Božo Vrećo: “Konzervativizam društva ne diktira pravila u umjetnosti”

Tajna njegova uspjeha je, kaže, jednostavna. "Onako kako se postavite, tako će vas i cijeniti", priznaje, a isto savjetuje i svim mladim umjetnicima koji kreću u vlastitu borbu.

Za princa sevdaha, kako mu već dugo tepaju mediji, trebala je ovo biti još jedna putujuća godina – koncerte je dogovorio po čitavom svijetu, odabrao haljine i dotjerao repertoar, a onda je, zajedno s ostatkom Zemlje, morao drastično promijeniti planove. Neposredno prije zabrane okupljanja i putovanja, s glazbenicima iz Barcelona Gipsy balKan Orchestra objavio je pjesmu “Selma” te se, u samoći svoga sarajevskog doma, bacio na planiranje i osmišljavanje nekih budućih priča. Dok mu stanom odzvanjaju Ella Fitzgerald i perzijska glazba, Božo Vrećo sanja o danima kad će opet zapjevati pred svojom publikom, slika, sklada, a za Arteist otvoreno progovara o ljudima, odnosima i nekim budućim suradnjama.

Epidemija nam je svima naglo promijenila živote, pa pretpostavljam i tebi… Kako ova prisilna samoća utječe na tebe? Kako provodiš dane?
S obzirom da je moj životni tok ispunjen konstantnim kretanjem i putovanjima, koncertima i susretima s ljudima, sve mi to jako nedostaje, ali ne dosađujem se. Radim na knjizi, moj šesti album će izaći kad se sve vrati u normalu i uglavnom provodim vrijeme čitajući, pišući i skladajući, poneki akvarel i puno ideja za kasnije koje skladištim.

Jesi li u ovoj situaciji naučio nešto novo o ljudima?
Itekako, ljude generalno dijelim na dobre i zle i sada kada izolacija čini svoje, sve je intenzivnije. U neke se razočarate, nekim oduševite, no to je život. Kod mene je, što se tiče prijatelja, sve ostalo isto, povjerljivo, odano, požrtvovno i iskreno, zahvalan sam na takvoj ljubavi koju imaju za mene i ja za njih. Moja publika raste i svakim danom postaje snažnija, glasnija i osvještenija, ljubav rađa ljubav i to je jedinstvena formula za sreću.

Nedavno je objavljena tvoja suradnja s grupom Helem nejse, a općenito vrlo često surađuješ s glazbenicima različitih žanrova i muzičkih pogleda. Kakav klik se mora dogoditi za suradnju?
Međusobno dopadanje i, dakako, posvećenost muzici, volim sve te neobične i netipične projekte jer se na taj način dijapazon jednog žanra širi ka ostalima. Po meni, glazba nikad nije i nikad neće poznavati granice, konzervativizam društva ne diktira pravila u umjetnosti.

U svom izričaju, a posebno onom dijelu očuvanja i moderniziranja tradicije, ponekad nailaziš i na nerazumijevanje. Kako sebi objašnjavaš ljude koji te ne razumiju, a kako bi njima objasnio sebe?
To nije moja publika i ne objašnjavam se, ja samo stvaram umjetnost za one koji imaju dar čuti čiste emocije.

Osim ljubavi na koncertima, često ti stižu i lutkice, majice, nakit inspirirani tvojim likom i djelom. Primijetio bih čak – jako često. Kako to doživljavaš? Kako ostati prizemljen u situaciji kad netko u silnom obožavanju izrađuje lutkicu ili si radi tetovažu?
Mene to sve jako veseli, no sigurno da postoji granica. To su uglavnom ljudi željni pažnje i njima moj način zivota, stvaranje i glazba itekako olakšavaju svakodnevicu i daju im snagu da promijene neke stvari u svom životu i da se odvaže biti svoji. To je dijelom moja misija, utjecati na to da sebe zavole još jače i izbore se za sve dobro i vrijedno spomena u životu. Ako sam u tome makar mala karika, ja sam najsretnije biće. Puno raznoraznih darova dolazi, pisama, sve su to impulsi njihove ljubavi i sve to čuvam. Ukoliko bi netko nekad prešao granicu, sigurno da topla riječ i tu rješava nesuglasicu, no to se još nije dogodilo, moja publika me voli i čuva, nikada me nisu razočarali, dapače, svaki dan mi čine posebnim i inspiriraju me.

