Budimo svi homoseksualci

*Novinarka i spisateljica jedne jedine knjige tanje od tanjura za pizzu, Maja Hrgović udostojila me se pozvat u klub “Mama” na svoju oproštajku pred odlazak na stipendiju u New York.

Sav sam bio sjeban od tog što me na Tijelovo murjak prepipavao kod Vjesnikovog nebodera zbog trave i vidio da imam lagano posrane gaće. Prdnuo sam dok sam pio neko odvratno vino s Čadežom i malo mi je pobjeglo u gaće. To mi je totalno ubilo samopouzdanje, ali me i na neki način očeličilo. Fakat mi je sve postalo svejedno. Možda sam tek sad spreman postat hrvatskim, književnim kritičarom i zauvijek gutat govna od povrijeđenih pisaca koji će mi cmoljit ili mi pičkasto prijetit zbog negativnih kritika. Za mene će njihove knjige i jeftine odmazde biti samo još jedna smećkasto vodena mrlja, u alkoholnom prdežu slučajno išpricnuta na bijelinu razlohanih, kroatisitčko studentskih gaća.

U “Mami” se za slavljeničko oproštajnim stolom raspravljalo o gorućem problemu u Hrvatskoj – gej brakovima. A mene za to bolio kurac. Tu sam temu već prožvakao s alkosima u trešnjevačkoj birtiji “Tri lipe”. Bez uvijanja sam to i rekao Hrgovićki koja je za stolom sjedila s Norom Verde i voditeljem “Mame”, Petrom Milatom.

– I, što ste za šankom zaključili o gej brakovima? – šugavo provokativnim glasom pitala me Maja.

– Pa, većini je glavni argument protiv gej brakova to što bi gejevi onda najnormalnije mogli usvajati djecu…

– Ti isto misliš tako? – još provokativnijim me glasom krenula ispipavati Hrgovićka.

Znao sam, o ovom odgovoru mi ovisi hoću li moći popiti malo točeno pivo na njezin račun ili ću se odmah morat pokupit iz te jebene “Mame”.

– Ne znam… – oprezno sam izustio. – U toj situaciji uvijek na primjer zamislim sebe i Sandića… On i ja smo, na primjer, u gej braku… I usvojimo nekog prostodušnog klinca od osam godina… I mali nas jednu noć zatekne u sobi kako se bubamo onako oboje kosmati, bradati… Klinac bi, siguran sam, zadobio tešku traumu. Da smo ne znam kako očinski nježni, nikad mu to ne bi mogli izbrisati… Kako bi mu objasnili zašto jedan na drugog naskakujemo, a obojica imamo pimpače… Kako to logično objasniti klincu?

– E, pa o tome sam ja baš napisala novelu koju su preveli i objavili u uglednom engleskom časopisu “Granta” – slavodobitno će, preserantski Hrgovićka. – Dvije žene zabriju u “Krivom putu” i odu voditi ljubav u stan kod ove jedne koja ima sedmogodišnju kćerku, Gitu. Gita ih ujutro zatekne u krevetu…

– Lako ti je s lejzbama… One se samo maze, dodiruju po stidnim mjestima – priklopio sam.

– Nije baš tako. Lezbe često znaju staviti okopasni dildo… Pa, udri Mile! Vole ga i one ositit. Ali samo da nije živo, muško meso, nego da je od plastike… Ili marcipana, pa da ga kašnje i pojideš – dometnula je dobrodušno Nora Verde.

– To sa gejevima je i meni malo problem… Odvratni su mi s tim svojim penisima, ovješenim mudima… Ne bih im ni pasa dala na čuvanje – pomalo će nekontrolirano Hrgovićka. – A lezbikama bih sve dala…

– Baš sve? – zavodljivim će glasom Nora Verde.

– Znam što insinuiraš… – štreberski će ozbiljno Maja. – Kad sam bila na promociji “Grante” u Londonu, mnogi su me zbog te moje lezbijske novele pitali jesam li lezbijka… Jer im se moja priča ispričana u prvom čini tako uvjerljiva… Meni je to bio veliki kompliment… Stalno sam ganuto držala oba dlana na prsima… Jako sam emotivna, ponekad se rasplačem od ganuća i oduševljenja kad čitam vlastite priče… U Londonu sam puno plakala. Njima se to svidjelo jer su svi jako emocionalno zatvoreni… – Hrgovićka je očito mislila da nas, samo zato što nam je platila tri deci piva, ima pravo do iznemoglosti daviti pričanjem o sebi i svom nazovi stvaralaštvu.

