Božićna priča Pavla Svirca: Čudo u Medulićevoj ulici

Pavle Svirac ugrijao je srce jednoj usamljenoj gospođi i jednoj napuštenoj maci...

Skoro svako jutro kad bih izašao iz zgrade, spazio bih crno bijelu mačku skutrenu pored kontejnera. Jednom sam joj donio deset deka parizera, zahvalno ga je pojela. Otada, svaki put kad bi me ugledala, dotrčala bi do mene, mazila mi se uz nogu.

Nekidan sam na HTV-u gledao dokumentarac o Igoru Mandiću. U jednoj sceni, on izlazi iz svoga nebodera, a mačka crna leži na krovu auta, promatra ga. Mandić je u kameru rekao da ga ta mačka svaki dan tako zavodi, pokušava mu se umiliti da je uzme u stan, ali on ne može jer ima doma već dvije mačke koje hrani od svoje male penzije.

Prije tri godine uzeo sam jednog mačka s ulice, nazvao ga Bodler, zavolio ga jako, a onda je nestao jer je moja tadašnja cimerica pijana znala ostaviti ne samo širom otvorene prozore u stanu, nego i ulazna vrata. Nisam želio više nikada osjetiti bol gubitka voljenog mačka, mačke. Bol tog gubitka na trenutak mi se opet vratila kad sam nekidan, besciljno kružeći centrom, vidio po stupovima i izlozima zatvorenih lokala zalijepljene plakate sa slikom crno-bijele mačke; pisalo je da se izgubila, a onome tko je nađe nudila se čak i novčana nagrada.

Evo, danas je Badnjak. Nisam otišao kod stare u Đakovo, županije su zatvorene zbog korone. Stara me jučer molila da dođem, uvjeravala me da kao novinar bez problema mogu dobiti propusnicu. Kao papagaj ponavljao sam da ne mogu. Na kraju je u suzama prekinula razgovor. Ponovo sam je minutu kasnije nazvao, ali isključila je mobitel. I tako sam danas na Badnjak sam kao i ona tamo u gluhoj, mračnoj ulici u Đakovu. Kako se večer spušta sve me više hvata tjeskoba zbog samoće. Na alkohol sam opet prije vremena potrošio svoju mjesečnu plaću koju dobivam u Nacionalu. Ni za konzervu bakalara nemam. Ni za litru vina da se navečer olešim i zaspem ukoliko će mi to pucnjava petardi dozvoliti. Nekome se pokušat uvalit doma, to nema šanse. Em bi ispao očajnik koji se uvaljuje drugima na Badnjak, em mjere zbog kovida ni ne dopuštaju da se ide u goste bilo kome osim najbližoj rodbini. Dakle, šah mat.

Možda će mi šetnja po Dubravi pomoći odagnat tjeskobu, dužim hodanjem ću se iscrpit, pa lakše zaspati, nadam se. Navučem na sebe jaknu, nabijem skijašku kapu na glavu.

Siđem u prizemlje, izađem pred zgradu, a ona crno-bijela mačka doleti do mene, stane mi se maziti uz nogu. O, kako me to u ovoj usamljeničkoj badnjoj noći ganulo! Vidjelo se da i toj mački tako teško pada samoća i da toliko želi naći dom, vlasnika kojem će pripadati.

Sijevnuo mi je pred očima onaj plakat iz centra. Mislima mi proleti da je ona izgubljena mačka jako slična ovoj crno-bijeloj. Naravno da to ne može biti jedna te ista. Ta izgubljena iz centra sigurno nije došla sve do Dubrave pred moju zgradu. Podignem je u naručje. Glavicom se trljala o moju jaknu. Već sam napola odlučio da ću je odnijeti u stan. S tom mačkom neću biti sam na Badnjak. Onda se sjetim da joj nemam što dati za jelo. A ako je kasnije ponovo vratim na ulicu, bit će podjednako teško i meni i njoj. Nisam u stanju skrbiti za mačku, voditi je na kastraciju, cijepljenje, hraniti je svakodnevno, jedva sebe nekako održavam na životu.

