Zagabrijel: Stilske vježbe prisilnih rimovanja

U izdanju Edicije Božičević objavljen je drugi “pi-roman u povijesti hrvatske književnosti” suvremenog hrvatskog autora Borisa Perića zagonetnog naslova Zagabrijel. U povijesti hrvatske književnosti “prvi pi-roman” bio je lektirni naslov Ante Kovačića U registraturi gdje se prispodobljuje “paljenje glasovite Aleksandrijske knjižnice”, dok Perićev roman nema sličnih konotacija. Zagabrijel se sastoji od dvaju dijelova: Moderna grešnica i Plavi jebač. Posebno mjesto zauzimaju fusnote gotovo kao zasebni treći dio romana. Perić im se posebno posvetio, elokventne su i sadržajne, doimaju se poput sažetih esejističkih formi.

Roman započinje krimi-zapletom, pripovjedač razvija priču realističkim postupcima, naglašeni su detaljni opisi likova i njihova ambijenta. Postupno uvodi čitatelja u tekst zumirajući širi prostor, i polagano se fokusira na likove skicirajući prvog da bi se zaustavio na drugom, inkriminiranom liku. Pritom se pridržava gotove sheme očekivanog razvoja događaja kako to već biva u kriminalističkim romanima.

Malobrojni likovi u priči pozicionirani su u okviru uobičajenih stereotipa. Komunalni radnik Mrak nazvan Kmica skiciran u kratkim crtama čisti gradske ulice, promatra ljude, događaje, razne situacije iz horizonta fizičkog radnika okruženog prljavim otpacima, neurednim, nabacanim posvuda, kojih se on mora riješiti. Sav taj nered ispunjava njegovu nimalo zabavnu i toplu svakodnevicu. Sve one tlapnje o malim, običnim, jednostavnim i toplim trenucima su “bajke za malu djecu”. I što mu preostaje osim konfekcijske loze u lokalnom bircu, i još će puno loza ispiti, ni broja im se ne zna.

Dok se Kmica dokono natače lozama, istodobno se u Etnografskom institutu pripovjedač fokusira na ravnatelja Instituta. Sam je u svojoj radnoj sobi, sjedi za stolom u polumraku u osami jer nema kamo otići, barem je tako mislio. U stvari ravnatelj je zadnjim snagama pripremao znanstveno izlaganje, uporno se vraćao povijesnoj temi, osobito legendama o Zagrebu, zagazio je duboko u prošlost u “svijet neslućenih čuda”, i na momente bi povjerovao, naravno u prazno, da je u toj neodredivoj prošlosti “svijet još bio malčice ljudskiji”, no znao je da to ne drži vodu. Tješio se valjda. Proživljavao je ravnatelj intenzivnu egzistencijalnu krizu, sasvim ga je dotukla spoznaja da on u stvari nema “kamo da pođe”, ni kučeta ni mačeta nije imao, ni rodbine ni voljene žene, ni djece ni prijatelja s kojima bi mogao barem ispiti koju konfekcijsku lozu. Nije se mirio s činjenicom da ničega nema što bi ga podiglo ili barem nakratko oduševilo. Ostao je sam oči u oči s egzistencijalističkim predvečerjem svojega života usred hladnoće svuda oko njega. Nije ga mogla utješiti ni ljubavnica, naime i ona mu je već postala sve veći teret, iz dana u dan “toliko /ga/ iscrpljuje, a zauzvrat mu daje tako malo”.

Pripovjedač je sve ciljano posložio u hladnom i depresivnom tonu pripremajući čitatelje na ono najgore. Odjednom, niotkud, u mraku i samoći ravnateljeve sobe, bez uvoda i pripreme “sjena ubojice nadvi se nad njim”. Naslutio je odmah da iza te sjene stoji Udruženje “za njegovanje povijesne baštine”. Zabrinuti su bili njegovom preuzetnom zauzetošću nad tajnom Zagreba, tom opasnom tajnom “što tamo dolje stoji” u podrumu Instituta spremljena u arhivima pod ključem. I zato je Udruženje odlučilo ukloniti ravnatelja, svojega člana upućenog u opasnu tajnu. Pripovjedač čitatelju u povjerenju ukazuje na zlokobnu siluetu, smrtnu dok “izvršava volju udruženja”. Sve se dogodilo brzo i efikasno, jedan odrješiti potez i ravnatelj je “počeo gubiti svijest”, i prije nego je utonuo u bezdan još je samo osjetio “pothlađenost tijela na izdisaju”. Otišao je ravnatelj Instituta opako i naglo, u času je nestao tijelom i dušom, samo je ostala sjena, i ostat će u okruženju dok bude teksta.

I otputovao je ravnatelj noću, zauvijek, a ujutro u Zagreb doputovao Europljanin, njemački slavist i filolog, po vokaciji stručnjak koji će razriješiti tajnu inkriminiranog dosjea položenog u arhivu Instituta tog osobitog dokumenta označenog smrću. Započet će filolog svoju avanturu otkrivanjem pojedinosti u zapisanim legendama kako je Zagreb dobio ime, i što je Franji Asiški ostavio iza sebe u gradu nerazriješene tajne, te kako je Vrapče dobilo ime i otkuda uopće potječu sva ta imena koja se vrzmaju oko belog Zagreb grada.

