prvo slovo kulture

Otvaranje prostora dječjem pogledu na svijet s kovčežićem i platnom pod rukama

Nedavno je na programu BBC-jeva Radija 2 bila emisija o nekom novom djetinjstvu u kojem današnja djeca više ne žele slušati priče o odrastanju djedova i baka. Štoviše, ne žele slušati nikakve priče osim ako nisu uokvirene u animaciju na tabletu. Bez obzira na tehnološka dostignuća, pesimističnost britanskih komentatora te sve manju moć koncentracije budućih generacija i dalje volimo dobre priče bili djeca ili odrasli. Na tu važnost pripovijedanja od malih nogu podsjeća gostujuća kamišibaj predstava Četiri godišnja doba Pike Vončine Gradskoga kazališta lutaka Rijeka u sklopu VIII. Dana grafike u osječkome MLU.

Eric P. Nash, Manga Kamishibai: ”The Art of Japanese Paper Theater” (2009)

Ovogodišnji su Dani grafike organizirani u suradnji s Veleposlanstvom Japana u Republici Hrvatskoj te stoga koncepcijski ne iznenađuje ugošćavanje prvoga hrvatskog profesionalnog uprizorenja japanskog kamišibaja u obrazovnom ciklusu Pričopredstava riječkoga GKL-a. Naime, prije popularnosti japanskoga serijala mange i anime te njihova osvajanja zapadnog tržišta u poratnim je godinama, od kasnih dvadesetih do početka pedesetih prošloga stoljeća, kazalište za siromašne – kamišibaj (u prijevodu papirnato kazalište) – bilo jedini način zabave mlađih naraštaja (Eric P. Nash, Manga Kamishibai: The Art of Japanese Paper Theater, 2009). Melodramatične priče s elementima fantastike igrale su se uživo na ulicama. Pripovjedač je s kovčežićem i ilustriranim platnima na biciklu putovao od sela do sela. Kada bi se napokon zaustavio, zazvonio bi te prodavao slatkiše kako bi namamio potencijalnu publiku. Improvizirani proscenij bio je otvoren za sve, djecu i odrasle, a kupci slatkiša imali su privilegiju sjedenja u prvome redu. Priča bi završila u najvećem trenutku napetosti. Djeca bi željno iščekivala ponovni dolazak putujućega pripovjedača.

U ruševinama postratnog Japana više od pet milijuna djece uživahu u kamišibaju, začetku mnogih danas popularnih stripova. Dvodimenzionalna lutkarska predstava sadržavala je zabavni i propagandni dio. Učila je djecu, ali i odrasle, preživljavanju tijekom ratnih uzbuna u skloništima te međusobnom pomaganju. Kraj okupacije Japana 1952. predstavlja ujedno i kraj kamišibaja, a pojava crtanih filmova na televizoru 1963. kamišibaj smješta u historiografsku ropotarnicu. Srećom, tradicija se nešto kasnije oživljava te postoje mnogobrojni nagrađivani autori poput Dianne de Las Casas, koja je umijeće kamišibaj pripovijedanja uspješno prenijela u razredne učionice.

Slikovnica Četiri godišnja doba ispričana je kroz promjene njihovih likova. Proždrljiva se gusjenica Emerik tako pretvara u leptira, lav Mirislav traži pravoga frizera, jedan jež poklonjenim šalom grije i susjede, a pingvin Frederik na krilima mašte stiže sve do zvijezda. Glumac/pripovjedač/putnik/učitelj Damir Orlić sve te priče u dramaturškoj obradi Vedrane Balen Spinčić, autoričinim ilustracijama te režiji Irene Rajh iznosi u dijaloškoj metodi najmlađoj publici. Orlić ispituje, djeca se neprestano ubacuju i odgovaraju te su jednako važan dio predstave kao i sam izvođač. U njihovoj iskrenosti i neposrednosti saznajemo ne samo o Vončininu životinjskome carstvu, nego i o njima samima. U toj su se publici našli ”budući stručnjaci za bazene”, djevojčica koja se ”voli voziti autom kroz šumu”, marljivi čitači, ali i nestrpljivi gledatelji koji se pitaju ”kada će zapravo predstava početi”.

U mnogočemu izvedba ovisi upravo o djeci. Iako tradicionalna u formi, Četiri godišnja doba otvaraju ponajviše prostora dječjem pogledu na svijet te ukazuju na nužnost pripovijedanja bez obzira na to što se svijet tehnološki duboko promijenio. Priče za razliku od raznoraznih spektakala i komercijalnih sadržaja i dalje žive iz jednostavnoga razloga – svi smo po prirodi pripovjedači (J. Gottschall). Dobre nas priče iznenađuju, ne govore nam uvijek ono što želimo čuti i zadivljuju nas originalnošću. S mnogim smo pričama i odrasli, stoga je zadovoljstvo tim veće u prenošenju magije budućim naraštajima.

  Anđela Vidović   

                                                                                                                                          Foto: MLU Osijek

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...