‘Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea’ Johna Forda kao savršeni nekrolog Divljem Zapadu

Jesi li pogledao Unforgiven (Nepomirljivi), pitanje je upućeno mi barem desetak puta početkom ovog stoljeća. Moraš ga pogledati, film je fenomenalan, rekao je prijatelj, vjerojatno ne znajući da mi svojim nagovaranjem samo odgađa iskustvo gledanja. Ovaj nejasan djetinji bunt – da, kad nešto „moram“ napraviti, baš neću! – i dalje nosim u sebi iz posve mi nepoznatih razloga, a posebno je izražen bio u studentskoj dobi. Daj, čovječe, pa Eastwood je legenda. Ne znaš tko je William Munny? E pa moraš pogledati taj film… Kažeš da voliš dobre vesterne, a zaobišao si Unforgiven? I tako unedogled, sa svakim komentarom dodatno sam odugovlačio s gledanjem filma koji će, pokazalo se nekoliko godina kasnije, biti sasvim dostojan svih tih panegirika koji su do mene stizali u dobronamjernim ali kontraproduktivnim valovima.

Čuo sam da je Unforgiven izvrstan film – slažem se u potpunosti. Rekli su mi da je to jedan od posljednjih zbilja velikih vesterna ikad snimljenih – da bih riječ rekao. Skrenuli su mi pozornost na činjenicu da se Eastwood vrlo zanimljivo poigrao vlastitom vestern karijerom, šaljući posljednji pozdrav svojem bezimenom junaku koji nas je desetljećima zabavljao po bespućima Divljeg zapada – bome jest. I konačno, objašnjeno mi je da je Unforgiven najljepši, najpametniji i najkonačniji epilog žanra vesterna, da je zatvorio vrata elegantno i impresivno, da je stavio točku na i, na najbolji način prikazavši umiranje jednog specifičnog doba američke povijesti, usput pozdravivši rađanje neke nove ere. Da tijekom svojeg tvrdoglavog odgađanja uživanja u ovom filmu nisam pogledao Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea, klasik Johna Forda iz 1962. godine koji mi nije preporučio baš nitko, vjerojatno bih se čak i složio.

U gradić Shinbone, smješten usred neimenovanog teritorija koji tek treba glasati o mogućem priključenju SAD-u, kočijom s istočne obale stiže Ransom Stoddard (James Stewart), mladić tek izašao s pravnog fakulteta, s glavom punom ideala i torbom krcatom pravnih studija. Njegovu kočiju na ulazu u grad dočekuje zloglasni lokalni bandit Liberty Valance (Lee Marvin), koji mu odlučuje održati pamtljivo izlaganje o tome u kakvu je pustopoljinu divljaštva i bezakonja ustvari stigao. Žestoko izbičevani Stoddard završava u rukama nježne Hallie (Vera Miles), djelatnice lokalnog restorana koja mu, uz pomoć ljupkog para švedskih doseljenika, pomaže da se osovi na noge.

Njegov oporavak oprezno nadzire Tom Doniphon (John Wayne), mještanin koji jedini može parirati Libertyju u baratanju revolverom, farmer koji strpljivo nadograđuje kuću čekajući pravi trenutak da zaprosi Hallie, a oko njih se nespretno mota šerif Link (Andy Devine), pretila kukavica koji se trese pri svakom spomenu Libertyjeva imena i koji neusporedivo radije lovi svinjske odreske nego li kriminalce. Kad uzrujani Stoddard zatraži od njega da uhiti Libertyja, ovaj mu plaho objašnjava da lokalni zatvor ima samo jednu ćeliju, da joj je brava razvaljena i da je koristi kao svoju spavaću sobu.

Stoddard, međutim, ne diže ruke od nauma da prosvijetli, educira i civilizira svoje nove sugrađane: otvara prvu školu u mjestu, učeći mještane elementarnoj pismenosti i povijesti SAD-a, a kad mu pijani urednik novina u šali ponudi da u njegovoj tiskari otvori svoj odvjetnički ured, Stoddard već drugi dan otvara vrata kancelarije. Na njegovu žalost, ni Liberty nije čovjek koji olako odustaje: svaki put kad svrati na piće (ili devet) u Shinbone, ne propušta priliku napraviti pakao, terorizirati mještane i narugati se Stoddardu, nesposoban prijeći preko uvrede koju mu je ovaj nanio buntovnim stavom. Kad na izborima za predstavnika općine Liberty biva potpuno ponižen, jasno i glasno poručuje novopridošlici za kojeg opravdano vjeruje da stoji iza tog njemu nemilog razvoja događaja – odlazi iz grada ili me čekaj na glavnoj ulici u ponoć.

