“Charlijev svijet”: supijano izvrištavanje bubuljičavih izviđačica u uho flegmatičnog šofera?

The Perks of Being a Wallflower, film koji će za koji dan početi igrati u hrvatskim kinima, jako visoko kotira na IMDB-u, no Arteistovi mušketiri Marin Raster i Željko Špoljar ne padaju baš u trans oduševljenja. Pročitajte ovotjedni dvoboj… na vlastitu odgovornost.

Raster: Potpuno naslijepo, ne znajući ništa o filmu, otišli smo pogledati The Perks of being a Wallflower (preveli su ga kao Charlijev svijet). Znam, ti misliš da smo pogriješili. Ja nisam razočaran. Film govori o introvertiranom šesnaestogodišnjaku, socijalno nespretnom pristojnom momku koji kreće u srednju školu, moleći boga da kroz nju prođe što bezbolnije i da bude što manje maltretiran zbog svog čudaštva. Već na početku filma daje nam se naslutiti da je on, Charlie, imao nekih psihičkih problema prošle godine, kad mu se najbolji prijatelj ubio. On tom prijatelju piše pisma i u njima opisuje kako se snalazi u školi, gdje se nekako uspije zbližiti s grupicom otkačenih maturanata – teatralnim queer dečkom kojeg glumi onaj Kevin iz We need to talk about Kevin (zove se Ezra Miller), njegovom lijepom polusestrom u koju se Charlie mutavo zaljubi, punkericom-budisticom-urednicom fanzina i njezinom prijateljicom bogatašicom koja je ovisna o krađi po dućanima. I u tom društvu, kojim je oduševljen i kojemu je dirljivo odan, Charlie prolazi kroz dramu i katarzu odrastanja, suočavajući se usput sa svojim vrlo dubokim traumama.

Špoljar: Od ovog vani sivila i depresije toliko sam sjeban da mi na neki način i pašu ovakvi neopisivo debilni filmovi. Općenito sam filmsku umjetnost počeo shvaćat kao teški debilizam. Nije ni čudo da je zovu sedma umjetnost. Iza sedam sela, što po narodski znači pizda materina. Počinjem osjećat da filmovi ionako ne mogu ni bit prava umjetnost kao glazba i književnost. Film je isto što i slikarstvo u srednjem vjeku, šarene slike za nepismene. Zato kad se film trudi postati neka viša umjetnost počinje nalikovati grbavcu koji se želi apolonski ispraviti u leđima. Zato više i ne idem u Kinoteku koja ionako više ni ne postoji. Ako već idem gledat film, onda volim da je to debilan Cinestar film. A ovaj danas, rekao sam već, probio je svaku granicu. Ali bio je toliko imbecilan, da sam se naslađivao, stalno u iščekivanju hoće li slijedeća scena debilizmom nadmašiti prethodnu.

Raster: Mislim da je ovaj rafal malicioznog popljuvavanja koji si sad sasuo neopravdan. Dao si mi naslutiti već u kinu, onim iritantnim glasnim frktanjem, da ti puno toga ide na živce. Ali da preduhitrim nove navale iživljavanja nad filmom, za koje slutim da će u ovom dvoboju još uslijediti – molio bih te da ipak prije toga navedeš pet stvari koje ti se u filmu jesu svidjele.

Špoljar: Sviđa mi se ono kad na otkačenom tulumu jedu kolače zamiješane s kanabisom, i prevladavajuće ozračje prolaznosti puberteta, ta neka sjeta u stilu one pjesme Rascvala se grana jorgovana, na toj grani svaki cvijet je moj koju smo pjevali kad smo se s izviđačima vraćali s ljetovanja u Pirovcu i koju su naše bubuljičave kolegice izviđačice supijano izvrištavale na uho flegmatičnog vozača kojeg takve fore više nisu ushićivale. Gledajući ovaj film, osjećao sam se baš poput tog Čazmatransovog šofera zaprskanog vonjavom slinom djevojaka koje još nisu upoznale tjelesnu ljubav, a žarko to žele, i ne znaju kako to iskazati doli melankoličnom pjesmom i grubim, trzavim pokretima. Svidjeli su mi se roditelji glavnog lika jer u filmu samo šute i izrazima lica napadno daju do znanja da glume preko teškog kurca.

