Neformalni vodič za preživljavanje na kauču

Ovoga smo vam ljeta u seriji članaka nazvanoj „Nastrane knjige za debeli hlad“ donijeli niz književnih preporuka Arteistovih autora. Sada, suočeni s poniranjem u sebe, suočeni s manjkom obaveza i sa svojim ukućanima možemo konačno, s manje grižnje savjesti, jednostavno čitati i ono što se ne mora. Možemo čitati za dušu. Dokolica o kojoj smo sanjali ušla je u naše živote na velika vrata. Surađujte s njom i neka ostane dokolica, a ne pusto ljenčarenje. Donosimo nekoliko naslova koje za ove neobične dane preporučuju Arteisti.  

Preporuka Leona Žganeca-Brajše, kazališnog kritičara

Karl Kraus, Posljednji dani čovječanstva

            Karl Kraus, bečki novinar (uređivao je legendarni satirički list Baklja), publicist i književnik majstor je ironijskog odmaka prema teškim i bolnim, izvanrednim vremenima. Njegovi tekstovi, opori i često na rubu apsurda, a opet tako prepoznatljivi i stvarni stoga se mogu odrediti kao jedan od vrhunaca tako (i u hrvatskoj književnosti) poznatog žanra – galgenhumora, smijeha ispod vješala. Stvarnost nam, osobito u izvanrednim vremenima poput ratova, katastrofa ili pogibli stalno daje nove i nove povode za takav smijeh, koji nije potrebno izmišljati, već samo prepoznati i zapisati. Krausov magnum opus (u metaforičkom i doslovnom značenju, jer prijevod na hrvatski Seada Muhamedagića obuhvaća čak 724 stranice – idealno za vrijeme kada knjiga ubrzano postaje rijedak primjer ne-digitalnog kulturnog sadržaja) Posljednji dani čovječanstva, „tragedija u pet činova s predigrom i epilogom“ smještena je u vrijeme Prvog svjetskog rata.

Donosi panoramu likova i odnosa, prepoznatljivih (malo)građanskih figura, ali i nesmiljeno ironiziranje navodnih veličina koje povlače „strateške“ poteze. Time se pretvara u oporu, uglavnom za vjeru u ljude ne osobito poticajnu grotesku. Kraus je tvrdio, a onda u Predgovoru i zapisao, kako je malo zgoda u tekstu izmišljeno. Posljednji dani čovječanstva nisu, dakle, optimističan tekst, koji vraća vjeru u ljude. Ali u vrijeme opće nesigurnosti i neizvjesnosti, mogu pružiti ironijski odmak kroz pogled u situacije od prije stotinjak godina. Uz nadu kako smo, ipak, iz njih ponešto naučili.

Preporuka Ive Sirotić, filmske kritičarke

Paul Auster, U zemlji posljednjih stvari

You stop, but that does not mean you have come to an end.“

U zemlji posljednjih stvari epistolarni je roman Paula Austera u kojem glavna junakinja Anna Blume opisuje svoju potragu za nestalim bratom koja je dovodi u napušteni grad. Upoznajemo tipično Austerovo distopijsko okruženje, posljedicu bešćutnosti svakodnevice. Svijet je to ljudi koji tumarajući ruinama kao strvinari žive u skvotovima, jedan su drugome konkurencija i opasnost. Prisilno snalaženje među bićima koja poput štakora traže istaknute predmete kako bi se nahranili prikazano je komunikacijskim jazom među likovima i nedostatkom riječi. Užasnuti i osamljeni, dospjeli su u područje međuodnosa koje je izvan komunikacije, oni jezikom nisu u stanju označiti pojavni svijet kojim su okruženi. Pored riječi iščeznulo im je i pamćenje predmeta koje su nekad koristili. Perverzarije poput klubova samoubojica koji nude različite varijacije umiranja, sirova je slika izopačenosti društva uslijed konzumerističkog besmisla. Sve je proizvod koji se plasira na tržište kako bi se prodao. Umiranje sa stilom ili pak bijeg u nepoznato, elegantni su luksuz u vrijeme apokalipse.

Iako je Anna došavši u grad ubrzo postala lovac na predmete i dobro se snalazi, iz situacije u situaciju nailazi na neizvjesnost. Kroz sve njene odnose koji se pojavljuju i nestaju u romanu ona uporno, sanjivo traži sebe. Glavni ženski lik koji je stvorio muški autor vjerno je prikazan, sa stvarnim problemima i iskustvima. Anna proživljava pokušaj silovanja i kasnije pobačaj; tu vidimo komponentu ljudskosti začudnih Austerovih svjetova, čovjek ostaje samo čovjek s uvijek istim problemima ma koliko okolina bila poremećena. Roman je bolno surov, no uz izražajnu mističnu i metafizičku notu postaje mekan i vrlo nam je blizak. Ovdje oslikanu brutalnost svakodnevice većina nas je doživjela, ali je prešokantna da bi ostala samo realna. Auster kao izražajan stilist nadnaravne mašte, izvrsni je poznavatelj ljudske prirode i tokova modernih civilizacija.