I onda me, dok sam držao tu samotnu mačku u naručju, obasja nadahnuće za koje mi je teško odrediti dolazi li od Boga ili đavla. Odlučim ovu mačku odnijeti u centar onom vlasniku ili vlasnici koji je oglasio da je izgubio mačku i obećao novčanu nagradu. Možda uopće neće skužiti da ova mačka iz Dubrave nije njegova mačka. Ako skuži, nije bed, reći ću da su tako slične da sam pomislio da je to ta, reći ću da je sam je kod Britanca ugledao. Ako mi prevara prođe za rukom, učinit ću na Badnjak nešto dobro i za ovu prezrenu, periferijsku mačku lutalicu i za tog vlasnika ili vlasnicu u centru koja tuguje za svojom izgubljenom mezimicom. Mačka će naći vlasnika koji će je voljeti i dobro se brinuti za nju, a vlasnik će biti u sretnoj iluziji da je njegova voljena mačka napokon nađena.

Odjurim do Špara, uzmem jednu od kartonskih kutija nabacanih iza dućana. Vratim se s kutijom natrag do mačke koja me čekala kao poslušni mačji vojnik ostavljen na straži. Bez problema se dala staviti u kutiju koju sam onda zatvorio i s njom se u rukama, kao s povećim poklonom, uputio prema tramvajskoj stanici. Dvanaestica je brzo došla.

Siđem kod Frankopanske. Na rasvjetnom stupu pogledam opet isprintani plakat s fotkom izgubljene mačke. Fakat je bila pljunuta ova moja u kutiji. U mobitel zapišem adresu. Stan vlasnika izgubljene mačke tu je blizu, u Medulićevoj. Mačka se u kutiji uzvrpoljila. Uplašim se, ponestalo joj je zraka. Lagano rastvorim kutiju. Izviri joj glavica. Znatiželjno je promatrala novi okoliš u kojem se našla.

Nađem adresu u Medulićevoj. Pozvonim na portafon. Ženski glas. Kažem joj zašto sam došao. Ženski glas živne, kaže mi da se popnem na prvi kat. Mački je i dalje virila glava iz kutije. Ramenom pogurnem škripava vrata, popnem se na kat. Gore je vrata stana već širom otvorila žena od kojih sedamdesetak godina, mršava, odjevena u crnu košulju. Po crtama lica vidjelo se da je nekad bila lijepa žena, možda iz neke uglednije zagrebačke obitelji. Kad je vidjela mačku kako viri iz kutije, skoro je premrla od sreće. Rastvorila je kutiju živahno kao djevojčica koja na božićno jutro uzbuđeno otvara poklon ispod bora.

– Micica moja… Živa si… – izvukla je mačku iz kutije ljubila je između ušiju. Mačka se onda glavicom nježno protrljala o njezin vrat.

Starica me pogledala zacakljenih očiju.

– Hvala vam… Vi ste moje božično čudo… Ne možete zamisliti koliko sam bila tužna… Zbog ove grozne epidemije sin i snaha nisu mi mogli doći iz Njemačke… Već sam mislila da ću biti sama na Badnjak… I stalno sam mislila na moju Mici… Je li živa… Molila sam se Bogu da je živa i da mi se vrati… I onda se vi pojavite s mojom Mici… Kao anđeo!

Kao pali anđeo, pomislim. Čudno sam se osjećao, htio sam se što prije pokupiti. Kažem starici da žurim, ipak je Badnjak, čekaju me doma žena, djeca.

– Pričekajte, trenutak – kaže starica i s mačkom u naručju uđe u stan. Vrati se s novčanicom od 500 kuna. Tutne mi je u ruke.
– Evo, kupite djeci nešto i u moje ime… – razgaljeno će.

Neodlučno prihvatim novčanicu. Čestitam starici Božić. Pogladim mačku u njezinom naručju i spustim se u prizemlje.

Neko vrijeme sam samo stajao u mračnom hodniku. Očito podsvjesno čekao da mi se kao Mojsiju obrati božanski glas i uvjeri me da sam napravio dobro djelo na Badnjak. Naprezao sam sluh, osluškivao u tami, ali nisam čuo ništa osim vlastitog disanja.

 

*

KUPI KNJIŽEVNU GROUPIE! Komplet knjiga Pavla Svirca, Književna Groupie i Strovaljivanje, kupi samo sada za 140 kuna. Dostava je besplatna i ekspresna, kao i Arteistov blokić koji ide uz svaku narudžbu. Naruči na info@arteist.hr

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More