Clara Rose Thornton: Poezija, glazba i rusvaj

Čikaška pjesnikinja, novinarka, producentica i skladateljica iz Vermonta, Clara Rose Thornton nastupila je u Booksi u četvrtak s produkcijom „Vice & Verses: poezija, glazba, rusvaj“.

U šarolikom programu imala je govorni nastup i predstavila nekolicinu autorskih kompozicija koje su za njezinu poeziju skladali i domaći glazbenici Lucija Potočnik, Kiril Naumov, Lucija Stanojević i Ivan Žigo, a na bubnjevima je bio Jacob Melchior, uz pjevačicu Maju Dexter Lajoie. U glazbenom dijelu programa nastupili su Mika Male

Pišeš o filmu, vinu, likovnoj umjetnosti i glazbi; možeš li nam ukratko predstaviti o čemu ti to, Clara Rose?

– Voljela bih! Osjećam se kao da sam u proteklom desetljeću samo ludovala i svaštarila, a iskristaliziralo mi se u glavi da bih trebala biti u stanju reći što i kako… (Smiješi se.) Pišem puno radno vrijeme za tiskane medije i časopise što radim s profesionalnim zamahom još otkako sam završila koledž. Još 2005., postala sam filmski kritičar glossy časopisa UR Chicago, jer sam bila na glasu kao manijakalni lumen za film još od srednje škole, a i znali su da piskaram tu i tamo. Jedna po jedna tema, i već na trećoj gaži, razgovarala sam s Elijahom Woodom. Intervju smo imali u njegovom apartmanu na vrhu visokog hotela… s bocama za vodu aranžiranima u obliku boca za šampanjac i čajnim vrećicama koje su izgledale kao da nose Pradin potpis! Frodo Baggins, osobno, i ja… Bilo je to za njegov treći film Green Street Hooligans.

Nakon što je vinski kritičar napustio novinu, glavna urednica prisjetila se da sam enofil, te me zamolila da napišem nešto za Valentinovo. Tako sam dobila i tu gažu… Imala sam tek 23 godine.

Malo pomalo sam svoje izreske slala i na druge adrese, te sam uskoro zasjela u Time Out Chicago. Zapravo, nikad nisam ni radila za online časopise. Likovnu umjetnost počela sam pratiti za alternativni tjednik Newcity. Trudila sam se isprobati sve što mi je pružala čikaška novinarska scena, a što će platiti režije.

Tek kad sam se 2008. godine preselila u Vermont, počela sam ozbiljno pisati o glazbi. Dotad su moji vrhunci bili prilozi o Tori Amos i Death Cab For Cutie. E, tu sam već ozbiljno upala u žrvanj, tako da sam stalno bila na putu s bendovima, pokrivala festivale za novine, te puno radno vrijeme pisala kao glazbena novinarka. Bilo je to kvalitetno iskustvo, iskusila sam pravi život ali utoliko potpuno drukčiji od Holywooda, od filmskog i galerijskog svijeta, tako da znam koliko sve to i puno više iscrpljuje čovjeka.

Svi su ti svjetovi demonski na svoj način, jednom kad se nađeš iza kulisa, zar ne? (Opet se smiješi.)  Ali glazbeni svijet i jest čaroban radi tog svjetlucanja pomalo staklastog zla… Ah, opet skrećem s teme.

Vodiš pjesničke radionice Ink Blot Complex, koja je njihova prošlost?

– Na zahtjev Sveučičišta Illinois u Čikagu, započela sam voditi radionicu iz poezije, a da bih se osigurala i pravno, 2004. g. pokrenula sam InkBlot Complex. Ne znam iz kojeg točno razloga, ali taj je odsjek koji se zvao Project Chance zahtijevao da se honorarni suradnici prijave kao d.o.o.-i, iako je to bio samo ljetni seminar. Tako da sam se tik po svršetku školovanja morala presvući u sako ‘osnivača i izvršnog menadžera kompanije’. A taj mi je sako, bome, bio par brojeva prevelik.

Službeno osnivanje tvrtke, usprkos svoj papirologiji na kojoj sam polomila zube, bio je instrumentalan pri odabiru profesije kojom ću se kasnije baviti. I to tako da budem u prilici širom čitavog stola prostrijeti stolnjak svojih mogućnosti u bilo kojem dijelu svijeta da se zateknem, kao i da ih mogu pripraviti na različite načine. Tako da je sad sve ovo što radim kao firma – to su kulturne kritike za razna izdanja, organizacija koncerata, pjesničkih večeri, te obrazovnih evenata – provedeni kroz i kao InkBlot Complex. Posrijedi je dvoslojno značenje, ‘kompleksno’ je zato što se bavim s mnogim stvarima, a moje ‘packe od tinte su složene’, kako ljudi vole reći.

Kako to da ste obratili pažnju i na Jadranski zaljev, te odlučili da provedete vrijeme kod nas?

– Zapravo sam na odmoru, što znači da ću kroz neko dulje vrijeme putovati i raditi s puta. Početkom kolovoza prošle godine pošla sam na put i namjeravam godinu dana putovati, raditi i pročistiti tijelo i duh. U Hrvatskoj sam od studenog, uglavnom u Zagrebu, s time da sam zadnjih mjesec dana provela na moru, na Korčuli. Moram reći da me se Zagreb dojmio poput jednog istočnoeuropskog San Francisca, dok me Split i otoci ipak podsjećaju na jedan drugi svijet, kulturalno po strani, usporediv s južnjačkim državama SAD-a. Sviđa mi se što postoje mjesta poput Medike i što se umjetnici toliko ne trvu jedni o druge već ipak postoji pluralizam raznih projekata. Preda mnom su Francuska i Irska, već sljedećeg tjedna idem za Pariz. Oh, već drhtim od uzbuđenja pred onim što me čeka.

Večer ‘Vice & Verses’ koju ste producirali u Booksi, u podnaslovu nosi ‘poezija, glazba i rusvaj’? Kako to da dovodite te stvari u vezu i bojite li se ikad neuspjeha?

– Pa, malo rusvaja oslobađa, zar ne? Svojim pisanjem volim prodrmati ljudske osjećaje, misli i moždane vijuge – kreativnošću koju može pobuditi i u drugim ljudima. Posljedično, ako dođe do toga da te odvuče od svakodnevne radne rutine u koju te sustav želi uljuljkati kako bi držao glavu dolje, onda je to dobra vrsta rusvaja. Čudesna, čak.

Vid Jeraj

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...