Njihov solistički rad – naša operna budućnost

Nerijetko je slučaj da se brojni studenti ili netom diplomirani mladi stručnjaci žale kako im je visoko obrazovanje donijelo dobru (ili lošu) teorijsku podlogu, ali gotovo nikakvu praksu, jer praktično iskustvo je ono što se doista traži i cijeni. Takve priče, međutim, iznimno rijetko ili gotovo nikada ne dolaze od studenata Muzičke akademije u Zagrebu. Svake godine, osim u vlastitoj zgradi, imaju prilike nastupiti na profesionalnim pozornicama poput one u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog ili na daskama zgrade ”preko puta”, Hrvatskoga narodnog kazališta. Ima li pritom boljeg načina da se u projekt uključe i ostale umjetničke sastavnice sveučilišta od postavljanja cjelovečernjeg opernog naslova?

Dosad je Muzička akademija u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti, Akademijom likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološkim fakultetom te odnedavno i sa studijem dizajna na Arhitektonskom fakultetu ostvarila niz opernih naslova – na programu su bile Čarobna frula, Carmen, Slavuj, Orfej i Euridika, Agrippina, Madame Buffault i Lukava mala lisica te najrecentnija Così fan tutte. Među tim je naslovima lako primijetiti kako veliki broj njih ne pripada takozvanome ”željeznom” opernom repertoaru, pa se često lome koplja oko problematike je li pedagoški uputnije izvoditi opere koje jesu ili nisu repertoarne. U svakome slučaju najnoviji naslov Così fan tutte Wolfganga Amadeusa Mozarta to uistinu jest.

Mozartove komične opere nastale u suradnji s libretistom Lorenzom Da Ponteom nesumnjivo predstavljaju vrhunce žanra buffo opere ne samo u 18. stoljeću, nego uopće. I pritom je možda još zanimljivije primijetiti koliko se zapravo Mozart, svojem genijalnom glazbenom pristupu unatoč, zadržava unutar zadanih konvencija. Njima ne izbjegava niti Così fan tutte, posljednja komična opera koju je napisao, a praizvedena je 1790. Čak i ako se bavi likovima koji nisu pripadnici plemstva, nego možda višega građanskog sloja, socijalna stratifikacija podcrtana glazbenim oblicima arija svejedno postoji.

Čini se ispraznim i repetitivnim isticati kako je libreto (majstorskom stilu i dramaturškom oblikovanju unatoč) zapravo banalan i seksistički – a ishodište ima u činjenici da su sve žene nevjerne i kad-tad pokleknu pod vlastitim niskim strastima. Iščitavanje takvoga libreta u 2018. trebalo bi ponuditi niz kutova promatranja.

Režiju toga studentskog projekta potpisuje već iskusna operna i kazališna redateljica Dora Ruždjak Podolski, koja se ipak odlučila prikloniti doslovnome iščitavanju libreta. Redateljski potpis očitovao se na nekoliko razina: nismo tako izbjegli prizorima čistačica u kutama i famoznim borosanama, glačalima, mrežastim čarapama, suknjama visokog struka niti leopard-uzorku (prizori ubrizgavanja botoksa u ovoj su operi, srećom, izostali). Kolorature i skokovi pjevača u visoke lage gotovo tradicionalno su režirani kao ”jaukanje” koje je posljedica kakve fizičke traume. Scenografiju i kostime izradili su studenti Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Tekstilno tehnološkog fakulteta, a predstavljali su eklektičnu kombinaciju suvremenosti i 18. stoljeća.

Sva su se događanja odvijala na prosceniju, čak i na pomoćnome dijelu pozornice postavljenome iznad orkestra, a to pokazuje da je režija osmišljena u službi solista, maksimalno ih približavajući gledalištu u koje su po potrebi i ulazili. Drugi čin naročito je dobro realiziran, dopuštajući svakome od likova njegovo samostalno vrijeme na pozornici, pogotovo u refleksivnim arijama. Zanimljivo je bilo primijetiti režijsko referiranje na 18. stoljeće kroz različite prizore pretvorene u tableaux, naročito dobro realizirano u jednoj od najpoznatijih arija iz Così fan tutte, Come scoglio u kojoj se Fiordiligi uspinje na ostale soliste mašući donjim rubljem na štapu, dok se u pozadini pozornica osvjetljava crvenim i plavim svjetlima evocirajući prizore poput velikoga platna Sloboda predvodi narod Eugènea Delacroixa (koje se odnosi na vrijeme znatno kasnije od onoga nastanka opere, tj. na pariške barikade 1830., ali ne treba cjepidlačiti).

