”Ćelava pjevačica” bez boje, okusa i mirisa

Eugene Ionesco jedan je od najvažnijih dramskih pisaca dvadesetog stoljeća. Taj je beskompromisni rušitelj konvencija i smisla dramskog kazališta danas kanoniziran i smješten u lektirne naslove. Njegova prva drama (a napisao ih je nekoliko desetaka, što jednočinki, što duljih) Ćelava pjevačica, ujedno je i jedna od najpoznatijih i najčešće izvođenih. Stoga je razumljivo kako ju je na scenu odlučio postaviti zagrebački Teatar &TD, povjerivši režiju Hrvoju Korbaru, a dramaturgiju Nikolini Rafaj.

U drami se obesmišljava građansku konverzaciju i hipokriziju svakodnevnog fraziranja. Sve je tu naoko uobičajeno. Jedan bračni par dolazi drugome u posjet, prima ih služavka domaćina, a njezin dragan, inače vatrogasni kapetan, pojavljuje se u njihovu domu. Međutim, smisao se, prvenstveno kroz jezik, uskoro počinje lomiti. Replike su potpuno nasumične, sve do gubitka svake logike i razumljivosti. Antiteatar u Ćelavoj pjevačici sav je u postepenom gubljenju smisla. Kako bi obesmišljavanje bilo djelotvorno, ono mora biti postavljeno u kontekst u kojem izaziva gubitak konvencionalnog smisla. Tek tada dobiva svoju potpunu oštrinu. U Korbarovoj interpretaciji to se, nažalost, dogodilo tek povremeno.

Naime, režija čitavo vrijeme inzistira na podcrtavanju apstraktnosti. Sve je u crno-bijelim te sivim, tek ponekad crvenim tonovima (kostimografija Tee Bašić Erceg i scenografija Irene Kraljić). Publika sjedi sa svih strana prizorišta, omeđena bijelim podom, po kojem se glumci, osobito na početku predstave, neprekidno kreću gore dolje u istim, svjetlom (Vesna Kolarec) naznačenim smjerovima. I scenski pokret (Matea Bilosnić) naglašeno je neprirodan i artificijelan. Gledatelju se zapravo ne daje prostora. Umjesto mogućnosti postavljanja građanskih odnosa koji će se onda mrviti besmislom do granica jezičnih mogućnosti, ostvarena je predstava u kojoj Ionescove replike djeluju izgubljeno u poplavi tih naglašeno apstraktnih postupaka. Cjelina je svim tako izgubila na oštrini.

Kako predstava odmiče, a traje više od sat vremena, pojavljuju se još neki elementi. Vatrogasac skakuće gore-dolje po ljestvama, penje se iznad gledališta, a to je zanimljiva dosjetka i korištenje nekonvencionalnog izvedbenog prostora, no s vremenom također djeluje kao odvraćanje gledateljeve pozornosti. Slično je i s otvaranjem zastora prema praznom gledalištu. Najbolje u hvatanju mogućnosti apsurda funkcioniraju prizori za stolom, ujedno najbliži nekoj konvencionalnoj postavi. Naime, u njima do izražaja dolazi besmisao i apsurd konverzacije u tipičnoj, svakodnevnoj, sasvim (u kazalištu i životu) poznatoj situaciji privatne posjete jednih supružnika drugima. S druge strane, glazbena i koreografska referenca na slavni početak Kubrickove Odiseje u svemiru ostavlja dojam nedostatka materijala.

Glumački je Ćelava pjevačica vrlo ujednačena. Tek Boris Barukčić kao Vatrogasni kapetan ima nešto mogućnosti otklona od prevladavajućeg apstraktnog koda, koji je ipak više uvjetovan njegovom pozicijom u tekstu, nego glumačkim isticanjem. Roko Sikavica i Iva Kraljević kao Smithovi te Bernard Tomić i Irena Tereza Prpić kao Martinovi dobro funkcioniraju, ali su u službi rješenja koja moraju iznijeti. Možda i ponajviše to dolazi do izražaja kod služavke Mary Dajane Čuljak, uloge uvelike obilježene specifičnostima kretanja po sceni.

Nakon prošlosezonskog Ellinga u Kerempuhu, predstave žanrovski podosta udaljene od ove, no jednako obilježene dobrim glumcima i hvatanjem poante, ali i gubljenjem dinamike u načinu izmjene prizora Hrvoje Korbar ostvario je apsurd na sceni. U pojedinim prizorima vrlo autentično besmislen, no zbog inzistiranja na dosljednoj apstrakciji cjelina je ostala pomalo blijeda, kao voda – bez boje, okusa i mirisa.

Leon Žganec-Brajša

Foto: Luka Dubroja

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More