– I što si im rekla za to o lezbijstvu? – prekinuo sam je.

– Da nisam lezba. Ali da bih lako mogla postati na tom našem Balkanu… Gdje su muškraci odvratne, mizogine svinje… S tim svojim penisima…

– Dobro si nabola temu – priznao sam. – Čuo sam da vani više ne puše priče o ratu i tim spikama… Engleze sad zanima na koji način i u kojim uvjetima žive i spolno opće naše balkanske lezbe i gejevi… Valjda ih pali ta naša socijala… Neobrijani, do iznad vrata maljavi Sandić mogao bi s onim svojim umašćenim šeširićem sa Hrelića i razlohavljenim, viskoznim čarapama, postati naš izvozni brend, kao devedesetih Jergović… “Sinu bez sinova” trebao bi Anglosima predstavljati ono što im je nekad predstavljao “Sarajevski malboro”. Ne znam zašto se Sandićev izdavač malo više ne potrudi oko promocije te knjige u Engleskoj…

– Ali i ja sam napisala knjigu o socijalnim lezbama, i to puno koncizniju i suvisliju od tih Sandićevih somunablija… – pobunila se Nora Verde. – Di sam u toj priči ja moj “Posudi mi smile”? Hoću i ja svoje parče torte!

Na to joj je samozatajni, pomalo kafkijanski Petar Milat uslužno donio obilan komad “Zaher” torte. Valjda im je u “Mami” ostalo slastica još od “Subverzive festivala” i možda je baš na tom komadu Zaherice bilo skorenih kapljica sline od Srećka Horvata dok je u slavljeničkoj amtosferi povodom Stoneove nagrade za životno djelo, zajedno sa Oliverom Stoneom puhao svjećice na torti. Noru je to udobrovoljilo.

– Ih… – zadovoljno je coknula jezikom. – A ki da ditetu ne ostanu traume i zemani kad slučajno vidi kako mu se jebadu ćaća i mater… Isti irud ki da se i pederi ćusaju… U ditetovoj percepciji, mislim…

– Tu možda imaš pravo… – protisnuo sam. – Nikad neću zaboravit večer kad sam vidio kako mi stari… trpa staru. Bio sam teški klinjo… Stari se baš vratio s ratišta, na vikend. Budala sam im tko zna zbog čega bez kucanja banuo u sobu… I to baš kad je stari zajahao staru… Imao je na sebi samo maskirnu potkošulju, ko ona ekipa sa spota “Čavoglave”… A stara je polusvijesti samo ponavljala ijuhh, trži jače, trži ga. Taj njezin otegnuti ijuhh me dan danas zna progoniti… Možda me to skroz onesposobilo za seksualni život… Ma fakat, vidio klinac pedere ili svoje starce u akciji, isti kurac, doživotna trauma mu ne gine…

Spazio sam kako me Petar Milat sluša razgoračenih očiju. Vjerojatno sam mu ogadio, oskrnavio naziv njegovog kluba “Mama”.
Uskoro nam je Hrgovićka neuvijeno dala do znanja da iduća pića naručujemo svatko na svoj račun. Na to sam joj kurtoazno zaželio ugodan boravak u Americi i pokupio se u Sedmicu u nadi da ću tamo naći nekog šire ruke što se tiče rundanja, na primjer slikara Marka Tadića, koji mi je kad smo se zadnji put napili platio čak i taksi do Plitvičke.

U polupraznoj Sedmici, odmah uz ulaz sjedio je crvenoobrazni režiser Dalibor Matanić. Cjevčio je Laško pivo s upraviteljem galerije “Greta” Svenom Klobučarom, koji se, uz kiparstvo i crtanje, aktivno počeo baviti i glumom. Stao sam do njih. Matanić je opsesivno kompluzivno nagovarao Klobučara da prihvati glavnu ulogu u njegovom najnovijem filmu “Fini, živi Bad Blue Boysi”.

– Neću, ako se fakat moram žvalit s tipom na sred stadiona – odbijao ga je Klobučar.

– Ali obojica glumite frajere! Okorjele Bad Blue Boyse koji imaju muda pred čitavom svojom ekipom na stadionu obznanit da su gejevi. To nije nikakva sramota! To je jebeno kul, smiono i šokantno… Zamisli, žnjarate se punih deset minuta na sred stadiona, snimam vas u totalu… Tvoje plave oči…

– Daj, Dado ne rise… To nek ti Krešimir Mikić glumi, on voli takve boleštine – dosjetio se Sven.

