Branko Lučić: Gregor

Jednog jutra, doduše nije se bilo još posve razdanilo, jedan se gospodin probudio mrtav, a još sinoć stvari su tekle kao obično i nije bilo nikakvih znakova koji su nagovještavali da će se probuditi takav kakav se nikad nije probudio i kakav se nikad više neće probuditi.

Ranije se nije budio mrtav, pa mu je malu nelagodu uzrokovala svijest da nema nikakva iskustva s umiranjem i posve opravdano se pitao kako da se ponaša sad kad je umro i kako će umiriti ukućane?

Osim te blage zabrinutosti, bio je posve miran, čak pomalo zadovoljan i uvjeren da je imao sreću. Umakao je strahu i drhtanju, izbjegao mučnu tjeskobu koju izaziva smrtni čas, bio je pošteđen osluškivanja, strahovanja, gledanja vlastitog potonuća, grčevita držanja za slamku i svjedočenja o svom potpunom poništenju bez mogućnosti povratka.

Bila je nedjelja. Dobio je na vremenu. Nisu ga čekale služba i svakodnevne obaveze. Neće mu na vrata banuti i stvarati nered nekakav nagao i ćudljiv prokurist, pred kojim će se morati opravdavati i objašnjavati mu da je doista mrtav i da poslodavci neće od njega imati baš nikakve koristi. Moći će se dobro pripremiti na nesvakidašnju situaciju koja se nikad neće ponoviti.

Gospodin je bio uvjeren da ima sreće i da je upravo on jedan ako ne zadovoljan, a ono bar spokojan mrtvac. Neki nisu imali tu sreću da se probude mrtvi. Probudili su se kao golemi kukci i dugo su očajavali, priželjkujući što skoriju smrt koja je imala donijeti olakšanje i njima i njihovim najbližim.

Žena ga je u uobičajeno vrijeme pozvala na zajednički doručak. Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nije mrtav. U glavi mu je odjekivala otužna zborska pjesma o smrti iz filma kojem je zaboravio ime – Moraš poći sam. Nitko drugi ne može poći umjesto tebe… -. Nije se opirao ni toj samoći ni tom putu, samo je nakratko podvojio da li da uopće ne ustane i ženu odmah suoči s činjenicom da se probudio mrtav, ili da za to iskoristi vrijeme doručka, kada obično govore o stvarima o kojima se govori nedjeljom ujutro. Odlučio se za drugu mogućnost. Morao ju je pripraviti jer samo dobra priprava može pridonijeti prihvatljivom ishodu. Uostalom, u njihovu su se braku oduvijek dogovarali o važnim stvarima, pa će i tu naći za obje strane prihvatljivo rješenje. Potrebno je obuzdati emocije i bez obzira na okolnosti u kojima je teško razlučiti prednosti i nedostatke novonastalog položaja, zadržati odstojanje objektivnih promatrača.

Ustao je, umio se i sjeo za stol. Hrana, kava i cigareta nisu imale nikakav ukus i to je bio jedini pravi znak koji je govorio o preobrazbi.

Napravio je kratak uvod i bez okolišanja gospođu odveo u srž neopozive činjenice. Suočio ju je sa svojom drugom jedinom pravom »životnom« istinom.

Normalno da je bila zatečena i pogođena. Poslije prvog šoka uslijedila su prava pitanja. Kako je to moguće? Zašto? Kako joj je to mogao napraviti? Kako će se sama skrbiti za njihovu još nezbrinutu djecu? Tko će im nuditi oslonac, održavati kuću, plaćati račune, osigurati dostojan standard? Uostalom, čula je za neke koji ne odustaju i žive normalno i dalje. Nisu ravnodušni do postojanja. Simuliraju da nisu mrtvi, odlaze na posao, brinu za budućnost svojih najbližih, a okolina se do njih odnosi tolerantno – kao da su doista živi.

Gospodin ju je morao prekinuti i skrenuti joj pažnju da je to tek moderna praznovjerica, rekla-kazala; priče o vješticama i vampirima zamijenjene su pričama o nekakvom obostrano prihvaćenom simuliranju života. Pokojnik se odlično snalazio u svijetu riječi, pa je razumno preduhitrio mogućnost da gospođa podlegne prvim bolnim dojmovima i suočio ju je s mnogim ružnim mogućnostima koje su sretno izbjegli. A bile su sasvim realne.

Kako bi se gospođa, uostalom studirala je književnost i dobro poznaje slučaj, osjećala da joj se muž, kao Gregor Samsa, jutros probudio iz snomorice i našao se u svom krevetu preobražen u golemog kukca, u neman pred kojom ukućani ne žele izreći ime preobražene osobe? Kako? Neka se pokuša postaviti u taj nezavidni položaj. On se poslije posve obične noći preobrazio u mrtvog. Podsjetio ju je i na slučaj ekscentričnog i na prvi pogled nehajnog gospodina Pierrea Goulda.1 Ekscentrični subjekt je nabavio sat koji će »mirovati« sve dok ne počne mjeriti zadnjih dvadeset i četiri sata njegova života. Uskoro je posve izgubio duševni mir. Neprestano je pogledavao na uru i sa zebnjom u srcu čekao kad će se kazaljke pokrenuti i početi odbrojavati zadnje lako prebrojive sate. Nije mogao podnijeti ni samu mogućnost strahovitog znanja o točnom času svoje smrti. Želio je pobjeći od osjećaja da je život prošao u trenu i jadikovanja nad tim kako ga je potratio. Kukavički hrabro je odklonio mogućnost suočavanja s časom u kojem bi više-manje jednolično trajanje opet postalo privlačno. Zaboravio je na ekstravagantnost, riješio se sata i povratio bezbrižnost postojanja.

