Čovjek je najopasniji predator u zvjerinjaku svijeta

vucineSonja Gašperov jedno je od najzanimljivijih novih lica u domaćem stripu, djevojka suptilnog humora, upečatljivog stila, ogromnog talenta i još većeg radnog elana. Ovako je Sonja Gašperov predstavljena prije tri godine u velikom izboru najvažnijih ljudi Hrvatske, u kojem je prema ocjeni Jutarnjeg lista zauzela visoko deveto mjesto.

No, i bez senzacionalističkih top lista kakve se prigodničarski počnu redati pred kraj godine, takozvana kulturna javnost je već godinama bila upoznata s radom ove zanimljive autorice koja je na samom početku svoje karijere uspjela pokazati da je hrvatski strip ne samo živ nego i veličanstveno vitalan i u najnovijim generacijama. Sonja Gašperov gostuje večeras u Booksi na tribini koju vodi Matko Vladanović. Ususret tom događaju, donosimo pregled njezina dosad izgrađenog opusa, kojemu je posvećena zasebna emisija u sklopu dokumentarnog serijala Strip u Hrvatskoj, a koju je novinarski pripremila Irena Jukić Pranjić.

U Sonjinom svijetu caruju Vučine, zvijeri dvonoge poput čovjeka pod čijim se krznom (daje to naslutiti zatvarač posred prsa) krije neko krhkije i ranjivije biće. Vučji je kostim tek izlika za studiju karaktera, tvrdi autorica koja, crtajući ih tako, možda sugerira da se opaka maska na plećima nosi kako bi se njome moglo otjerati zle duhove vanjskog svijeta. Ali on je i i ljuštura kojom se izreka Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada parafrazira kao mudrost što nas uči da je čovjekova narav ta zbog koje nosimo titulu najopasnijeg predatora u zvjerinjaku svijeta. Sonja je u namjeri da ljudske mane prenaglasi životinjskim obilježjima bliža Ezopu nego Disneyu, autoru što nas je kroz dvadeseto stoljeće navikavao na bezbrižne životinjske stvorove koje je postavljao na dvije noge i udahnjivao im život pun ljudskih vrlina.

Sonja GasperovSonjini likovi nisu slatki. Kroz njih se ona dotiče onog dijela ljudskosti koji nije nužno ugodan. Dotiče se i stvarnog života koji često nema obzira prema našoj želji da nam bude lijepo. „Ne osjećam se dobro u ovoj koži“ – govori nam glavni lik stripa „Vuk je vuku čovjek“, lik koji je prepušten tjeskobi osamljenosti poput vuka samotnjaka, jer u gomili koja robuje kriminalu ne pronalazi čopor kojem bi mogao pripadati bez zadrške.

– Od malih nogu zanimaju me priče koje kroz životinje pričaju ljudske događaje, i to ne samo basne, već i literatura za djecu i slikovnice, kaže Sonja iz čije je radionice dosad izašlo čak pet albuma o Vučinama.

Akademska slikarica, asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Splitu, Sonja Gašperov nije u likovnosti iscrpila sve svoje talente: ona je i književnica koja je 2008. objavila zbirku kratkih priča Cyber ZOO. Njezino pripovijedanje djeluje na dvije razine: priče stvara pišući i crtajući. U albumu Od kolijevke pa do groba pokazala je kako može pripovijedati i bez riječi, govoreći isključivo crtežom.

– Tisuću je priča o životu i smrti i svemu onome što se nalazi između toga, tako da je već prema samom naslovu stripa jasno je da je ovo još samo jedna od njih. Pričajući njihov život, ona iz njega ne bira samo najbolje, već i ono o čemu se šuti, jer za to najčešće nema riječi. Zato ih možda i priča u tišini stripovskih prizora. I dok se melodija priče mijenja prikazujući duboke i visoke tonove, sreću i nesreću, ritam kadrova će uvijek ostati isti, jednak ritmu života koji trošimo iz dana u dan, kaže Matko Vladanović.