Što bi, glazbeno i umjetnički, još htio postići a nisi stigao ili imao prilike?
Fokus su mi suradnje s eminentnim svjetskim muzičarima, želim još puno putovati i naučiti nešto na svakom od tih putovanja, napisati još puno divne glazbe i svakako obići cijeli svijet pjevajući, tome uvijek stremim i sve će se ostvariti, jer vrijedno radim na tome. Cijeli svoj život sam posvetio umjetnosti i svemir mi višestruko uzvraća sa svim mogućnostima i neočekivanim prilikama, to je prava čarolija u kojoj svo moje umijeće, iskustvo i talent dolaze do izričaja.

Zašto je dobro biti Božo Vrećo? Jer sve što jesam, stvaram i mislim, ljubav je!

Što te u životu glazbenika najviše iznenadilo? Koja je najljepša, a koja najnapornija stvar u tom poslu?
Najteže je naći suradnike, pritom mislim na bookere i menadžere. No, i to je stvar uzajamnog poštovanja koje gradi povjerenje i kod mene je pravilo – samo pošten booker i menadžer je onaj pravi, sve drugo otpada. Nikad ne bih pristao na nešto što bilo kako uskraćuje moju slobodu odluke. Muzičare, pak, biram srcem i tu nepogrešivo znam tko je kakav čovjek i koliko fantastican umjetnik jeste i može biti, dakle, sve je iskustvo. Sve pamtim, i najmanji detalj, i tu pronicljivost i “šesto čulo” koje progovara iz mene u nekim važnim odlukama, uvijek poslušam. Svaki put se iznenadim rasprodanim koncertom negdje na kraju svijeta gdje dolaze uglavnom stranci i znaju za mene i moju glazbu, to me fascinira iznova i iznova. Najljepša stvar u životu muzičara je to što, kada jednom pridobijete svoju publiku, ona je vječno vaša, morate samo ostaviti svoje srce i dušu na sceni, a to nije svojstveno svakom. Zahvalan sam na tome i dirnut svakim novim koncertom. Najnapornija stvar nekada zna biti tehničke prirode, no ja i to sve pretvorim u igru i dobijem što želim.

S poslovnog aspekta, kako je u ovoj regiji biti glazbenik koji ne izvodi mainstream glazbu?
Ako znate pjevati, dobro je, ako ste zadovoljni sobom i znate što želite i što ne želite, dobro je, ako surađujete sa sjajnim ljudima, dobro je… Poslužit ću se narodnom umotvorinom – što posiješ, to ćeš i požnjeti. Dakle, uz puno truda, ustrajnosti, ljubavi i strpljenja, sve je moguće. Umjetnost se od pukog zabavljaštva razlikuje i razlikovala se kroz epohe, zašto bi sad bilo drukčije?

Osim glazbe, baviš se i modom. Većina ljudi ni ne zna da redovito nastupaš u haljinama vlastita dizajna. Što u tom segmentu možemo očekivati od tebe?
Uvijek na tome radim i usavršavam, no želim da te haljine i suknje budu intimizirane i s osobom koja ih nosi pa je sve proces i bit će kad bude pravo vrijeme. Ne požurujem se, vjerojatno će izlaziti jedna po jedna, a ljudi će moći naručivati preko interneta jer je to najjednostavniji način i divno je da i tako bolje upoznate ljude koji vas vole, prate, slušaju i nose vaše odjevne kombinacije.

Što bi savjetovao mladom glazbeniku/umjetniku koji kreće u ovaj posao? Na što pripaziti?
Na prilike koje mu se nude jer što god mi se nudilo, uvijek sam birao srcem i nikad se nisam pokajao zbog toga. Ako nije vrijeme, doci će druga prilika, ali ne bi trebali nikada i nikako prihvaćati nešto što vas uslovljava na način da morate raditi, svirati ili pjevati nešto što ne želite i tamo gdje ne želite. To je prvo pravilo i na njemu ću se zaustaviti, kad je to riješeno, sve drugo je rad na sebi i s drugima. Onako kako se postavite, tako će vas i cijeniti – zlatno pravilo.

Dorijan Klarić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More