Butković se ponovo uživljava u “Idiota”

U ponedjeljak predvečer, dok sam se mirio sa Stojkom romantičnim špancirungom po Gornjem gradu (padale su prve snježne pahulje), u kafiću „Pod starim krovovima“ spazio sam kolumnista „Jutarnjeg lista“ Davora Butkovića. Sjedio je za stolom uz klavir posve sam, čitao neku knjigu plavih, tvrdih korica.

Sjeli smo za stol do njegovog. Želio sam imati dobar pogled na Davora, da vidim kako mu se lagano pomiču usne dok sriče rečenice u toj zasigurno uzbudljivoj, intelektualno poticajnoj knjizi. Što li to čita, kopkalo me. Možda nešto o dinstanim sardinama; u jednom trenutku, dok je okretao stranicu, slasno se obliznuo.

Stojka je, po običaju, trkeljala nešto o književnosti, a ja nisam skidao pogled s Butkovića, stalno sam ga ispod oka, urbano rečeno, snimao.

Prije tri dana, u subotnjem „Jutarnjem“ pročitao sam njegov intimistički zapis o tome kako je kao mlad stanovao ovdje na Gornjem gradu i kako je svaku večer čitao po jednu knjigu iz Dostojevskijevih sabranih djela i maštao kako će i sam napisati veliki hrvatski društveno politički obiteljski roman s primjesama grassovskog lumbur kulinarstva, sve će on umetnuti u taj obimni rukopis i svima pokazati kako se piše punokrvan roman. Bio je obodren i time što je u to vrijeme na nekom nagradnom natječaju za kratku priču osvojio prvu nagradu i dobio paket tada popularnih Majburgera. Natječaj je organizirao nekakav Prehrambeni savez sisačkih radnika.

Na kraju nije napisao ništa osim pregršt šugavih, često vlastoulizičarskih kolumni za „Jutarnji“, ali i i hrpu solidnih tekstova o hrani u restoranima od kojih su mi često rasle zazubice. Priznajem, to je moj posao iz snova. Da idem po restoranima, krkam i pijem, pa opuštenim stilom pišem o svemu tome. Zapravo, moj najveći književni uzor je Veljko Barbieri, nikad Krleža, nikad Kiš, Kaleb, Marinković. Barbieri je meni vrh. U osječkoj Matici pričali su mi da Barbieri po čitava dva mjeseca zna ostati u Slavoniji, ide od restorana do restorana u Baranji i uvijek u neseseru nosi grumen ljekovitog ugljena kojeg kad poližeš, izgrize ti sve u želucu, pa nanovo možeš krkat i pit kao da si danima postio.

Jednom sam i ja u teškom mamurluku, poveden Veljkovim primjerom, onemoćalo lizao ugljen, ali to je bio roštiljni ugljen pa sam se zamalo na smrt otrovao.

Srknuo sam kuhano vino i ponovo pogledao prema Butkoviću zadubljenom u knjigu. Stojka je sad pak žlabrala nešto o novom Jergovićevom romanu „Rod“. Kako ga svakako želi pročitati i kako misli da je Jergović jedini dostojni nasljednik preminulog Mirka Kovača.

– Vidjela sam ga jutros tamo kod sebe na utrinskoj tržnici. Više ne sjeda u pušački, zadimljeni „Limun“, nego pored njega, u „Ivicu i Maricu“.

– Jel to ona slastičara s domaćim kolačima u kojoj se na kavi okupljaju kvartovske trudnice jer je tamo zabranjeno pušenje?

– Da, super su im kolači, samo malo preskupi. Jergović mi je baš bio kolačno sladak kad sam ga vidjela kako sjedi unutra, cenzorski revno čita svu dnevnu štampu. Brada mu je izrasla sve do prsa, pa je nalikovao na nekog dobrog drvosječu koji ubija vješticu i spašava Ivicu i Maricu. Jedva čekam pročitati taj njegov novi roman „Rod“. Mislim da je u njemu koristio slične postupke kao Kovač u memoarskom romanu „Vrijeme koje se udaljava“ koji će izaći uskoro, do pulskog sajma. Guštam se na to da ću pročitati prvo Kovača, pa onda Jergovića, za Badnjak me čekaju dvije literarne poslastice!

Dok se tako iskretenizirano izražavala, neopisivo sam je prezirao i pomišljao da je fakat vrijeme da probam zbarit Stojkinu kvartovsku frendicu i novinarku HTV-a Danijelu Stanojević. Stojka mi je, dok smo se po Šloserovim stubama uspinjali na Gornji grad, ubacila bubu u uho da me Danijela želi upoznat i napraviti reportažu o mom nekovencionalnom životu. Ne bi bilo prvi put da se pisac pukne s novinarkom koja ga intervjuira. Čuo sam da je novinarka kulture Maja Hrgović završila s Houellebecqom u njegovoj hotelskoj sobi nakon što su napravili intervju. I da je tamo do jutra udarala po suhomesnatom: safaladama, paštetama, ekstravurštima, kobasicama i svim ostalim đakonijama koje je Houellebecq donio sa sobom iz Pariza. Pred zoru je zamalo završila na ispumpavanju.

