Što se dogodi kad delinkvent postane lažni svećenik u zabačenom mjestašcu

Pogledali smo kontroverzni poljski film Corpus Christi, gorko-slatku priču o pokajanju, iskupljenju i drugim šansama nominiranu za Oscara.

Corpus Christi, 2019, 115 min, režija: Jan Komasa

Savršeno tempirano, nakon ovogodišnje Akademijine nominacije za najbolji film na stranom jeziku, Corpus Christi poljskog redatelja Jana Komase dolazi u Hrvatsku u kojoj su usred najvećeg lockdowna iznimno bile dozvoljene jedino vjerske procesije. Corpus Christi, snimljen po scenariju Mateusza Pacewicza, vrsta je filma, temom, narativom a i glumački, za kojim žudi hrvatska igrana kinematografija; pokazni primjer onoga što bi nam sjelo kao kec na desetku, baš sada. Niz škakljivih tema, temeljenih na istinitim događajima, izvrsno su pretočene u ovu gotovo dvosatnu slojevitu i emotivnu dramu.

Posve je razvidno kako je iz relativno suženih produkcijskih mogućnosti trudom i znanjem moguće kreirati kompleksan karakter. U iskorištavanju nepogodnih prilika u kojima živimo leži velika dramska vrijednost. Socijalistička arhitektura i krajolik zapuštenog poljskog mjestašca upotrijebljeni su toliko dobro u ovoj priči koja bi estetski, a i tipom narativa mogla biti smještena u mnoge hrvatske ruralne sredine ili neka exurb područja. Kamera je većinom statična, no tempo je dinamičan od samog početka. Izmjenom širokih planova s krupnim kadrovima, upoznali smo ambijent mjestašca, atmosferu i povijest, te unutarnja previranja glavnog lika i njegovo psihičko sazrijevanje.

Mladićev bijes, želju za duhovnom spoznajom, naglost, ali i mekoću mlade, ranjene duše, Bartosz Bieleina odlično je utjelovio u liku istetoviranog avangardnog svećenika Daniela. Bivšem štićeniku popravnog doma koji plešući uz elektroničku glazbu popravlja motocikl, a upute za vođenje ispovijedi gleda na pametnom telefonu, najveća životna borba je sa samim sobom i on je ne skriva. Danielove su freestyle propovijedi i molitve postale osobne ispovijedi; otkrivanjem svoje ranjivosti uvukao se duboko u srca i onih najkonzervativnijih župljana. Toliko im se približio da je uspio razriješiti tragediju koja je zavila mjesto u crninu, te pomiriti posvađane. Nepokorivo pošten, borac je za pravdu i pomoć ljudima pri čemu ne suspreže od podmetanja svojih leđa. Snaga njegove karizme je u suosjećanju i želji da svijet napravi boljim mjestom za svakoga. U toj namjeri drzne se lažno predstaviti svećenikom. Teško je ne prisjetiti se Schraderova filma First Reformed iz 2017. godine koji se bavi dvojbama posrnulog svećenika u izvrsnoj interpretaciji Ethana Hawkea, na koji radnja ovog filma neodoljivo podsjeća.

Dobro izbalansiran narativ ima nekoliko snažnih dramskih obrata i odlično je režiran. Posljednja scena u filmu iako estetski drugačija od cjelokupnog koncepta, izvrsno zatvara uradak. Faktor dramatičnosti su i zvuci udaraljki u trenucima Danielovih unutarnjih borbi. Momenat vrtne proslave u kojoj se Daniel izvija podijem i Elizino (Eliza Rycembel) ljupko pjevanje poljske pjesme Lipka ležerno opuštaju apatiju koja vlada mjestašcem. No, Daniel im ni tada ne da mira suočavajući učmale mještane s potisnutim sadržajima, neprestano ih navodeći na put oprosta.

Daniel se ne ulizuje niti lažnim predstavljanjem želi zadobiti ičiju naklonost, što se ponajprije vidi u njegovu odnosu s gradonačelnikom Walkiewiczem (Leszek Lichota). Klečeća Danielova molitva u blatu pri otvaranju novog krila mlina zaleđuje gradonačelnikovo ponosno lice, podsjećajući ga koliko je zabrazdio u slatkoći moći i putem zaboravio da je tu za mještane. Školski primjeri društvenih odnosa, težina oprosta, te ropstvo formalnom na uštrb stvarnog života nižu se lančano, ali se i tope i mijenjaju. Corpus Christi pokazuje tako pravu stranu psihičkog života u postsocijalističkim sistemima današnjeg istoka Europe, te oprimjeruje aktivan put utjecanja mladog pojedinca na okolinu, zarobljenog u tom istom društvu.

Corpus Christi je pored nominacije za Oscara osvojio čitav niz nominacija i nagrada diljem svijeta, najviše za najbolji film, scenarij i Bieleinovu interpretaciju Daniela. Autorski dvojac Pacewicz – Komasa osim Corpus Cristijem dokazali su se i novim uratkom The Hater nagrađenom na ovogodišnjem Tribeca film festivalu za najbolji međunarodni igrani film. Glavni lik, mladi student prava, kojeg kritika smješta negdje između Travisa Bicklea i Patricka Batemana, još je jedan njihov razrađen muški karakter. Čitava je priča kritički osvrt na apsurd modernog društva, te kako se pojedinac u njemu snalazi.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More