Ne može se barunicu Castelli svesti na dva do tri strasna poljupca

''Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.''

Gospoda Glembajevi u režiji Branka Brezovca i produkciji Eurokaza, Teatra poezije i 8. Festivala Miroslav Krleža otvorili su ”nove žive dijaloge i susrete” u kojima se mogu otkrivati, potvrđivati, razotkrivati ili negirati ”smisao, bit, vrijednost i cijena vlastite egzistencije.” Tako se gradi, uvjereni su Matović i njegovi suradnici, ”Krležin živi ambijentalni teatar /…/ u kome se ogleda drama ljudske gluposti suvremenoga svijeta” prožeta dubokom tragikom. Genealogija glembajevskog svijeta u kojem se preklapa i naša stvarnost sastoji se od niza naprasnih smrti i puzajućih umiranja. Sve se to odvija u bolnoj neispunjenosti pojedinaca izabranih i osuđenih na nedovršenosti sudbine. Brezovec se otprilike našao na tom putu i sam zatečen autoimunim dramskim zbivanjem.

Improvizirana scena u Krležinom kazališnom vrtu na otvorenom bila je ispunjena visokim stiliziranim okomicama višenamjenskih funkcija. Služili su ti obrađeni artefakti kao dijelovi namještaja, ali i kao prostorije koje oblikom i dizajnerskom doradom uporno figuriraju kao uzdignuti ljesovi, a u imaginaciji ostaju bijeli i čisti kao snijeg koji često naviješta smrt u literaturi i snovima. Glumci na bočnom rubu scene stoje uokvireni arkadama, i dokraja obilježeni ulaze u dramu zastajkujući na pragu umiranja svedeni na mjeru vlastite mimikrije. Postaju razdjelnica koja markira sudbonosni rub distancirajući se od centra zbivanja s kojim će se na kraju stopiti u jedno, i tu će zauvijek ostati jer izlaza više nema.

Na sceni Ivana Kneza ne vidi se orijentir. Sve se u krugu premeće, premješta i razmješta, novoga nema, samo se redaju ponavljanja. Zarobljeni u sceni akteri shvaćaju da su u sebi isprepleteni i sputani. Zato na početku skazanja rezignirano izjavljuju i konstatiraju da se ništa ne vidi ni unutra ni vani. Samo jedno znaju sigurno – sve je mutno u njima i oko njih jer glembajevsko stablo je izrast okultnog kako sugerira sestra Angelika, mirna i suzdržana Suzana Brezovec. Pojačavajući rečeno moglo bi se dodati – izvanjsko i  unutarnje u njima i oko njih postalo je opskurno toliko da samo može opstati u fikciji. S tom dilemom u glavi i na usnama suočavaju se akteri redom od starog Glembaya, stasiti i stameni Zlatko Burić Kićo, pa do najmlađeg Glembaya Olivera, sina barunice Castelli i starog Glembaya kojega igra opušteno i prpošno Pavle Vrkljan.

U mreži glembajevštine isprepliću se zločini, stradanja, međusobna nerazumijevanja i stalna optuživanja. Nikako ne žele, a možda i ne mogu shvatiti/prihvatiti slijed odgovornosti i krivnje, pače svako svoj dio poriče i u potpunosti negira. Jedan drugog ne čuju, gotovo se i ne slušaju u međusobnom razračunavanju jer svi su opterećeni monološkim viđenjem problemskih situacija i osobnih trauma. Leone, hiperaktivan i mahnit u tijelu Mislav Čavajda, sin Ignjata i prve mu supruge, uronjen je u svijet boja u potrazi za žuđenim koloritom vlastitog života, do kraja ostaje rascijepljen između barunice Castelli, druge očeve supruge transformirane u glumački talent Domagoja Jankovića, i časne sestre Angelike, dominikanke i udovice starijeg brata/sina Ignjatova Ivana.

U toj rastrganosti Leone je dodatno pogođen nedostatkom očinske ljubavi i pažnje. Pored brata Ivana, u obitelji je suvišan/suvišak, uglavnom su ga sklanjali u sanatorij. Istodobno ocu je ovaj izgubljeni sin Leone predstavljao neželjeni ostatak koji starog Ignjata podsjeća na pokojnu suprugu rođenu Basilides-Danielli. U njemu je samo nju vidio i osjećao njezin jeziv pogled na sebi. Ona je bila njegova grižnja koja iznutra truje i nagriza životnu snagu i energiju, njezin duh se transformirao u osvetnički pohod kroz svaki Leonov pokret. On je za starog Ignjata u svakom trenutku i na svaki način bio pravi Danielli. On je poguba zemaljskog života, njegov dželat i pogrebnik.

Leone se morao suočiti i sa svojim oponentom, svećenikom i duhovnikom obiteljskim Silberbrandtom, kojega je odigrao odmjereni Robert Španić i uspješno iznijevši taj kamuflirani karakter sigurno i s mjerom. Silberbrandt, istodobno ispovjednik baruničin i odgojitelj njezina sina Olivera, prvi prokazuje slabost Leonea, okrivljuje ga zbog njegove neodlučnosti i kolebljivosti te gotovo shizofrene percepcije drugih aktera i aktualnih događanja u okruženju Glembayevih. No svećenik pri tom čini kobnu pogrešku, naime žučno brani barunicu Castelli i njezino dobrotvorstvo kao oličenje dobrote i empatije koji participiraju na samoj božanskoj dobroti u Bogu utemeljenoj. U tom momentu Leone gubi kontrolu nad svojim unutarnjim mehanizmima i u bijesu razotkriva licemjeran odnos Silberbrandta i barunice Castelli. Duhovnik je postao barunici puno više od ispovjednika – Glembayevskim izrijekom, njihova je intima bila ogoljena i razotkrivena pred starim Ignjatom.