Preporuka Matije Štahana, književnog kritičara i kolumnista

Xavier de Maistre, Putovanja po mojoj sobi & Jorge Luis Borges Aleph

Pored Boccacciova Dekamerona, Manzonijevih Zaručnika, Šenoine Kugine kuće, Camusove Kuge i Márquezove Ljubavi u doba kolere, dobra preporuka za samoizolaciju svakako je intrigantno i inovativno djelce, s kojim će se sve veći broj Hrvata nadolazećih dana nedvojbeno moći poistovjetiti: Putovanja po mojoj sobi iz 1794. Ostavši zbog sudjelovanja u dvoboju u kućnome pritvoru od 42 dana, Maistre sa značajnom dozom zaigranosti ispisuje imaginativni putopis po mikroprostoru vlastita doma, gledajući novim očima posve uobičajene predmete koji ga okružuju, od pokućstva nadalje.

Ispremreženo bezbrojnim skokovitim ekskursima o ovim ili onim više ili manje svakodnevnim fenomenima, Putovanja… spram najobičnijih aspekata svakidašnjice uspijevaju postići ono što je Viktor Šklovski prozvao očuđenjem; svojevrsno drugo upoznavanje sa Samorazumljivim, kao da ga se promatra po prvi puta, očima djeteta ili inteligencije iz nesrodne nam dimenzije.

Kao nastavak Maistreova djela uzeti se može novela, pa onda i istoimena zbirka Jorgea Luisa Borgesa Aleph iz 1949., koja se na Putovanja… eksplicitno i poziva u stihovima izmišljenog pjesnika-suparnika fikcionalnoj, novelističkoj verziji Borgesa, naime Carlosa Argentina Danerija, koji u podrumu svoje buenosaireške kuće posjeduje aleph: kondenzirani odraz svega što postoji, prikazujući u nekoliko centimetara simultanost svega zbivanja na svijetu; zatravljujuće, sublimno, ali u isto vrijeme i posve pregledno, kao na dlanu.

Promatrajući aleph, izvorno inače hebrejski ekvivalent grčkome znaku alfa, Daneri dolazi na ideju pisanja epohalnog spjeva Zemlja, koji bi opjevao svaki četvorni kilometar dotičnog planeta:

„Razvidjeh, poput Grka, gradove sviju ljudi,

Posle i dane žurne, opake gladi ćudi,

Povijest ja ne krojim, ne dolijevam ambre,

Al voyage o kom pričam… jest autour de ma chambre.“

…Što je, dakako, izvorni naslov Maistreova putopisa.

Vođen mišlju kako je besmisleno stvarati odveć opsežna djela kada se njihovo postojanje može zamisliti, pripisati ih izmišljenim autorima, pa se na njih referirati kratkim osvrtom, Borges Alephom poetici obimnosti suprotstavlja poetiku sažetosti. Putovanja… i Aleph tako su po nekim aspektima srodni – prvo se djelo, umjesto na nepregledna prostranstva, oslanja na relacije od kreveta do stola, a drugo, umjesto na svijet, na njegov maleni mise en abym ili babuškastost unutar kojega promatrač, pored svega ostalog, u alephu vidi i sebe sama, beskonačno umnoženog – no u nekima su i dijametralno suprotni: dok se Maistre o svojoj sobi raspisuje u čitavoj knjizi, Borges u svojoj noveli, doduše posredno, piše o cijelome svijetu. Putovanja… svoju svrhu nalaze u rastezanju majušnoga, a Aleph u sažimanju nepreglednog.

Nakon što je Benjaminova vizija bodlerovskog flâneura kao figure amblematične za zapadnu kulturu (privremeno) kolabirala, možda konačno uvidimo koliko smo ipak – hiperdigitalizaciji unatoč – još uvijek šetalačka civilizacija. Budući da to u ovomu trenutku ne možemo biti, sada kad Muhamed više ne može brdu, zatočenicima vlastitih domova u doba kruna virusa (ili virusa krune?) ova dva djelca, svako na svoj način, otkriti mogu – nasuprot čarima flanerizma – skrivena bogatstva sjedilačkog načina života.

Marin Raster

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More