Chui: Kozmički naklon sedamdesetima

Recenzija albuma ''Iz kapetanovog dnevnika'' (Dancing Bear)

Fuzijski jazz sastav okupljen oko klavijaturista Tonija Starešinića posljednjih godina uspješno skreće pozornost na svoj rad i izvan domene uskog kruga klupskih svirki jazz glazbe. Zaredale su se suradnje s vokalistima poput repera Fil Tilena i Josipe Lisac, a potom i živi album snimljen u suradnji s jazz orkestrom HRT-a ”Chui ovu glazbu” (2017).

Sve navedeno pripremilo je teren za četvrti studijski album ”Iz kapetanovog dnevnika”, prvo studijsko ostvarenje na kojem, uz Starešinića i saksofonista Vojkana Jocića, sudjeluje i nova ritam sekcija, basist Konrad Lovrenčić i bubnjar Ivan Levačić, prokušani glazbenici koji sviraju u Kriesu, a samostalno u desetak drugih bendova. Lovrenčić i Levačić su zamijenili bubnjara Janka Novoselića, glazbenika također sklonog elektroničkim elementima prisutnima u vlastitom projektu Kozmodrum, ali daleko ukorijenjenog u jazzu od ovog dvojica poznatog po sviranju u bendovima poput Elemental, ABOP te Pips, Chips & Videoclips.

Ta kadrovska promjena dovela je i do blage promjene u zvuku. Fusion sedamdesetih i dalje ostaje bitnom odrednicom, ali je cijepljena i velikom dozom prog rocka, psihodeličnih i space rock utjecaja. Sve to ne čudi ako se zna da je Starešinić ogroman poklonik znanstvene fantastike i da bend ujedno dijeli ime s maskotom, malim animiranim svemircem. Sukladno tome, u naslovnoj skladbi pojavljuju se citati iz “Zvjezdanih staza”, uvodna ”Eternautova tema” referencira istoimeni slavni autora stripa Hectora Germana Oesterhelda, dok ”Hermetična garaža” svoj naslov posuđuje od kultnog Moebiusa i njegova istoimena stripa, koji je Starešinić u jednom intervju nazvao ”čistom improvizacijom, jazzom u crtežu”.

Izuzmemo li bonus skladbe – remiks ”Tebi putujem” s Josipom Lisac i ”Pogledaj” s riječkim kantautorom Borisom Štokom, koje stilski odlaze u neke modernije postklupske pravce, album ”Iz kapetanovog dnevnik” zvuči kao svjestan naklon sedamdesetima. Središnji dio ”Eternautove teme” odaje počast Kraftwerkovoj ”Autobahn”, dok su u drugim skladbama posijani odbljesci grupa poput King Crimson, Gong, Weather Report, Mahavishnu Orchestra i nezaobilazne fuzijske faze Milesa Davisa. No bilo bi nepošteno reći da bilo koja pjesma, pa i pozivanje na tipično ”crimsonovsko” čekičanje u ”Malj”, predstavlja izravnu kopiju. Tu je prije svega riječ o očigledno naslušanim i svestranim glazbenicima koji se ne libe pretočiti utjecaje u novu cjelinu.

Posebno oduševljava činjenica da na ovom albumu Chui napokon posve bježe od lounge/chillout etikete, koja sofisticiraniju sviračku glazbu s nagnućem prema soulu ili funku u Hrvatskoj smješta u prividno građanski, urbani kontekst. Ta primjedba nema toliko veze sa samom glazbom (ona uostalom ionako uvijek ovisi o osobnom ukusu) koliko s činjenicom da se još od devedesetih kroz kompilacije poput ”Lagano, lagano”, izvođače poput Mayalesa ili Jinxa, klubove i izdavače poput Aquariusa i radio stanice poput 101 te danas Yammata pokušavao stvoriti privid sofisticiranije glazbe, odijeljene od masovnog ukusa. A sve to bez prave, šire infrastrukture koja bi obrazovala publiku, umjesto da ovisi o dobroj volji ”kužera” sklonih izrugivanju ljudima koji ne znaju ili ne razumiju fado, bossa novu ili razliku između tuareškog ili mali bluesa.

Kod albuma poput ”Iz kapetanovog dnevnika” takav snobizam nije potreban jer je, unatoč svim nabrojenim referencama i nedvojbenoj sviračkoj rafiniranosti, u pitanju ostvarenje koje nudi slušatelju mogućnost uživanja bez prethodnog znanja o njegovim tematskim, tehničkim i instrumentalnim utjecajima. Pomaže i dobrodošla doza pankerske energije koja pjesme poput ”Sila mi je” pretvara u potencijalne koncertne favorite publike, koja možda i nije najupoznatija s opusima Milesa Davisa ili Herbieja Hancocka. Ne radi se ipak o populizmu, nego o organskom širenju slušateljskog kruga. Sasvim je jasno da instrumentalni bend poput Chui bez suradnje s vokalistima ima limitirani komercijalni potencijal, no njihova strategija napada na dva fronta pokazala se dobitnom kombinacijom.

S jedne strane nalaze se atmosferične, sofisticirane balade poput spomenutih ”Pogledaj” ili ”Tebi putujem”, koje se bez problema mogu vrtjeti na radiju, a s druge je album prepun energičnih, dinamički bogatih kompozicija poput ”Azarchov let” kakve očigledno predstavljaju izazov samom bendu. U toj četveročlanoj formaciji bend napokon pokazuju svoj puni polivalentni potencijal koji može gotovo zaboravljene, ali ne i zastarjele jazz rock stilizacije prenijeti novoj, možda ne širokoj, ali svakako raznovrsnoj publici, potencijalno nesvjesnoj koliko bi im njihovo kozmičko glazbeno putovanje moglo pasati.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More