– U ovom slučaju nije riječ o borbi između pojedinca i sustava, ili o borbi između zaraćenih ideologija. Nego je riječ prvenstveno o borbi sa samim sobom. Dakle glavni problem, glavna priča koju „Od kolijevke pa do groba“ pokušava prenijeti je odgovor na pitanje: „Kako ustati nakon pada?“

Suočavanje s neugodnom stvarnošću Sonja je nastavila u mračom trileru Nasljednik. U ovom stripu glavni lik je serijski ubojica. Prije nego što ga smaknu na električnoj stolici, on odašilje svojim budućim žrtvama mračnu verziju pisama lanca sreće – poruku kojom ih navodi na samoubojstvo.

– Nasljednik Sonje Gašperov pun je crnog humora koji na trenutke bježi u razigrane reference pop kulture, poput kadra u kojem se jedan policajac psećeg lika tijekom očevida drugome obraća s “inspektore Rex”. Takvi mali vicevi raspoređeni duž cijeloga stripa obogaćuju Sonječkin višeslojni rad, koji se može čitati kao zabavno štivo, a istovremeno i kao ozbiljna kritika poremećenih međuljudskih odnosa, kaže Milena Zajović.

Fantazije o mračnom i strašnom Sonja ne primjećuje samo u suvremenoj popkulturi, već i u mitovima vlastitog podneblja. Proučavajući povijest Biokova pronašla je autentičnu ideju na kojoj je gradila priču za album Urlaci, a za čiji se nastanak pripremala posjećujući i fotografirajući napuštena sela biokovskog podneblja.

– Urlaci su nastali su proučavanjem povijesti Morlaka koji su se nalazili na drugoj strani Biokova, i oni su se bavili crnom magijom i vampirima, vukodlacima, i otud mi je došla nekakva poveznica Urlak – Morlak, ta igra riječi. Tako da se u albumu pojavljuje taj jedan Urlak koji je u biti vukodlak, objašnjava Sonja.

Majstorski provlačeći zaplet kroz nekoliko generacija koje s koljena na koljeno prenose strah od krvožednih vukodlaka, Sonja daje naslutiti da je prizmu praznovjerja koristila kako bi objasnila košmare težaka koje je umjesto nepostojećih mučitelja u stvarnosti pritiskala bijeda puna okrutne gladi. Ovaj je triler, kao i prethodne albume, objavila mala izdavačka kuća „2×2“ čije je jedno izdanje za Sonju netipično vedar album „Dnevnik“. U njemu se nalaze kratke jednostranične bilješke koje Sonja vodi o danima u kojima živi, praveći kroz njih skicu za portret svog vlastitog života.

– Mogli bismo tvrditi da su i njeni raniji radovi bili svojevrsni dnevnici jer su sadržavali mnogo autoričinog. No, atmosfera u „Dnevniku“ posve je drugačija – optimizam i veselje kojim prepričava anegdote što su se ispričale same od sebe u stvarnosti njenog života, ispunjaju cjelinu albuma. One ne tvore kontinuiranu radnju, već male jednočinke zabilježene u formi crtano-pisanog dnevnika, u kojem je sama Sonja prikazana kao Vučica, ističe Irena Jukić Pranjić.

– Sama ideja Vučina kako ju je Sonja Gašperov postavila je naprosto genijalna. Iz prvog razloga jer je jednostavna. Svi znaju tko se krije iza tog krzna s patentnim zatvaračem. Na kraju krajeva i na latinskom postoji izreka da je čovjek čovjeku vuk, a znači sa suprotne strane, onda je vuk vuku čovjek, kaže Vladimir Šagadin koji je od samih početaka strastveno podržavao Sonječkin rad. On i Darko Macan prve su Vučine objavili o vlastitom trošku. Učinili su to iz poštovanja prema Sonjinom umjetničkom radu i djelu. Taj odnos traje i dalje.

– Projekt Vučina je prepušten Sonji, prije svega. Gurat ćemo ga dokle se njoj da, i dokle je ona gladna toga – a gladna je, hvala Bogu – i dok bude bilo sredstava da to guramo. Sonja nije autorica koju treba tjerati da radi. Njoj samo treba omogućiti da njene priče ugledaju svjetlo dana, kaže Šagadin.

MH/Strip u Hrvatskoj

*Tribina Striptease posvećena Sonji Gašperov održat će se 24. 11. u 19 sati u Booksi, Martićeva 14d.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More