Na posljednjoj od (nažalost samo) triju izvedbi Mozartove Così fan tutte, održanoj 1. lipnja, izvedbom je ravnao student četvrte godine studija dirigiranja, Maro Rica. Dok je tempo bio relativna varijabla u izvedbi uvertire, nestabilno se njišući poput imaginarnog broda na kojem otplove Ferrando i Guglielmo, dobar izbor tempa u ostatku opere osigurao je nesmetan protok zbivanja. Recitativi su svedeni na minimum, a praćeni su sviranjem na pijaninu koje jest bilo razigrano (valjda se osvrćući na povijesno obaviješteno izvođenje ovih opera u kojima se recitativi u posljednjih tridesetak godina prate na fortepianu), ali je improvizacijama nedostajalo razrađenosti. Osim toga, continuo na klaviru čuo se tek u jednom accompagnato recitativu, pa o povijesnoj obaviještenosti i njezinim natruhama nema smisla govoriti.

Odrješitu i sigurnu Fiordiligi donijela je sopranistica Josipa Gvozdanić, studentica treće godine pjevanja. Zvonki i pokretljivi glas uz solidnu dikciju osigurali su joj veoma uspješnu realizaciju svojega lika, naročito u izvrsnoj izvedbi ranije spomenute arije Come scoglio. Na sličnome je tragu, uz nešto manje sigurnosti, ulogu Dorabelle tumačila sopranistica Emilia Rukavina (druga godina pjevanja), čiji je tamniji glas dobro pristajao uz Fiordiligi u svim duetima.

Iako joj libreto i glazba najviše komičnih situacija daju na pladnju, uloga služavke Despine time je otežana zbog mogućnosti lakog isklizavanja u isforsiranost izvedbe. No to nije bio slučaj kod sopranistice Lucije Jelušić (također na drugoj godini pjevanja), koja je od početka do kraja u predstavu unosila zabavu i smijeh, bilo kao Despina, lažni doktor ili još lažniji bilježnik, pjevajući pritom vrckavo i briljantno, baš kao što toj ulozi i pristaje.

U muškome dijelu ansambla pjevao je tek jedan student, bas Jurica Jurasić Kapun (druga godina) kao Guglielmo. Razigrana izvedba u kojoj se nazire smjer razvoja mladoga basa dostojno je prikazala lik (naposljetku prevarenog) ljubavnika uz prezentan baršunast glas. Iznenađujuća pojavnost bio je glas tenora Tomislava Tukše u ulozi Ferranda. Tenore takve boje glasa i pokretljivosti ne susreće se često na hrvatskim pozornicama. Kroz muzikalnost kakvu je pokazao (taj inače magistar logopedije!) svakako bi bilo zanimljivo pratiti njegov pjevački put koji mnogo obećava i pokazuje da prostora za dobar razvoj glasovnih sposobnosti itekako ima. Nije nedostajalo ni glumačke uvjerljivosti, naročito u slapstick situacijama drugoga čina u kojima je iskreno nasmijavao publiku. Izvrsnu dikciju i nadasve muzikalan pristup fraziranju, naročito u recitativima pokazao je, također gostujući pjevač, bas Josip Roša kao Don Alfonso, podcrtavajući svoj sjajan glazbeni nastup odličnom glumom. Iako je i on bio gostujući pjevač, a trenutačno djeluje kao profesor gitare u glazbenoj školi, sa zanimanjem bi se zasigurno mogla promatrati i njegova potencijalna pjevačka karijera.

Orkestar Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu nije bio spreman za naoko jednostavne, a zapravo zahtjevne zadatke koje preda nj stavlja Mozartova partitura. Pritom su gudači bili znatno homogeniji, dok je puhačima nedostajalo zajedništva u ostvarivanju ulomaka koji aludiraju na harmoniemusik. Članove Zbora Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu imali smo prilike dobro vidjeti, ali ne i čuti, a kada smo ih čuli, možda bi bilo bolje i da nismo.

Opera Così fan tutte Wolfganga Amadeusa Mozarta na pozornici traži dobrih šest solista koji su sposobni na svojim plećima iznijeti gotovo trosatnu predstavu pjevajući zahtjevne arije i ansamble uz scensku prezentnost i neusiljenu glumu. Da nada za budućnost domaće operne scene postoji pokazale su studentice i studenti koji su nas zabavljali u HNK-u. S obzirom na način korištenja pozornice te veličinu orkestra i zbora, riječ je o predstavi koja bi mogla pristajati i znatno manjim pozornicama – primjerice onoj u dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji. Ta bi institucija ovom produkcijom mogla zasnovati i vlastitu, studentsku Operu, što bi ponudilo studentima platformu za razvijanje i napredovanje već za studentskih dana. Prostora za to, očito je, ima.

Dario Poljak

Foto: Ivan Gundić i Luka Dubroja

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...