Byrne, The Kills, QOTSA i Superorganism na INmusicu #13: Sve je stvar kompromisa

Uvodna večer obilježena je mješovitim line-upom za također očekivanu generacijski mješovitu publiku. Recept ”za svakog ponešto” obično urodi kompromisom. Vjerojatno nitko nije ni posebno zadovoljan ni naročito nezadovoljan pa sam sklon vjerovati da je tako bilo i ovaj put.

Ples i zabava s kultnim favoritima

David Byrne posljednji je put u Zagrebu nastupao 2004. u Tvornici promovirajući tada friški studijski album ”Going Backwards”, a nastup na INmusicu dio je turneje za aktualni album ”American Utopia”. U međuvremenu je izbacio i suradničke albume s Brianom Enom ”Everything That Happens Will Happen Today” (2008), Normanom Cookom, odnosno Fatboyem Slimom ”Here Lies Love” (2010) te ”Love This Giant” (2012) sa St. Vincent, koja također nastupa na 13. INmusicu. Ta je turneja po priznanju samog Byrnea ambicioznija od one koju su Talking Heads obilježili čuvenim koncertnim filmom ”Stop Making Sense”.

Album i turneja ”American Utopia” dio su šireg multimedijskog projekta ”Reasons to Be Cheerful” opisanog kao želju da se širi optimizam. Budući da je riječ o Davidu Byrneu, taj pojam je rastezljiv i popraćen velikom dozom sarkazma i ambivalentnosti kakva prati njegov rad od ranih dana Talking Headsa. Uklopljene su tako u ovaj koncept pjesme s novog albuma poput deklarativne ”Everybody’s Coming to My House”, kao i iz ranijeg solo kataloga, ali i solidan broj Talking Headsovih uspješnica poput ”I Zimbra”, ”Once in a Lifetime” ili ”Burning Down the House”.

Što se tiče samog nastupa, u pitanju je savršeno koreografirana kombinacija teatralnog ambijenta pozornice, potpuno sive, ukrašene zastorom lanaca, te Byrnea i pratećih glazbenika koji također u uniformiranoj sivoj izvode pjesme mješavinom uvježbanih robotskih pokreta i dječje zaigranosti. Ne zaboravimo da se radi o čovjeku koji u svojoj pjesmarici ima optimistično intoniranu pjesmu o prolasku metka kroz meso i kožu pa se ta dualnost zapravo ne čini anomalijom, nego jednostavno njegovim modusom operandi.

U pitanju je impresivna prezentacija jedne jedinstvene, ekscentrične karijere, kojoj teatralnost ipak na trenutke umanjuje dojam živog nastupa i pretvara je u projekt prigodniji za kazališta ili umjetničke galerije. S druge strane, Bryne je prepoznatljiv baš po tom preplitanju visoke i pop-kulture, ljudskog i mehaničkog, kao i sarkastičnom, a opet maglovito pozitivnom pristupu svakodnevnom životu.

Obrada “Hell You Talmbout” Janelle Monae kojom je zatvoren koncert potpuna je pak antiteza, a istodobno i potvrda ne samo ovog nastupa, nego u određenom smislu i Byrneovog pseudopozitivnog koncepta. Riječ je o pjesmi posvećenoj Afroamerikancima stradalim u policijskom ili sistemskom nasilju. U izvedbi u kojoj se Byrne i bend oslanjaju na egzaltiranu kombinaciju perkusija i uzvikivanja, koncept pažljivo razrađen na ostatku nastupa odveden je do svog logičnog kraja – optimizam je napokon lišen luksuza distancirane nezainteresiranosti suočen s iznenadnom, posve iracionalnom smrću. Time zaokružena zgodna retrospektiva karijere, recentnih i stalnih autorovih preokupacija, više je sat vremena plesa i zabave protkane kultnim favoritima, koja postaje komunalni ritual otjerivanja egzistencijalnog nemira i prihvaćanja života prije svega kao trenutka.

