prvo slovo kulture

Chboskyjevo Čudo dirljiva je priča koja poziva na empatiju i slavi različitosti

Čudo (Wonder, 2017., 113 min)
Režija: Stephen Chbosky
Scenarij: Stephen Chbosky, Jack Thorne, Steve Conrad
Uloge: Jacob Tremblay, Julia Roberts, Owen Wilson, Izabela Vidović, Mandy Patinkin

Stephen Chbosky, pisac koji se proslavio filmskom adaptacijom vlastitog književnog djela (The perks of being a wallflower), na sebe je preuzeo Čudo, temeljeno na istoimenom romanu spisateljice R.J. Palacio iz 2012. godine. U pisanju scenarija mu je pomogao Jack Thorne, koji je već radom na West End predstavi Harry Potter i ukleto dijete dokazao kako ima žicu za prikazivanje i razradu osjetljivih međuljudskih odnosa, a u cipele glavnih junaka uskočili su Julia Roberts, Owen Wilson i jedanaestogodišnji Jacob Tremblay (za Oskara četverostruko nominirani Room iz 2015.). Na prvi pogled, bilo da je riječ o čitanju sinopsisa ili gledanju trailera, lako bi se mogao steći dojam da nas očekuje još jedna u nizu dosadnih i neinspiriranih limunada koja jeftinim trikovima igra na emocije gledatelja, bez pretjeranog zalaženja u kompleksnost odabrane tematike. Srećom, Čudo u tom segmentu ipak uspijeva začuditi.

August “Auggie” Pullman (Tremblay) dječak je koji će, sa svojih jedanaest godina, po prvi put u ulozi učitelja imati nekoga tko nije njegova mama. No, Auggieja, koji obožava Ratove zvijezda i mašta o tome da bude astronaut, ta ideja nimalo ne veseli. Štoviše, na prvi dan škole, u pratnji roditelja (Roberts i Wilson) i starije sestre, ispred zgrade će se pojaviti sa svojom omiljenom astronautskom kacigom na glavi, koju će tek na nagovor nevoljko skinuti. Odlazak među male ljude koji se, za razliku od onih velikih, neće truditi sakriti svoje iznenađenje (pomiješano sa znatiželjom, šokom ili gađenjem) kada mu vide lice, ovom malo zaljubljeniku u znanost predstavlja najveći mogući životni izazov, kojem se ne osjeća nimalo doraslo. Naime, Auggie je rođen s genetskim poremećajem uslijed kojeg je morao biti izložen velikom broju zahvata kako bi mogao disati, gledati i čuti. No, niti jedna od tih 27 operacija nije mu mogla pomoći da, njegovim riječima, izgleda “obično”.

Chboskyjevo Čudo zanimljivim i posebnim čini činjenica da se od naoko generičkog narativa, koji u svojoj srži ni po čemu nije pretjerano poseban ili inovativan (mladi junak suočen je s teškoćom – mladi junak nađe unutarnju snagu da “nadraste” teškoće), uspio napraviti film koji gledatelja bespogovorno uvlači i pritom pokreće emocije koje nisu nimalo generičke. Ovdje, način pričanja priče (kako?) igra daleko značajniju ulogu od same priče (što?) – koja je mogla biti obrađena na mali milijun već viđenih načina – čime su joj dani prijeko potrebna težina, dubina,  dirljivost, a u konačnici i smisao. Naime, prvo iznenađenje koje nam Čudo priređuje događa se u trenutku kada postanemo svjesni da će nam radnja biti prezentirana iz perspektiva više likova. Tako, osim Auggiejeve točke gledišta, dobivamo priliku saživjeti se i njegovom sestrom Olivijom (izvrsna Izabela Vidović), koja svog brata obožava, ali oduvijek živi u njegovoj sjeni, svojim roditeljima vječito bivajući na drugom mjestu. Zatim je tu još Olivijina najbolja prijateljica, koja se s njom odjednom prestane družiti, te Auggiejev u početku jedini prijatelj iz škole, koji to prijateljstvo u ključnom trenutku ugrozi.

Dotična višestrukost perspektiva daje nam ono što nam treba kako bi priča bila obrađena iz više kuteva, odnosno kako bi se dala prilika svačijim razmišljanjima, emocijama i s njima usklađenim djelovanjima da dođu do izražaja. To Čudu omogućuje višedimenzionalnost i dokaz je pametnog i osviještenog pristupa osjetljivoj tematici, o kojoj je, očito, i dalje prijeko potrebno razgovarati. Taj duboko nam usađeni otpor prema bilo čemu što, na prvi pogled, percipiramo “drugačijim” od nas samih, radilo se tu o tuđim emocionalnim reakcijama, postupcima, životnim odabirima ili u konačnici samim ljudima, a što upravo svojom “različitošću” prijeti urušavanju našeg dotad utvrđenog identiteta i modusa operandi, u Čudu je potencirano na n-tu – Auggiejeva “drukčijost” manifestirana je na njegovom licu, a to omogućuje automatskoj distanci njegovih sugovornika da se objelodani čim ga ugledaju. No, ti otpori se javljaju upravo kako bi ih likovi probili i time izazvali svoju dotad uvriježenu percepciju pojavnosti i s njom povezane vrijednosti. Ali i kako bi spoznali na koji ih način predrasude temeljene na “strahu od drugog” odvajaju od povezivanja sa stvarno kvalitetnim ljudskih bićem, koje ima puno toga za ponuditi.

I onda se dogodi da jedva čekamo perspektivu Auggiejevih roditelja, tako zanimljivih i specifičnih, no za to nas se zakine. S jedne strane, logično – ovo i treba biti priča o djeci iz perspektive djece, istraživanje njihovih unutarnjih svjetova, rasvjetljavanje njihovih motivacija i prikazivanje njihovih razvojnih putanja. Odrasli su tu da odrade svoju funkciju – neki da podrže, razumiju i vole (poput Auggiejevih roditelja), neki da usmjere i zaštite (poput učitelja i ravnatelja), a neki da osuđuju. I dobro da je tome tako. No, s druge strane, Roberts i Wilson su odradili toliko dobar posao da kao gledatelj silno želiš dublje zaroniti u njihove svjetove i odnose, usprkos svijesti o činjenici da tome ovdje, realno, nema mjesta, niti da za time zapravo ima potrebe. Ipak, određena nedorečenošću uzrokovana praznina ostaje, tim više jer tempo u zadnjoj polovici blago krene padati, a dotad ustaljena struktura izmjene perspektiva, koja je i bila zaslužna za dinamiku i raznovrsnost, lagano se krene razgrađivati, zbog čega neki od zanimljivijih likova i sporednih priča ubrzo padnu u drugi plan. Šteta.

Čudo je, kada se sve zbroji i oduzme, poseban film. Ne (samo) zato što odskače od uradaka sličnih tematika koji su vrlo lako kliznuli u ranije spomenutu kategoriju površne limunade, već i iz jednostavnog razlog što je potpuno nesavršen i, na svoj način, pun ožiljaka – baš kao i njegov glavni junak. A svim tim brazdama i brazdicama usprkos, Čudo, kao i Auggie, izlazi kao apsolutni pobjednik jer ispunjava svoju funkciju, po meni jednu od primarnijih funkcija umjetnosti uopće: onu da oplemeni, da otključa empatiju, potakne razumijevanje i probudi potrebu za povezanosti, slaveći pritom zajedništvo i našu voljnost za međusobnim osjećanjem kao neke od najmoćnijih i najviše iscjeljujućih životnih odabira.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...