Leone se u domu Glembayevih pojavio nakon jedanaest godina. Činilo se kao da je doputovao u kuću svojega oca samo da razotkrije sve bolne točke ključnih aktera glembajevske drame. On je bio skriveni i odbačeni ključ svih tajni, no nakon te dramatične misije sam tone kao žrtva vlastitog ludila. Leone svojem ocu ne može oprostiti nedostatak ljubavi i razumijevanja, ali ne samo prema njemu, nego i prema pokojnoj majci. Predbacivao mu je hladan i proračunat odnos, a osobito prezir stalno prisutan kada su bili u pitanju pripadnici loze Danielli. U stvari, sve što je mrzio stari Glembay koncentriralo se u jednoj osobi, prvo u njegovoj majci, a sad u Leoneu. Taj nesretni sin nije slušao oca, do njega uopće nisu dopirale očeve muke, baš kao što je otac potiskivao glas sina.

U Brezovčevu uprizorenju i čitanju Gospode Glembayevih otac i sin nisu se mogli čuti. Razdvajala ih je umetnuta i naglašena hiperaktivnost dvojice ključnih likova. Redatelj je pojačao nemir i mržnju oca i sina, ogledalo se to ponajviše u fizičkoj mahnitosti. Lupanje, udaranje, bacanje stvari, zaleti tijelom u prazno išli su skoro do fizičkog obračuna. Leone je bjesnio, lomio ruke, razmahivao se na sve strane nabacujući se cijelim tijelom. Tijekom kobne noći histerično je obavljao sve radnje pred spavanje, prenaglašeno je to činio, bučno je bilo i otresito. Prao je glavu živčano i bijesno, tuširao se energično, svlačio, oblačio, bezglavo kružio prostorom, na momente se izgubljeno vrtio oko svoje osi i ništa se u međuodnosima nije promijenilo. Slično se događalo i s ocem. Elementi fizičkog teatra bili su prisutni možda i previše. Što je redatelj s tim pojačavanjima postigao, koliko je uopće dopro do gledatelja, koliko je uspješno zavrtio njihovu imaginaciju, ostaje razasuto.

Žarište svih sukoba ostalo je po strani. Barunica Castelli mogla se jedino žaliti, kukati naokolo i spočitavati što ju nisu mogli pratiti u svim njezinim akrobacijama. U naravi manjkava, ali izrazite erotične inteligencije, kako je o njoj govorio Leone, nije u ovoj predstavi preživjela. Redatelj se odlučio na radikalni dramaturški zahvat. Janković se kao barunica Castelli upustio u rizičnu ulogu transformacije, pokušao je biti žena, točnije supruga starog Glembaya u punom smislu riječi. Međutim, ostao je tek u pokušaju u najboljoj volji preobrazbe. Castelli u Glembayevima bila je žarište svih spletki, poluga drame jer u njoj se svi križaju, susreću i razilaze. Ne može se takvu ženu svesti na dva do tri strasna poljupca sa starim Glembayom. Jednako bi bio rizičan zahvat da je redatelj umjesto starog Glembaya postavio ženu staricu Glembay, međutim u patrijarhalni poredak se ipak ne dira, on je ontološki zadan.

Brezovec je u svojim nastojanjima da transformira Glembayeve otvorio još jedan dramaturški put. Prvo usmjerenje, na momente su akteri izvodili dramski tekst kao psalmodiju, kao kad se psalmi pjevaju, songovi su sami nadirali. Drugo usmjerenje, na momente je barunica čitala replike iz knjige, a Oliver Glembay je davao/čitao upute Leoneu. Upozorio je rastrganog i deprimiranog Glembaya da na kraju drame mora zaklati barunicu i to škarama..

Songovima, sakralnim/crkvenim napjevima, čitanjem replika, korištenje uputa i sličnim aktima istaknuto je brehtijansko čitanje i izvođenje drame. Takav epski pristup širi okvir razumijevanja Krležine drame i otvara prostor multipliciranih interpolacija. Možda je u tom kontekstu bilo nužno pokopati ženu, barunicu Castelli i sve što je bilo ženstveno jer ionako je ženstvo već po naravi sakato s urođenim manjkom.

Gledatelji su svakako dovedeni na rubne pozicije novih dilema u iščitavanju i razumijevanju Gospode Glembayevih. Sigurno se neće zaustaviti na zadnjem scenskom prizoru s istaknutim Agrokorovim tornjem, posve ispražnjenim od značenja. Na kraju krajeva tema vlasništva, moneta, kamata, pasiva nisu bili nosivi u tom osobitom dramskom zapletu, niti su ga razotkrili, niti dodatno zamutili. Okosnica drame i dalje ostaje nedorečenost kao trajno zadani projekt – složeni i nesređeni međuodnosi, zatim međusobno razumijevanje/nerazumijevanje slaganje/neslaganje, uvažavanje/neuvažavanje, prihvaćanje/odbacivanje te napokon introvertirani/ekstrovertirani karakteri koji u sebi ostaju zgrčeni i zarobljeni u vlastitoj sebičnosti, narcisoidnoj samodostatnosti poput duhovnika Silberbrandta ispražnjenog od kritičkog promišljanja u ime dogmatskih objekcija i autoriteta koji samo služe formi, a ne vide sadržaj.

Brezovec je ponudio svoje viđenje Glembayevih, čitao je dramu iskosa i prvo što je vidio kao suvišak bilo je ono u naravi nedostatno, no bez tog nedostatka rasipa se cjelina u svakom pogledu. Gledatelji na to ne moraju pristati, čak ni oni hrabriji, a ni oni koji u svojim slabostima ostaju hrabri i dosljedni.

     Miroslav Artić

Foto: Saša Novković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...