Potencijal u grču

Jamie Hince i Allison Mosshart već desetljeće i pol uporno rade na svojoj mješavini prljavog garažnog bluesa i distanciranog kulerskog post punk pristupa, a to je urodilo nizom solidnih, no ne i pretjerano zanimljivih albuma. Zbog teorijski naelektrizirane prirode ove glazbe, Hince i Mosshart bi, uz pomoć pratećih glazbenika, trebali biti prava koncertna atrakcija. Ipak, unatoč naznakama karizme ili barem snažne energije kod središnjeg dvojca i efektnim pjesmama poput ”U.R. A. Fever”, The Kills i uživo ostavljaju dojam permanentnog potencijala.

Čini se, čak i ispred brojne i raspoložene publike kao što je bila ona jarunska, kako je sve zaglavljeno u nekom grču. Nastup Killsa tako je ostavio osjećaj da je prije riječ o uvjerljivoj imitaciji opasnosti i ikona prošlih vremena, negoli o autentičnim autorskim silama i osobnostima.

Monotoni mačizam

Josh Homme se sve više približava svom često opisivanom idealu ”robotskog rocka” pa QOTSA na trenutke zvuče mehanizirano i oštro poput Nine Inch Nailsa. Prošlogodišnji ”Villains” dočekan je mješovitim recenzijama, ali se plesna, precizna energija toga albuma itekako osjeti u živom nastupu. Bend zvuči moćno, kompaktno i izrazito uvjerljivo dok izvodi pjesme iz svake faze dosadašnje karijere, no iako se u donekle dobro balansiranoj i promišljenoj playlisti osjeti Hommeov autorski rast, opusom tog benda dominira monotona macho crta.

Pravocrtnost pjesama postaje tako odjednom očita u best of odabiru koji nakon nekih četrdeset pet minuta zaglavi u predvidljivoj mješavini prepoznatljivih rifova i novopronađenih (!?) stadionskih rock manirizama, najočitijih u nepotrebnom solu bubnjara Jona Theodora proizvoljno umetnutom u ogromni hit ”No One Knows”. Najjasnija u svemu je ipak Hommeova golema ambicija; htio bi biti pomalo i Elvis i Stonesi i ZZ Top. U najboljim trenutcima QOTSA sve to doista uspiju sintetizirati u efektnu cjelinu, no drugdje Homme zvuči samo kao dobar i marljiv student nekih drugih, prošlih vremena.

Milenijalski kolaž

Londonski osmeročlani indiepop bend Superorganism vjerojatno su najfriškiji bend na ovogodišnjem izdanju INmusic festivala, osnovani su tek lani. Iza sebe već imaju hvaljen istoimeni album, a njihov gusti, hiperaktivni zvuk obojen slatkastim vokalnim harmonijama može podsjetiti na indie pop bandove sredine nultih poput Architecture in Helsinki, Los Campesinos! Ili Go!Team s tek pokojim zvukovnim umetkom posuđenom iz recentnog EDM-a. U pitanju je dopadljiva mješavina stilova, izrazito melodična, optimistična i zaigrana, a opet dovoljno pomaknuta da ne zvuči kalkulirano.

Bend je u svom kratkom nastupu uspio dobrano zaintrigirati mahom mlađu publiku, kojoj je uostalom i namijenjen njihov kolažni, animirani pristup. Ispod tog se audiovizualnog šarenila, unatoč prigodno eskapističkim pjesmama poput ”Something for Your M.I.N.D”, ”The Prawn Song” i ”Everybody Wants to Be Famous”, ipak osjeti dašak tipično milenijalske besperspektivnosti, tek polovično skrivene iza baš me briga pristupa.

Bilo kako bilo, riječ je o bendu koji bi, sudeći prema oduševljenju ne tako malobrojnih posjetitelja na Hidden stageu, sljedeći ovdašnji nastup mogao zabilježiti u puno većem prostoru i puno atraktivnijem terminu od 00.45.

Karlo Rafaneli

Foto: Ivan Peček i Marko Šolić (Sound Report)

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...