Temeljna postavka jasna je od starta i odbrojavaju se sekunde do zasigurno krvavoga konačnog obračuna Libertyja i Stoddarda. Na ovaj je narativni temelj posložen romantični zaplet oko Hallie, koja počinje razvijati neočekivane osjećaje prema principijelnom odvjetniku s istoka, a ključnu ulogu u tom bolnom ljubavnom trokutu zaigrat će Tom, doveden pred veliko iskušenje kad biva prisiljen odabrati pomoći revolveraški potpuno nesposobnom Stoddardu ili nastaviti graditi svoju kućicu za dvoje. U svoja gotovo dva sata trajanja, Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea uspijeva ugurati cijeli niz sporednih ali punokrvnih likova, pitanje nošenja i korištenja oružja, motiv tipično američkog pripitomljavanja divljine, razvoj demokracije, problematiku rasizma…

Odlučimo li ne zagrebati čak ni centimetar ispod površine, Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea izvrsna je, napeta, David-protiv-Golijata filmska priča nošena na leđima nevjerojatno talentirane ekipe. U redateljskom stolcu John Ford, čovjek koji je biserima poput Poštanske kočije (1939.), Moja draga Klementina (1946.) i Tragača (1956.) nadišao kategoriju izvrsnih redatelja i postao sinonimom vesterna.  Ispred kamere John Wayne, definitivna ikona žanra, Jimmy Stewart, jedan od najvećih američkih glumaca svih vremena, Hitchcockova muza Vera Miles (Psiho) i još jedna legenda srebrnog platna Lee Marvin.

U garderobi Edith Head, do današnjeg dana rekorderka s nevjerojatnih osam Akademijinih priznanja u svojoj struci. Pametan, rječit i na trenutke zbilja duhovit scenarij Jamesa Warnera Bellaha i Willisa Goldbecka, temeljen na kratkoj priči američke spisateljice Dorothy M. Watson, zvjezdanoj ekipi nudi materijal u kojem mogu pokazati svu raskoš svoje moći. Odlučimo li, kako rekoh, ostati na površini, ovo je odlična filmska zabava od prve do zadnje minute. Ostati na površini, dakako, nije naš stil – kao što, uostalom, nije bio ni Fordov.

Prava veličina Čovjeka koji je ubio Libertyja Valancea krije se u širem kontekstu i simbolici djela. Dok film polako veze priču o neobičnom ljubavnom trokutu i filmski uvijek neodoljivoj borbi dobra i zla, Liberty Valance istovremeno priča još dvije puno moćnije priče. Prva je o postanku SAD-a, o širenju Amerikanaca na Zapad, o „ukroćivanju“ divljine i uspostavljanju vladavine naroda, o važnosti demokracije proizašle iz bunta prema britanskoj opresiji i potrebe za kreiranjem jedinstvenog nacionalnog identiteta. Fordov film Amerika je u malom: tako, primjerice, imamo imigranta koji na glasanje izlazi u jedinom svečanom odijelu, ponosno mašući potvrdom o državljanstvu. Imamo crnog pomoćnika kojem u salunu odbijaju natočiti viski.

Tu je i vrlo zabavna epizoda političkog sučeljavanja koja nudi šou, predstavu za glasače, galopirajuće konje popraćene veselom orguljaškom pratnjom, patetične govore i zapravo sve osim konkretnog predstavljanja političkih programa, što je slika politike koju i danas pomažu slikati raznorazni diletanti, populisti i prodavači magle kvalitativno daleko ispod razine potrebne za obavljanje funkcija kojih su se dočepali. Drugi podtekst onaj je o nestajanju Divljeg Zapada, plodnog tematskog izvorišta cijelog jednog filmskog žanra koji nas je desetljećima zabavljao i rasplamsavao nam maštu, odgajajući čitave generacije dječaka i djevojčica koji jurcaju ulicama s drvenim pištoljima.

