Cigla: Bolni krik izgubljene generacije

Tko ovdje bolje jede - psi ili ljudi?

Burne devedesete, ponajprije njihova prva polovica, vrijeme su potpuna zatvaranja hrvatske kulture stranim utjecajima. Zavirimo li u HAZU-ov Repertoar hrvatskoga kazališta, bilo je to vrijeme baroka i neoromantizma koje je iz ”prosvjetiteljskih ralja” izvlačio Teatar &TD pod ravnanjem tada mlađahnog, a danas afirmiranog pisca Mire Gavrana. Istodobno se europsko kazalište vraćalo piscu u in-yer-faceu, koji je iz Londona poharao kontinentalnu Europu. U susjednoj su Sloveniji kazališta već bila pod utjecajem najmlađeg umjetničkog ravnatelja u povijesti mariborskog SNG-a, a i šire, Tomaža Pandura.

Jasen Boko, kako će sam reći, u subjektivnoj antiantologiji Nova hrvatska drama bez velikih pretenzija odabire najzanimljivije i najizazovnije drame iz devedesetih, između ostalih premijerno izvedenu u Gavelli Šovagovićevu Ciglu nakon dvadeset jedne godine i praizvedbe u Splitu. Zanimljivo, prije Šovagovića, u Osijeku su s istim gavellijanskim vremenskim protokom iz iste antologije izvedeni Matišićevi Anđeli Babilona.

Kontekst je u slučaju ponovnoga izvođenja suvremenih dramskih pisaca važan iz više razloga. U devedesetima koje karakterizira spomenuta iznimna zatvorenost vanjskim utjecajima, s pokojim oazama poput Eurokaza i Tjedna suvremenog plesa, dramsko se pismo polagano vraća s margina u središte zahvaljujući novim generacijama, ali i Nagradi Marin Držić. Lica Cigle Filipa Šovagovića, stanovnici ruba jedne urbane zagrebačke sredine izbacuju svoje paralelne monologe u očajničkom pokušaju da ih netko čuje, te nas podsjećaju na neizbježnu duhovnu i materijalnu pustoš rata i poraća, na izgubljene generacije mladih u najvećem naponu kreativne snage jer sve ono što im se dogodilo dok su planirali neki bolji život, prestrašilo ih je i učinilo još nesigurnijima.

Redatelj Krešimir Dolenčić s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem hvata te raspršene monologe kvartovskih lica u njihovim neizbježnim suprotnostima – razbibrige i zvuka sirene, lepršavosti i težine, humornih dobacivanja i bolnog krika – dajući samoj drami nimalo mračne tonove tekuće, i u našem slučaju gotovo vječne, tranzicije. Pritom su potpuno neodvojivi dijelovi te izvedbe dojmljiva i dopadljiva glazba Ivana Josipa Skendera te kostimi u duhu depresije i kiča Tee Bašić Erceg. Osebujna lica jednog domaćinstva s otkrhnutim pločicama, bojom koja se guli i razbijenim staklom (scenografija Zdravke Ivandije Kirigin) u životarenju i parazitiranju prekida protagonistova mobilizacija.

Toj nesvakidašnjoj zajednici posebnu svježinu daju sugestivni glumci. Filip Križan u licu Cigle nastavlja istraživati nijanse dječaštva i prisilnog odrastanja, Ranko Zidarić kao najstariji brat Levi licu daje humornu lakoću filozofiranja, dok u ritualno humornom monološkom ponavljanju Tene Nemet Brankov odjekuje melankolija vječno ponavljajuće sadašnjosti. Enes Vejzović, Ivan Grčić, Ivana Bolanča i Đorđe Kukljica s epizodama na rubu groteske upotpunjuju veselo-opustošeni mozaik.

Ponovno izvođenje suvremenoga dramskog teksta nužno postavlja i pitanje njegova izdržavanja testa vremena. Iako smo se u domaćoj kinematografiji odavno zasitili ratnih tematskih slojeva, Šovagovića Cigla ne pokazuje se samo kao jedna od naših najboljih i najbolnijih ”ratnih” drama kao uzroka socijalnog stanja, nego i kao dokaz iznimnog jezičnog te mladenačkog ludizma, koji polagano izmiče mlađim generacijama dramskih pisaca obilježenih proznim bravurama i nemogućnošću razvijanja različitih idioma. Njegovo je dramsko pismo jednostavno i pitko, s određenim poteškoćama ponajprije u nadopisanom novom kraju, ali i obilježeno osebujnim i nimalo plitkim stilom, koji intrigira i izmiče raznoraznim strujanjima te trendovima.

U prilično bezidejnoj Gavellinoj sezoni, Cigla se poput svojevremeno Tesle Anonimusa (2017.) pokazala kao nužna doza kisika za preživljavanje. U trenutku kad stalno treba podsjećati da su jedan od razloga potpunog društvenog sloma, obilježena odlascima mladih, i poprilične privilegije umirovljenja na vrhuncu radne snage određenog sloja našeg društva, možda ”novog uskrsnuća neće biti”, ali će biti snage da se hrabro suočimo sa sveopćom prazninom današnjice.

Anđela Vidović

 Foto: Hrvoje Zalukar

*”Cigla” je praizvedena u HNK-u Split 1998. u režiji Paola Magellija i dramaturgiji Željke Udovičić. Glavnu je ulogu igrao Milivoj Beader.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...