Jedan od popularnijih memeova ove jeseni bio je onaj novi-stari o uokvirenoj šahovnici na zidu neke institucije, koja u potresu klizne niz okvir pa se ispod nje ukaže lice Josipa Broza. “Potres svašta otkrije”, piše iznad slike. Meme se obilato dijelio nakon potresa koji je pogodio Split krajem rujna, a fotografija navodno potječe iz jedne škole u Rijeci.
Prizor je smiješan jer u jednoj slici pokazuje kako se na mitskim Ovim Prostorima povijest banalno i naivno izlistava kao špil briškule, karta za kartom, predsjednik za maršalom, simbol jednog režima za drugim.
Meme može poslužiti i kao dobra ilustracija radikalne političke korektnosti koja se u Sjedinjenim Američkim Državama razvija u pravi križarski rat progresivaca protiv povijesti. Ovog je tjedna izglasano da se iz vijećnice New Yorka ima trajno ukloniti spomenik Thomasu Jeffersonu. Do jučer je Jefferson bio otac nacije, danas je “robovlasnički pedofil”, kako ga nazivaju križari woke pokreta u SAD-u, borci protiv političke nekorektnosti i svega što bi potencijalno moglo uvrijediti osjetljive, na realnost nenavikle mimoze, pronositelje tiranije emocija.
U posljednjih nekoliko godina, prije nego što je na red da ga se ukine – a to znači posve eliminira iz javnog života, onako kako se u seriji Squid Game jednim rafalom eliminiraju svi koji su ispali iz igre – pred ovaj je woke streljački vod došao roman Pustolovine Huckleberryja Finna, riža Uncle Ben’s, knjige za djecu Dr. Seussa, autorica Harryja Pottera J. K. Rowling i mnogi drugi. Uspješno uklanjanje tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa s društvenih mreža otvorilo je put još žešćim čistkama koje se provode na Twitteru i Facebooku.
Žrtve na pijedestalu
No, sve nas to ipak nije pripremilo na eliminiranje Jeffersona, autora Deklaracije o nezavisnosti koja je postala karijatida demokratskih nastojanja ne samo SAD-a nego i čitave zapadne civilizacije. Nakon ovoga, sve je moguće. Možda je idući u redu za “otkazivanje” Martin Luther King, koji je baš od Jeffersona posudio ključnu rečenicu svoga govora “I Have a Dream”: tvrdnju da su ljudi stvoreni jednakima.
Matija Štahan, novinar i publicist, detektira kako je simbolično raskidanje spona s prošlošću, kao i parazitiranje na statusu žrtve, temelj onoga što zove žrtvenom ideologijom suvremenosti.
– Za suvremene revolucionare, Thomas Jefferson nije netko koga određuje činjenica da je bio jednim od otaca američke demokracije – koja je svim manjinama, pa tako i crnoj rasi, omogućila društvenu afirmaciju u SAD-u – nego je bitan samo po tome što je bio robovlasnikom. Dakle, svodi ga se na nešto što je u njegovoj biografiji od, u najboljem slučaju, sekundarnog značaja, dok se zanemaruje ono po čemu je bitan – ističe Štahan.
– Gotovo svakoj personi ovjekovječenoj u kipu ili bisti neka se pojedinost iz biografije može ispostaviti problematičnom, no potrebno je odrediti ono ključno: po čemu se taj netko obilježava, časti, slavi i pamti, koja je njegova povijesna uloga, a što fusnota iz životopisa? Manevrom zamagljivanja tih kategorija američku se povijest i cijelu povijest Zapada (a u posljednjih godinu i pol dana stradali su i kipovi temelja civilizacije, poput Isusa Krista) želi prikazati isključivo kao povijest opresije – zaključuje Matija Štahan.
Ministarstvo istine
Cancel culture, u svom nastojanju da otkloni sve nepoćudno iz povijesti, funkcionira kao Orwelovo “Ministarstvo istine” u romanu “1984”. Križari tog pokreta politički su grupirani uz demokrate u SAD-u, progresivnu stranku koja je iznjedrila aktualnog predsjednika Joea Bidena. Ironija je u tome što je ova ljevičarska woke armija, koja mikroskopski secira grijehe protiv političke korektnosti, potpuno slijepa za činjenicu da provodi navlas isto denunciranje u službi režima kakvo su provodili partijski doušnici u vrijeme staljinističkih čistki. Ništa tu nije progresivno ni demokratski.
