka iz ranijeg projekta ”Bitange i princeze”. Taj fokus na likove i situacije, manje na povijesne događaje i ličnosti, pametno je nastavljen i u upravo okončanoj trećoj sezoni, no to ne znači da serija ne pati od nekoliko velikih problema.

Iako je riječ o rijetkom primjeru serije kojoj se kvaliteta povećava sa smanjenjem budžeta, ipak često dobar dio radnje završi u nekom interijeru iz puke potrebe ili još gore neki su rukavci radnje napušteni bez objašnjenja. Kulenović je u prvoj epizodi treće sezone odabrao zbunjujući narativni mehanizam od kojeg je, ili u jednom trenutku odustao, ili ga pak odgodio za potencijalne buduće sezone, premda su one, kako sam kaže, malo vjerojatne.

Serija s kraja 1982., gdje staje druga sezona, skače u 1984., no odmah slijedi daljnji skok na početak Domovinskog rata, popraćen drastičnom vizualnom i dramaturškom promjenom tona. Taj segment sam po sebi je intrigantan i predstavlja svojevrsni alternativni pogled na cijeli projekt, ali završava pucnjem iz pištolja, koji do kraja sezone nije razriješen niti na bilo koji način adresiran, pa se čini da je Kulenović čitav dio s početkom rata ubacio više kao šokantni štos za početak sezone, negoli nešto čemu se planira vraćati. Takav bi potez definitivno imao smisla u cjelini za koju je stopostotno sigurno da će biti zaokružena, no ovako se sve čini kao improvizacija kontrasta dvaju razdoblja. To posebno upada u oči jer su nagoviješteni događaji iz 1984. uvezani na kraju sezone, ali i dalje pripadaju kategoriju zgoda i nezgoda očekivanih unutar osnovnog tona serije.

Odluka da se priguši novovalni aspekt pozitivno je utjecala na osjećaj glumačke prirodnosti pa se u drugoj i trećoj sezoni likovi ne čine tek kao automati za ispaljivanje nostalgičnih pop-kulturnih referenci. To je uostalom zamka koja je pokopala i dva svjetska serijska glazbeno-nostalgična projekta koja su otprilike istodobno startala kad i ”Crno-bijeli svijet” – ”Vinyl” Martina Scorsesea i ”The Get Down” Baza Luhrmanna. Unatoč tome što više nema referenci na svaki društveni događaj, pojavu ili popularnog glazbenika iz osamdesetih, ”Crno-bijeli svijet” i dalje ima potrebu krojiti radnju po sistemu križanja bitnih kulturnih označitelja određenog razdoblja.

Zašto Kipo (Filip Riđički) ne bi intervjuirao Stipu Šuvara ili gostovao kao bubnjar Zabranjenom pušenju na koncertu održanom tijekom Olimpijskih igara u Sarajevu? Ta tendencija serija, filmova ili književnih djela smještenih u određena povijesna razdoblja da njihovi fiktivni likovi svjedoče važnim događajima ili susreću povijesne ličnosti najčešće mi se čini kao prazna potvrda autentičnosti, puko opravdavanje smještanja u neko razdoblje. Junaci tako susreću mlađe verzije Davora Gopca, Davorina Bogovića ili Sanje Doležal ne zato što je to posebno bitno za radnju, nego kao dokaz da su se kretali na tada ”bitnim” mjestima.

”Crno-bijeli svijet” suprotstavlja elemente (polu)kronike Zagreba osamdesetih i simpatične obiteljske dramedije. Kako sezone odmiču i kako su glumci opušteniji, a gledatelji upoznatiji s likovima, primarni emocionalni fokus prestaje biti historiografija jednog grada i pomiče se životima njegovih fiktivnih žitelja. U osnovnoj postavci priče o dvoje razvedenih roditelja, njihovim novim partnerima i djeci, postoji univerzalnost koja omogućuje da se radnja smjesti praktički bilo kad od sedamdesetih pa naovamo.

Nisam sasvim siguran da su Kulenović i njegovi suscenaristi obavili najbolji posao u smislu argumentiranja odabira osamdesetih, osim igranja na osobnu i kolektivnu nostalgiju. S druge strane, kad bi se ispustila dosjetka o smještanju radnje u osamdesete, publici bi se oduzela zabava traženja faktografskih i scenografskih pogrešaka kojima svaki takav projekt po svojoj prirodi mora obilovati, a rasprave bi se pomakle na kvalitetu ili radnju serije.

Ono što mene osobno smeta više od neuklonjenog grafita protiv Zdravka Mamića, datuma izlaska određenog albuma pa čak i ”pobjeglih” displeja na zagrebačkom željezničkom kolodvoru ili knjiga iz biblioteke Jutarnjeg lista na policama, uporna je tendencija likova da se referiraju na buduće događaje – od davanja imena pjesmama i albumima do razvoja buduće tehnologije, karijere Dražena Petrovića ili statusa ”Kose” Miloša Formana u pop-kulturi. Takve stvari vrlo često djeluju podcjenjivački prema gledatelju, ponekad narušavajući unutarnju logiku priče, ali češće služe kao neugodni scenaristički mig u smislu ”gledajte kako smo dosjetljivi”.

Pored sve površno postavljene pop-nostalgije, povremenih glumačkih nespretnosti i scenarističkog praznog hoda, Kulenović i ekipa serije su u jednoj stvari gotovo u potpunosti uspjeli u ove tri sezone. Napravili su seriju o vremenima o kojima, kao i svemu drugom, današnji građani Hrvatske imaju vrlo oprečno mišljenje, a da su pritom vrlo uspješno izbalansirali pozitivne i negativne aspekte razdoblja. Serija kroz humor obrađuje teme poput korupcije i šverca u javnim poduzećima ili čestih nestašica ponekad suptilno povlačeći paralelu s današnjicom, ali u kontekstu opisa načina života, a ne ocjene je li se živjelo bolje ili gore.

Sam Kulenović je u nedavnom intervju Jutarnjem izjavio kako ”osamdesete doživljavamo upravo tako pozitivnima, simpatičnima jer su nakon njih uslijedile devedesete”. To uistinu ima smisla u kontekstu ovih prostora i odnosi se ponajviše na redateljevu generaciju koja je punoljetnost dočekala u osvit rata. No ovaj citat ne objašnjava generalne nostalgične trendove koji u pravilu cirkuliraju dva do tri desetljeća unatrag. Jednostavno objašnjenje tog fenomena jest – sjećanje na mladost uvijek je obojeno pozitivnim tonovima. Nostalgija za nečijom, bilo čijom mladošću također je komercijalno potentna jer se njome zahvati širok sloj publike – od adolescenata do ljudi koji su prošli sredovječnost.

Recentni megafenomeni poput ”Stranger Things” ili ”Bohemian Rhapsody” potvrđuju tezu da nostalgična ostvarenja najbolje prolaze jer zahvate raznolike demografske skupine. Stoga se i Kulenovićeve ”osamdesete” kroz svoje univerzalno postavljene likove namjerno obraćaju sredovječnoj publici i adolescentima te tako stvaraju puno širi krug gledateljstva, nego da se koncentriraju samo na ljude koji znaju nabrojiti sve pjesme s Azrinih ”Filigranskih pločnika”. Shvaćen tako, kao zabava za cijelu obitelj, ”Crno-bijeli svijet” sa svojim redom referenci na osamdesete, ljubavnih nevolja i obiteljske komedije daleko bolje djeluje od pokušaja društvene kronike.

Karlo Rafaneli

Foto: Facebook/CBS

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...