Koliko god bili karakterno različiti i obojani kontrastnim bojama – jedan izraziti pozitivac, drugi klasični negativac – i Wayneov Doniphon i Marvinov Liberty pripadnici su umiruće vrste, integralni dio svijeta u kojem je revolveraš istovremeno policajac, sudac, porota i krvnik, u kojem je u pravu onaj koji najbrže poteže. Stewartov Ransom i njegova kočija preteča su željeznice koja će prašnjave prerije industrijalizirati i učiniti srcem bujajuće mlade nacije.

Čovjek koji umjesto revolvera poseže za knjigom, koji na udarac bičem odgovara citiranjem Ustava, koji je nesposoban shvatiti kako je moguće da o ljudskom životu ili smrti odlučuje nešto tako trivijalno, nepošteno i pravno neutemeljeno poput brzine na obaraču izravna je prijetnja osnovnom ustrojstvu klasičnog Zapada.

Dolaskom visokoobrazovanog pravnika u grad ne mijenja se samo situacija u Hallienu srcu, mijenja se cijeli grad, svaki mještanin ponaosob, mijenja se način poimanja zemlje, prava i države, mijenja se percepcija obrazovanja i stav prema politici, koja prestaje biti nekakvim hobijem fićfirića s istočne obale. Liberty Valance ne može podnijeti Stoddarda jer mu je jasno što on predstavlja i što donosi sa sobom: ne može ga živog smisliti jer zna da samo jedan od njih dvojice može živjeti: ili Stoddard ili Valance, ili zakon ili anarhija, ili stara ili nova Amerika. Svjestan toga postaje i Doniphon, čovjek s kojim je najlakše suosjećati: godinama je strpljivo gradio buduće ljubavno gnijezdo za „svoju“ Hallie, uvjeren da nema razloga za žurbu.

Mislio je da ima sve vrijeme ovoga svijeta, a svijet kakav poznaje i u koji je utkan svaki djelić njegova bića uskoro će biti pregažen lokomotivom s istoka. Prekrasna je simbolika utkana u ovaj aspekt priče vezan uz propadanje starog Zapada: nakon što mu postaje jasno da Hallieno srce pripada Stoddardu, u pijanom naletu očaja Doniphon pali kuću koju je s toliko ljubavi gradio. Odriče se Hallie, odriče se ženidbe, odlučuje ostariti sam. Stoddardov dolazak doslovce je prekinuo Doniphonovu lozu. Simpatičan, principijelan, izrazito pošten Doniphon pripada priči koja mora završiti kako bi mogla započeti nova.

Ne škodi primijetiti i da Doniphon pridošlicu Stoddarda opetovano naziva „hodočasnikom“ – što nas ponovno vraća na američki mit o pripitomljavanju barbarske divljine i ambicioznim lučonošama na misiji prosvjetljenja običnog puka – kao što se ne smije zaboraviti ni očita simbolika Libertyjeva imena. Ništa u ovom filmu nije slučajno: nijedno ime nasumično odabrano, nijedan kadar bez kojeg se može, nijedna rečenica izgovorena u vjetar. Uz pomoć vrhunskih glumaca i prije svega vrlo dobro promišljenog scenarija, Johnu Fordu pošlo je za rukom snimiti najimpresivniji nekrolog Divljem Zapadu.

Kad sam na početku članka spomenuo da je Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea zatvorio vrata žanra vesterna, važno mi je naglasiti da nikako nisam želio reći kako nije moguće snimiti još tisuću vrhunskih vesterna poput Libertyja ili Nepomirljivog u budućnosti. Na kraju krajeva, prije samo mjesec dana pisali smo o fenomenalnoj seriji Godless koja je dokazala da itekako ima prostora za originalne i kvalitetne žanrovske projekte. Ne, 1962. godine nije snimljen film koji je zabio odlučujući čavao u lijes vesterna. Samo daleko najbolji film koji je popratio preobrazbu Divljeg Zapada u – samo Zapad.

Sven Mikulec

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More