Frederic Beigbeder u romanu-eseju “Čovjek koji plače od smijeha” čini ono što woke denuncijatori ne čine nikad: suočava se s realnošću. O ljevici, kojoj i sam pripada, piše:
Mislili smo da smo gospodari pobune, zvonari na uzbunu, slobodna i farsična duha. A zapravo smo ono što razbješnjeli puk naziva elitom koja nema dodir sa stvarnošću. Svi smo mi provodili vrijeme u kritiziranju, seciranju, analiziranju, osporavanju sustava, ne primjećujući da smo sustav danas… mi.
Cancel culture je cancer culture
Vratimo se načas na ilustraciju s početka teksta, sliku Tita koja se ukazala ispod šahovnice. Spomenik Josipa Broza Tita u Kumrovcu, autora Antuna Augustinčića, jedne je prosinačke noći prije desetak godina eksplozivom srušen s postolja, a s torza brončane skulpture otkinuta je glava. Tom poznatom događaju prethodili su deseci sličnih vandalskih nasrtaja na antifašističke spomenike, a zatiranje umjetničke ostavštine prošlog vremena nastavilo se i nakon dekapitacije Maršala. Ukupno su na području Hrvatske razbijene oko tri tisuće antifašističkih spomenika.
Kipar Ivan Fijolić odgovorio je na to izradivši novi kip Maršala – u originalnoj Augustinčićevoj pozi – ali s Jovankinom glavom. Razgovarali smo tada o porivu za devastiranjem, zatiranjem svega što je ostalo od prošlog sistema.
– Kreteni miniraju skulpture – razumijem, ljudi su gnjevni. Ali, netko je trebao spriječiti da se to dogodi. Oni koji uništavaju vlastite spomenike nisu drugo doli primitivni nepismeni barbari. Nije to stvar samo Hrvatske i Hrvata. Nije to simptom naše specifične situacije. Svijet je takav, čitava ova civilizacija koja se urušava. Ovo u čemu smo sad, to nije ćorsokak nego provalija – pesimistično će Fijolić, kojemu je u obračunu s naslijeđem soc-realizma najviše žao toga što su buduće generacije zakinute za uvid u bitnu kariku razvoja figurativnog kiparstva.
Spomenik koji treba ukloniti
Povijest je učiteljica života. Koliko je istine u ovoj tvrdnji, vidimo danas po naivnom odnosu prema socijalizmu kod politički lijevo orijentirantirane mladeži koja nikad nije pročitala Solženjicina ni Karla Štajnera, koju povijest nije naučila ama baš ničemu. Neke nove generacije mladih neće o povijesti znati ni ono osnovno o njoj – da se ponavlja. Neće ni imati iz čega naučiti ako razularena rulja križara takozvane “cancel culture” minira spomenike svih onih koji su u svome vremenu pomicali tromu mašineriju povijesnih promjena, koji su za sobom ostavili malo bolji svijet s malo više slobode, malo više pravde.
Naravno, ovo ne znači da nema spomenika koje treba ukloniti. Recimo, onaj u Borovu Selu koji slavi Vukašina Šoškočanina, vođu pobunjenih Srba i čovjeka koji stoji iza zvjerskog masakra hrvatskih redarstvenika u svibnju 1991 – to je spomenik koji je trebalo ukloniti davno, a danas se premijer i predsjednik prepucavaju oko toga zbog čega nitko od njih to nije učinio. Obitelji ubijenih nisu dočekale pravdu punih trideset godina. A u državi za čiju su slobodu pali, spomenik ubojici stoji postojano kano klisurina.
Ipak, sumnjam da će domaći woke odred, kad se jednom otisne u pravovjernu čistku, biti zainteresiran za uklanjanje spomenika stvarnim zločincima. Budu li kao kolege iz SAD-a, više će ih zanimati je li netko nepromišljeno ustvrdio, na primjer, da su muškarci i žene biološki različiti, kao što se dogodilo književnici J. K. Rowling koja je zbog tog neoprostivog krimena – neopozivo otkazana!