Dok sam razmišljao o prevari Stojke, Butković je ustao i krenuo u nužnik. Gledao sam kako se na putu do klonje nekako bojažljivo drži zida, kao da se boji da će ga neko zaskočiti s leđa. Na sebi je imao sako s jastučićima koji su mu bar za desetak centimetara proširivali ramena.

Čim je za sobom zatvorio vrata klonje, poskočio sam do njegovog stola da vidim koju to knjigu tako uživljeno čita.

– Dostojevski, „Idiot“ – obavijestio sam Stojku kad sam se vratio za naš stol. – Di je baš njega našao… – nastavio sam. – Siguran sam da Dostojevski na ovom našem referendumu o gej brakovima ne bi glasao „PROTIV“. On bi u tom „PROTIV“ vidio „protiv Boga, protiv Novog Zavjeta“. Aralica se uživljava u Dostojevskog… Dostojevski se zalagao za naciju, obitelj, za oružje za obranu nacionalnog ponosa… Koji se sad kurac kozmopolit Butković uhvatio tog Dostojevskog?

– Da, čak je u tom subotnjem tekstu u „Jutarnjem“ Jergovića usporedio s Dostojevskim… Da ako Jergović za „Rod“ dobije Nobelovu nagradu, da će to ujedno biti Nobel i Dostojevskom – podsjetila me Stojka.

– „Idiot“…

– Što? – Stojki se isturio preko gornje usne onaj njen krivi očnjak.

– Zanima me zašto je od svih Dostojevskijevih romana uzeo čitati baš „Idiota“? – rekao sam.

– Možda zato što se tako osjećao nakon što mu se onaj neki gej preko esemesova lažno predstavio kao Sanader i navukao ga da s s njim napravi ekskluzivni intervju preko mejla – ispalila je Stojka.

– Fakat. Butković zbog tog svog neugodnog iskustva s tim kvarnim gejem, ima itekako razloga na referendumu zaokružiti „ZA“. Normalno, nikom živom to neće priznati ako zaokruži. Danas raditi u imalo čitanijim medijima, a reći da si zaokružio „za“, ravno je kao da si u vrijeme inforbiroa javno izjavio da si za Staljina. Svi bi ti na fejsu ukinuli prijateljstvo. Ostao bi napušteno pseto.

Butković se vratio iz nužnika. Sjeo je za stol i iz torbice izvadio ukusno baget pecivo. Prerezao ga je popola oštricom švicarskog nožića i onda si iz teglice povadio na to pecivo neke prozirne kuglice. Po pomalo ustajalom mirisu koji se širio iz teglice, pomislio sam da bi to mogla biti ikra ribe šaroperke.

Butković je preklopio baget i slasno zagrizao, nastavljajući čitati Dostojevskog; mrvice peciva padale su mu po rasklopljenim stranicama.

– Ovaj si zna ugodit. – Zakrulilo mi je u želucu.

Stojka je htjela da krenemo doma. Ustao sam, i dalje zavideći Butkoviću na ukusnom, egzotičnom sendviču.

Ispred Sabora prošli smo pored ministra Marasa. Utegnut u preusko odijelo izgledao je kao neka šunkica. Ima mesa na njemu sa svih strana, pomislio sam. Onakvom gladnom, došlo mi je da ga zagrizem za butinu, sočnu, mesnatu. Ne znam je li to za psihijatriju.

Spuštajući se po Radićevoj, priznao sam Stojki da, kao što Butković mašta o tome da napiše veliki hrvatski roman, ja maštam da smislim aktualan društveno politički vic koji bi se prepričavao po kafićima, stanovima.

– I jesi šta smislio?

– Pa, pokušao sam nešto…

– Daj da čujem.

– Željka Markić stane pred čarobno ogledalo i pita: „Ogledalce, ogledalce, tko je najljepši na svijetu?“. „Kolinda Grabar Kitarović“ odvrati ogledalo. „To sam i mislila“, rezignirano promrmlja Željka.

U Radićevoj, naglo sam Stojku povukao u jednu mračnu vežu. Strasno sam je poljubio u usta. Nije se opirala. Položila je dlanove na moje guzove. Usprkos teškoj hladnoći, susnježici, penis mi je stalno bio nadignut u hlačama.

– Kako ti dugo stoji napet… Ako ti takav bude stršao sve do referenduma, moći ćeš njime probušiti referendumski listić – našalila se dobra Stojka s mojim stojkom.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...