– Ne, ne i ne! Jebeš Mikića… On je ko neka čovjećja ribica… Treba mi autentični Boys, a to si ti…

– Šipu mi tuki, Dado… Ufuravaš me da ti glumim nešto kao u onoj završnoj sceni “Bruna”…

– Ne “Bruno”! Ovo će biti ozbiljna, urbana filmčuga, kao “Fine mrtve djevojke”… Koliko mi je taj film donio slave, zadovoljstva… Nakon “Mrtvih djevojaka”, stalno mi se čini da mi je opus u opadanju, a najniže sam pao s onom zamornom drametinom o Slavi Raškaj… To me Perišić sjebo s tim svojim scenarijom i s tom glupom temom o neshvaćenim umjetnicima s kraja devetnaestog stoljeća… Ono, ko da sam snimao za TV Kalendar… Trebaju mi nove “Fine, mrtve djevojke”… I našao sam ih! Lezbe, pederi, to je opet jebena tema! Dva Bad Blue Boysa pedera… Njihova ljubavna priča direktno preuzeta s asfalta… I uz to, taj hepi end sa desetminutnom žvaljotkom usred stadiona… Ako pristaneš, zagarantirana ti je naslovnica “Glorije”.

– To govno ne čita se više ni u čekaonici kod moje zubarke – otresao se Klobučar.

– A u “Finim, živim Bad Blue Boysima” ne želim ponoviti grešku koju mi je lezbo filmska kritičarka prigovorila “U mrtvim djevojkama”. Ovaj put pederi neće biti masakrirane, silovane žrtve, nego će ih zajednica prihvatiti kao normalne sudionike života . Tu dvojicu gej Boysa prihvatit će ostali Boysi kao ravnopravne. Na taj film otkidat će baš svi pederi i lezbe, neće biti prigovora da sam podlegao stereotipima!

Za tu večer bio mi je prepun kurac razgovora o gejevima. Pokupio sam se doma.

Nadomak Plitvičke, iz zapišanog grmlja pred mene je iskočila neka ženska u žutoj kabanici. Imala je jadnu, TOZ-ovu kemijsku u ruci i papir. Predstavila se kao članica pokreta “U ime obitelji”. Pitala me hoću li potpisati peticiju protiv gej brakova. Nije bila previše ružna, obrve su joj bile guste kao u Fride Khalo. Uhvatila me fiks ideja da se potorbam s njom. Pozvao sam je k sebi doma na kamilični čaj, da se malo okrijepi. Nije htijela. Rekla je, noćas mora prikupiti još barem tristo potpisa ako želi zaslužiti miran san. Uzeo sam peticiju i nažvrljao potpis: Dule Savić.

Idući dan bila je nedjelja. U “Nedjeljom u 2 dva” gostovala Mima Simić. Kad je zajedno s voditeljem Aleksandrom, uz gitaru zapjevala pjesmu “Budimo svi homoseksualci”, naježio sam se… Duboko sam proživljavao njihovu bruku pred kamerama. Djelovali su mi kao kad sam ja pijan na jednom tulumu u Đakovu uzeo akustičnu gitaru i s puno emocija krenuo pjevati “Krivo je more”… I ispao teški, patetični papak koji se opustio i zabrijao da će netko razumjeti i odobravati njegove snažne emocije. Bio sam tad zaljubljen u jednu Željku koja je otišla na Cres plivati i ševiti se u zabitim uvalama, a ja sam se na plus četrdeset ostao cvrljiti u Đakovu; stara mi nije dala lovu za more jer sam te godine u gimnaziji po drugi put pao isti razred.

Književna Groupie

* Ovim tekstom Književna Groupie završava sezonu objavljivanja na Arteistu. Tekstove će u miru i izolaciji nastaviti pisati za knjigu koju ćemo do jeseni objaviti kao prvu u novopokrenutoj biblioteci Arteist. Tvrdi da će svojom mladenačkom snagom pokušati zavesti profesoricu Julijanu Matanović i uz njezinu potporu položiti prvu godinu na kroatistici. Tekstove o tom pothvatu strah ga je objavljivati na internetu, dok papir sve trpi. Namjerava banuti i Ivanu Aralici na vrata i ispitati ga da li je njegov izdavač Miomir Žužul uistinu moralan kršćanin ili nije. Velike nade polaže i u to da će do kraja semestra ostvariti ljubavni odnos sa Stojkom. Redakcija želi Književnoj groupie puno sreće u polaganju ispita. Nadamo se da će najesen ponovo doći u Zagreb i nastaviti za Arteist pisati svoje zapise. 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More