Umrli gospodin je naglasio da nije literarni junak. On želi otići uredno i neprimjetno, kao što je i živio. Nema megalomanske potrebe da o njemu pišu, da nadživi vlastitu smrt i baš je zadovoljan što se o njemu ništa neće znati i što se po njemu ništa neće zvati.

Protiv neopozive činjenice da je umro ne može se ništa, pa je najbolje ostaviti se posve nekorisnih polumračnih misli, razmotriti slučaj pod pravim svjetlom i poduzeti sve korake koji će osigurati da se njegovoj smrti neće moći baš ništa predbaciti.

Da se jutros nije probudio kakav se probudio, ne bi bio isti čovjek, ne bio onaj kojim se smatrao, on ne bi bio on, a ona bi bila žena nekog drugog čovjeka i priležnica vlastitog supruga. Zar bi željela da se pravi kako se nije ništa dogodilo? Da banalizira svoju smrt? Da ju prešuti? Da neko vrijeme bude mrtav samo za sebe? Polumrtav? No… u smrti nema komparacije i stupnjeva komparativa. Mrtav si, ili nisi mrtav. Mrtav ili živ. Nema sredine, četvrtine, osmine itd. Prošao je kroz vrata kroz koja nema povratka.

Koliki su požalili da nisu umrli na vrijeme. Da su otišli pravovremeno oslobodili bi se čekanja neopozivog. Koliko njih se u životu namučilo i željno čekalo kraj, koliki su u vrijeme tog »viška« življenja uz svoj upropastili i mnoge tuđe živote?

On bi nekog prvog studenog došao na groblje zapaliti svijeće na grobu svojih predaka, obišao bi još neke grobove i ustanovio da poznaje više mrtvih nego živih i da među mrtvima ima više prijatelja i dragih osoba nego na ovoj strani. Uvidio bi da mu je život postao nalik slaganju mozaika kojem nedostaje sve više elemenata nužnih za oblikovanje cjeline. Pohranjeni su u varljivim uspomenama, mozaik kako-tako može složiti u svojim mislima, no u stvarnosti to nije moguće. Umro je u istome svijetu u kakvome se rodio, u svijetu kojega je još uvijek poznavao i u njemu se snalazio, pa na neki teško objašnjivi način, jer ovdje ostavlja obitelj, odlazi tamo kamo spada. U neizmjerje. Među svoje. U uspomene.

Dodatno ju je oslobodio težine trereta objašnjenjem da će dobiti popriličnu svotu od njegova životnog osiguranja, djeca će za svo vrijeme obrazovanja imati njegovu mirovinu, a ostavlja im i popriličnu ušteđevinu. Podsjetio ju je na susjeda koji je birokratskom greškom proglašen mrtvim. Ostao je bez ionako bijedne mirovine, nekoliko se godina vukao od Poncija do Pilata, donosio uvjerenja, podnosio predstavku za predstavkom. Mirovina mu je vraćena tek nakon intervencije čestite osobne veze. I što je njegova »udovica« osim okapanja imala od toga što je živ?

Zar nije nemala korist i od toga da će on izbjeći staračku nemoć, što ga neće predati ustanovama u kojima mrze djetinjaste starce i jedva čekaju da umru? Kao da poslije njih neće doći još stariji i nemoćniji. Nije li tako da mnogi koji su svoje »udomili« u kućama za stare i nemoćne uzdišu zbog visokih troškova uzdržavanja i u strahu računaju koliko dugo bi ovi još mogli poživjeti? Svakako da je morao naglasiti kako je kategorički protiv toga da netko sam sebi naudi i umre od samoubojstva. Svatko mora čekati svoj čas. A njegov je stigao na gotovo savršen način u gotovo idealno vrijeme. Gospođa je još uvijek mladolika i privlačna, za njom se još uvijek okreću brojni muškarci. Dakle…, poslije nekog vremena zasigurno će naći nekoga tko će je utješiti i ispuniti prazninu.

Pridodao je kako je lijepo otići dok si još gospodar vlastitog života, dok si »subjekt« a ne «objekt«, dok ti govore ti, vi, on. Zar bi uredan i maran čovjek trebao »doživjeti« da dvorkinje o njemu s olakšanjem govore – pogledajte samo, krepalo je, leži tamo, skroz-naskroz krepano!-.2

Kao što je pretpostavljao, našli su zajednički algoritam i zadržali mirnoću koja im je bila potrebnija nego ikad prije. Složni kao uvijek. Gospođa se izvukla iz gliba bolnih misli, gotovo utješila, pa je po tko zna koji put morala opet pohvaliti njegovu poslovičnu revnost i odlično snalaženje u svijetu činjenica. Razumno su odstranili ono tragično iz smrti, pa se gospodin mogao vratiti u krevet i umrijeti i za druge, a gospođa je uzela telefon i nazvala službe koje se nazivaju u takvim prilikama.

Branko Lučić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More