prvo slovo kulture

Ciganin, ali najljepši: Pa da s tobom svetom skitam, kol’ko košta, ja ne pitam

''I zapamti da uvijek može drukčije, samo je teško.''

Vozeći se Podravskom magistralom niču kuće raznobojnih fasada i ukrasa. Neke su već odavno nestabilne i trošne, a neke strpljivo stoje na temeljima. Ispisana su velikim slovima imena na pokojoj fasadi. Suvozač objašnjava da prolazimo romskim naseljima te da će se imena uskoro prebojati kada prođe slavlje ženidbe ili rođenja. ”Ako ostaviš tenisice na prozoru ili ostavljaš stvari za odvoz krupnoga otpada, velika je vjerojatnost da već uskoro ništa od toga ne pronađeš”, blago zabrinuto dodaje. Suživot u međimurskim ili bilo kojim bliskim romskim naseljima stvar je distance. U najboljem slučaju Rome promatramo kao simpatične glazbenike, a u stvarnosti su za većinu prosjaci i lopovi. Između nas i njih kao da postoji nevidljivi zid.

Kristian Novak u Ciganinu, ali najljepšem suptilno uzima u obzir sve te konotacije bijede i nesreće, junačenja i podcjenjivanja, međusobnih udaljavanja te u Međimurje ponovno smješta trilersku rekonstrukciju traumatičnog i nasilnog događaja dajući joj četiri fokalizatora – raspuštenicu Milenu, ciganskoga otpadnika Sandija, ušminkanoga policijskog PR-a Plančića i izbjeglicu Nuzata. Klupko neriješenoga zločina polagano se razmotava s brojnim podzapletima u pripovjednome modusu iskaza, koji poprima naličje ispovijedi. Podtekst tako biva nesvakidašnja ljubav između četrdesetogodišnje Sabolščanke Milene i dvadesetogodišnjeg Roma Sandija te šareni kolorit heterogene romske zajednice. Tako Novak pomalo zloupotrebljava osjećajnost vlastitih likova te u duhu Konstantinovićeve Filosofije palanke ”ide do kraja, pod cijenu osobne žrtve, osobne propasti, a uvijek s pozivanjem na neki viši cilj koji bi trebao racionalno opravdati tu iracionalno-egzistencijalnu potrebu.”

Podugačka dramatizacija Ivora Martinića na sceni zagrebačkoga HNK-a vješto hvata sve važnije fabularne linije i zadržava četiri fokalizatora. Turobnoj zbilji dodaje neizbježan smisao za humor. Prizori su kraći, a dramaturški se izostavlja piščeva opširnost s brojnim podzapletima. Narativna je linija opravdano usmjerena na Mileninu potragu i Sandijevo rezanje čvorova s ovozemaljskim životom. Osobita je pozornost posvećena jeziku, međimurskome (Ines Carović, Ivan Glowatzky) i bajaškom dijalektu (Elvis Kralj). S obzirom na to da su naša kazališta odavno naletjela na interpretacijski zid dijalekata i govora, riječ je o iznimno studioznome, vrijednom i pohvalnom radu stručnih suradnika i ansambla kojim se ironijski dočaralo i problematiziralo bogatstvo različitih mogućnosti korištenja jezika.

Režija Ivice Buljana, scenografija Aleksandra Denića i kostimografija Ane Savić Gecan nepotrebno je snažno lokaliziran roman, odnosno njegovu preradbu, smjestila u ambijent Hell or High Watera s trošnim provincijskim brvnarama na zakretnoj pozornici. Takve ćemo prije pronaći na obiteljskome ranču u Teksasu, nego li bilo gdje u Hrvatskoj. Sporost i melankoličnost trosatne epske priče ne nadaje se u složenosti praćenja vješto dramaturški skrojenih četiriju komplementarnih narativa, nego u nedostatku promišljene redateljske vizije. Duboko tragičnoj priči nedostaje učinak potresenosti i atmosferičnosti, dok glazbe gotovo i nema. Stoga nedostatak hrabrosti i vizije nerijetko nadoknađuju glumci.

Nina Violić kao Milena uspijeva iznijeti sve nijanse nezrelosti i nepromišljenosti zapravo odrasle žene, ali i nevoljke odlučnosti te duboke tragičnosti. Njezin partner, mladi glumac Filip Vidović nakon prošlogodišnjega marljivog rada na nezavisnoj sceni od Teatra Rugantino do ZPC-a u ulozi otpadnika Sandija pokazuje odmjerenu dječačku zaigranost, slojevitost i sugestivnost te izniman potencijal za građenje ozbiljnijih uloga. U gotovo četrdesetoročlanom glumačkom postavu valja još izdvojiti glumačke minijature Livija Badurine, Alme Price, Ane Begić Tahiri, Ksenije Marinković i Krešimira Mikića.

Prema Jergovićevu tekstu u programskoj knjižici predstave Ciganin, ali najljepši pripadam među one kojima pri pokušaju usporedbe s knjigom, obično strada predstava. ”U romanu je sve moguće, dok je u kazalištu moguće samo ono što stane na scenu”, iznosi Jergović. U kazalištu je pak moguće ono što nije u romanu – živa prisutnost publike koja zaslužuje hrabrije, eksperimentalnije i bolje preradbe suvremenih domaćih romana.

                                                                                                                                   Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...