“Čin smaknuća” – važan, snažan, ali neopravdano razvučen

Glavna atrakcija bogatog programa ovogodišnjeg izdanja ZagrebDox-a film je “Čin smaknuća” redatelja Joshue Oppenheimera (Danska) u kojemu ubojice pred kamerom rekonstruiraju svoje zločine, počinjene tijekom puča u Indoneziji 1965. godine, kada su nekadašnji sitni lopovi i šverceri pomogli vojsci da ubije više od milijun navodnih komunista, Kineza i intelektualaca.

Iako je od zlokobnih događaja prošlo gotovo pedeset godina, ti isti sitni lopovi i šverceri i dalje drže konce u rukama te su duboko infiltrirani u vladu. Svi oni objedinjeni su pod jednom riječi – gangsteri, koji sebe opisuju kao slobodne ljude koji žele uživati u svom stilu. Relax and Rolex. A taj svoj stil održavaju prihodima koji dolaze uglavnom od uplašenih lokalnih trgovaca koje sustavno, već desetljećima reketare u nepravilnim razmacima, kad god im se prohtije.

Logika je ovakva: ako, primjerice, vlasnicima stanova u jednoj zgradi zaprijete rušenjem zgrade, rado će prihvatiti mito od deset tisuća dolara koje će im vlasnici stanova ponuditi da zgrada ostane netaknuta. Ako u kvartu ima deset zgrada, to je sto tisuća dolara. A to je samo jedan kvart.

Takva politika traje već pedeset godina, otkako je vojska svrgnula ondašnju vladu i unajmila plaćenike i sitne kriminalce da sustavno ubijaju sve neistomišljenike koje su pronalazili u Kinezima, umjetnicima i intelektualcima. Takve pojedince jednostavno su prozvali komunistima što im je dalo dozvolu da ih ubijaju na zvjerske načine.

U sredini cijele priče je Anwar Congo, bivši vođa paravojnih postrojbi, naširoko poznat po svojim mučkim ubijanjima i nadasve – obožavan. Upravo njega najviše je razveselila mogućnost da u obliku filma prikaže na koje je sve načine ubio na stotine tisuća ljudi, često crpeći inspiraciju iz holivudskih legendi poput Ala Pacina i Marlona Branda od kojih je naučio da je ubijanje žicom ‘uredniji’ način poslije kojeg ne treba previše čistiti, (kao što je to bio slučaj kada je plivao u bazenu krvi nakon što je palicama do smrti zatukao komuniste).

U ovom nevjerojatno suludom i itekako stvarnom svijetu, pravdu kroje potkupljeni vlasnici novina koji su gangsterima ukazivali na ‘komuniste’. Oni, pak, smatraju da su na mnogo superiornijem položaju jer ne moraju sami prljati ruke ubojstvima – dovoljno je samo da namignu i to će već netko učiniti umjesto njih.

Svi krvnici koji su prije pedeset godina ubijali nedužne ljude danas u narodu uživaju status narodnih heroja i karijatida organizacije Pancasila koja broji preko tri milijuna mladih poklonika ustaljene doktrine koja opravdava mučenja i ubojstva. Članovi su i pripadnici vlade, čak i sam predsjednik koji opravdava nasilje i ubojstva, pošalicama potičući na njih.

O ubojstvima se govori s ponosom, posprdno se odmahuje na pojam ljudskih prava i ističe kako su se smaknuća događala s takvom lakoćom i užitkom kakvom pušač zapali svoju jutarnju cigaretu. Šokantni su razmjeri nepostojanja zdravog razuma i empatije za druge ljude, na tim se masovnim ubojicama može iščitati samo ponos, hladnoća i bahatost koja ih je svih ovih godina održala na vrhu hijerarhijske piramide.

Unatoč svemu tome, Čin smaknuća uspio je biti izuzetno dosadan i neopravdano razvučen film. Trajanje od dva i pol sata apsolutno je pretjerano. Cijela se priča mogla ispričati jednako učinkovito, vjerojatno i bolje, u skraćenijoj i koncetriranijoj verziji, što je podbačaj redatelja i montažera koji se nisu bavili razdvajanjem važnog od suvišnog.

Ipak, ovo je film koji svakako vrijedi pogledati, mada bi bilo bolje ako to činite negdje gdje vam je na dohvat ruke daljinski s valjanim gumbom za ubrzavanje scena.

Katarina Hrgović
Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...