Raster: Smetaju te, dakle, afektiranja Charliejeve ekipe, dobro, to razumijem – klinci su stvarno iritantni s tim svojim oscilacijama između teško podnošljivih afektacija (kao ono kad Emma Watson strši iz kamioneta dok se vozi preko mosta ili kad onaj tip iz We need to talk about Kevin izigrava gej divu) i sladunjave mudroserne patetike kojom su dijalozi obilato začinjeni. Ipak, mislim da nije fer otpisati film samo zbog patetike i afektiranja – zato jer je ovo film o tinejdžerima, a tinejdžeri jesu takvi; iritantni, patetični, skloni zanosima, prenemaganju i iritantnom izvrištavanju, kao ta tvoja ekipa izviđača. Možda su te osobine naglašene s razlogom. Teško mi je razlučiti jesu li zbilja. Baš kao što mi je teško razlučiti glumi li Emma Watson kriminalno loše ili je pak majstorski skinula lik simpatične sjebanovićke s bljedunjavom karizmom i premalo samopoštovanja.

Špoljar: Glumci su svi do jednog jebeno iritantni i u toj iritantnosti postaju privlačni, kao da te netko iznemoglog od žeđi u pustinji napoji devinom bljuvotinom. Tema je čak ona koju volim. Pubertet. Klinci u školi. I to još nadobudni klinci koji žele postati pisci, umjetnici. Opisivanje šesnaestogodišnjaka u njihovim nastojanjima da žive neki kurac. Šesnaest godina, završetak srednje škole. To su zadnje godine pred životni pad. Mnogi sa osamnaest počinju naporno šljakat ili upišu imbecilni fakultet i tamo njihov imbecilizam oduženog odrastanja biva okrunjen nadobudnim osjećajem da pod paskom profesora postaju kao neki naučnici, što je otužnije od njihovog žderanja pomfrija u smrdljivoj menzi Strojarskog. A buntovni gej lik u filmu podsjetio me na našeg pisca Srđana Sandića. Mislim da bi ovaj film trebali pogledati svi maloljetni gejevi koji se žele baviti kazalištem, pisanjem, videoartom.

Raster: Znaš što, da sam ovaj film pogledao u vrijeme kad sam ja bio u pubertetu, uvjeren sam da bi mi puno značio u životu, da bi me na neki način promijenio. I to je ono što je u Charliejevom svijetu veliko i važno, on se obraća ljudima mlađima od dvadeset. Mislim da ovaj dvoboj ne pripada nama, nego da bi u njemu trebalo dvoje pubertetlija sučeljavati mišljenja. Trebalo bi uredništvu Arteista predložiti da angažiraju na ovome zadatku neka dva bistrija srednjoškolca, srednjoškolke, pa da oni presude. Ja bih se kladio da bi iz njihove perspektive film bio ocijenjen najvišom ocjenom.

Špoljar: I ti i ja, Rastere, smo totalni imbecili što smo ovo išli gledati u srijedu prijepodne kad normalni, ozbiljni Hrvati doma ili na poslu hamletovski dvoje da li da si pucaju u glavu ili ne. Ako si uživao u ovom filmu, a činilo mi se da jesi, to je dokaz da si ti mladi pritajeni gej, propičko od previše učenja za fakultet, koji se nakon amaterskih, novinarskih tekstova spremaš počet pisat poeziju o žutim mravima koji ti grgamižu u guznom prorezu, navješćujući ti svojim titrajima da ti zapravo ljubav želiš dobivati, morissonovski rečeno, na “stražnja vrata”.

Raster: Vjerojatno toga nisi svjestan, ali ako analiziramo malo ove tvoje tekstove i pogledamo s kakvom učestalošću i s kakvim sladostrašćem spominješ gejeve – možda bi nas to dovelo do sasvim drugačijeg zaključka o tome tko od nas dvojice ustvari žudi za primanjem ljubavi na “stražnja vrata“. Možda bi te baš ostvarenje te prikrivene žudnje oslobodilo tog napornog, zluradog cinizma.

Špoljar: Čuo sam da su ti na brucošijadi naručili pjesmu Rijetko te viđam sa devojkama.

*

The Perks of Being a Wallflower (2012.)

102 minute drama, romansa

Režija i scenarij: Stephen Chbosky

Uloge: Logan Lerman, Emma Watson, Ezra Miller, Kate Walsh, Paul Rudd

Producent/i: Lianne Halfon, John Malkovich, Russell Smith

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...