Brodolomke: Rafalna komedija nimalo plitkih opservacija

Kazalište Moruzgva Ecije Ojdanić pripada onim rijetkim, vrijednim i upornim malenim privatnim inicijativama u kulturi koje se nisu bojale komercijalnih pogodaka, ali i pokojih promašaja. U desetak je godina tako građen sve suvisliji žanrovski repertoar za širu publiku, snažno glumački profiliran, a koji kroz humornu prizmu obrađuje nimalo bezazlene teme – od terorizma u Mobitelu, muško-ženskih odnosa u Mirisu lovine, starosti u Kako život do migracija u Otpisanima. Iako promjenjive glumačke sastave čine uglavnom žene, Moruzgvine se produkcije nipošto ne obraćaju jednoj ciljnoj skupini, nego zahvaćaju mnogo šire društvene slojeve i psihološke profile.

U Brodolomkama se, u koprodukciji s Ludens teatrom, prema predlošku Ane Maras Harmander i s vještom dramaturgijom Ane Tonković Dolenčić, te improvizacijama Ecije Ojdanić, Anite Matić Delić, Darije Lorenci Flatz, Sanje Milardović i Luke Petrušića rastvara rafalna komedija nimalo plitkih opservacija i dijaloga. Svako lice u žanrovskoj zadanosti nosi određeni humorni potencijal koji je balansiran s njihovom pozadinom. Svako od njih u ispovjednome modusu iznosi vlastitu priču. Četiri žene s liječenim alkoholičarom bore se protiv ovisnosti plesom. Malo je ponavljanja, zastajkivanja i nespretnosti. Redatelj Krešimir Dolenčić s praznom scenografijom, koreografijom (Ilona Cvitić) i prigodnim glazbenim brojevima oblikuje dinamičnu predstavu visoke humorne napetosti i glumačkih dosega.

Darija Lorenci Flatz svakim svojim igranjem izvan matične kuće ukazuje koliko nam zapravo nedostaje takav profil glumice – energičan, precizan, uvjerljiv, sa širokim rasponom i nadasve nijansiran. Za njezino je lice alkoholizam ”stvar mentaliteta, kulture, tradicije” jer ona ionako ”ne pije”. Ecija Ojdanić iznimna je u licu pomalo priglupe i vječno ”začepljene” supruge i majke iz Zagore, koja će piti onoliko koliko joj treba da se osjeti prihvaćeno i voljeno. Anita Matić Delić uvjerljivo igra sustav kontrole i antialkoholičarku, obilježenu obiteljskim traumama. Sanja Milardović i Luka Petrušić glasom i gestama ponešto pretjeruju zaokružujući narativ o uzrocima vlastitog alkoholizma.

U čitavoj je izvedbi možda najzanimljivija igra, a ujedno i provokacija s kazalištem o kazalištu – od reklami za pivo (”u kojima je jedino Rene Bitorajac zgodan”) do ispitivanja pročelnice za kulturu Grada Zagreba koliko često viri u čašicu. Podsjetnik je to da ponekad zanemareni žanr komedije na hrabriji i neposredniji način bocka našu stvarnost, nego što to čine plakatna nadvikivanja o ksenofobiji, rasizmu, netoleranciji i dr.

Povijest književnosti donekle je i povijest virenja u čašicu. Jack London počinje piti već s pet godina. U Johnu Barleycornu (1913) negira da je to ikakav problem. Ernest Hemingway pio je da mu drugi postanu manje dosadni. U Hrvatskoj je piće jedna od omiljenih rekreacija, pa ono bez problema može osvanuti u dječjoj ruci na plakatu Vinkovačkih jeseni. Ako su mogli Jack London i Đuka Begović, zašto ne bismo mogli i mi? Brodolomke iskrenim dijalozima ne trivijaliziraju i ne psihologiziraju društveni i moralni problem alkoholizma, daju mu toplu ljudsku ruku da će nam, kad se napokon pogledamo u ogledalo i prihvatimo, biti bolje.

Anđela Vidović

Foto: scena.hr

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...