Filolog i slavist, kao i njegov prethodnik, zapao je u duboku egzistencijalnu krizu. Sam je sebi bio težak, ni do čega mu nije stalo, ni do koga više nije držao, niti je išta posebno želio. Tek je neznatno živnuo upoznavši ljubavnicu ravnatelja, asistenticu i tajnicu na Institutu. Uklapala se cijelom svojom pojavom, i to u potpunosti, u predodžbe uvaženog filologa “kakvu je inače gajio o knjižničarkama, tajnicama i komunalnim referenticama”, naravno, kako je potvrdio pripovjedač, nimalo laskave. Dakle, prema svim stereotipima, ljubavnica pokojnika mora da je priglupa žena, a dodatno je još bila opterećena, kako se kasnije ispostavilo, nastranim i perverznim seksualnim odnosima.

U situaciji u kojoj se našao, mogao je jedino takvu osobu podnijeti jer ona mu je pružala kakvu-takvu garanciju da će ipak moći na kraju utopiti svoju žudnju, zato je pothranjivao svoju nastranost prema asistentici i o njoj maštao točno onako kako treba. I pokazalo se ubrzo točnim njegovo maštanje, naime uspješno je sveo bivšu ljubavnicu ravnatelja Instituta na seksualni objekt žudnje, i ona je isto osjećala prema njemu.

Pripovjedač je povezao njihove žudnje i uklopio ih u priču jer tako je moralo biti. Kad više nisu mogli odoljeti jedno drugom i kad je oboje opsjela žudnja do kraja, jednostavno ih je zatekla u sakralnom prostoru usred perverzne igre požude. No nisu uspjeli zadovoljiti seksualne strasti, on je završio u pritvoru, a ona u svojem stanu neobavljena posla. Iz pritvora je uvaženog gospodina filologa izvukao inspektor koji se danonoćno trudio oko slučaja trovanja ravnatelja. Bio je pred mirovinom, ali nije odustajao od dosljedne istrage, iako je mislima lutao ličkim prostranstvima gledajući sebe u dubinama prirode i djetinjstva.

U priči se povremeno pojavljuje i konobarica u lokalnom bircu koja mirno natače konfekcijsku lozu svojim stalnim gostima. Bila je to jedna mala punašna ženica rumenih obraza. Uz nju u priči se još javlja mlada i vrlo energična novinarka. Slavist je zapazio njezino mlađahno tijelo i pamtio je tu pitku pojavu po oblinama. I ona je u tom zgodnom strancu, ističe pripovjedač, vidjela dobru priliku za kakav intenzivan susret. Zadnji je u nizu aktera bio neki osobenjak, prostodušna ispičutura, sakupljač podataka. Naime sve što je vidio i čuo prenosio je inspektoru za nešto sitnog. Svi akteri zajedno bili su uključeni u istragu kako bi doprinijeli razrješenju tajnog i neprozirnog zločina, i to je naizgled srž romana, bolje reći okosnica sadržaja.

Ali tu nije kraj priče, a bome nije ni početak. Avantura pisanja ponajviše se razmahala u trenutcima prijelaza, naime u trenutcima kada je pripovjedač odlučio zavrtjeti likove i zaplesti njihove sudbine oko samoga imena grada Zagreba, oko imena gradskih naselja i raznih toponima. Razbacivao se legendama uzduž i poprijeko, a započeo je pričom o Franji Asiškom i njegovom boravku na ovim prostorima, spomenuo se brojnih zavjera iza kojih stoje kao i uvijek iluminati, zatim se usmjerio prema različitim verzijama o Mandi, ženi, Manduševcu, i sve se to razvuklo do palog anđela Zagabrijela – rodonačelnika mimikrije.

Iako se u romanu naziru tragovi krimi-priče, dotaknuti su i ljubavni sadržaji, legende, zavjere ipak to nije roman detektivske zavrzlame, a nije ni ljubavna priča, niti se razvija u romanu kakva mitska epopeja o tajnama grada, mračnim zavjerama i osvetama kobnim i sudbonosnim. Nikakvih tajni nema u romanu koje bi čitatelj odgonetao, nema intriga, nema paralelnih radnji niti slojevitih spletaka, zagonetnih prevrata, ničega tu nema.

Tekst je u stvari sveden na razuzdanu igru riječima, postao je nešto poput stilskih vježbi zaigranih oko zagrebačkih toponima, niza dosjetki, šala, pošalica, skočica i poskočica, kojekakvih asocijacija i lascivnih aluzija.

Pripovjedač nije osobito mario za krimi-radnju, nije ga zapravo zanimao ni zaplet a ni rasplet. Cijelo je vrijeme bio zabavljen sobom i slaganjem svojih fusnota. Često su to ekskursi filozofske, teološke, povijesne i šire kulturološke tematike, kroz njih se redaju umna imena poput Waltera Benjamina, Susan Sontag, Klausa Konrada, Tauska, Freuda, Handkea. Brojne su reminiscencije i asocijacije na aktualne političke događaje i političare, javne osobe i društvene događaje.

No ono što začuđuje jest verbalna igra u rimama, naime sve je pripovjedač prenosio u obliku rima, beskrajnih rima. Kroz cijeli roman tekla je rima, rimovane rečenice, svakog časa zaklima se neka neočekivana rima, i upravo je takvo “prisilno rimovanje” u tekstu, kako je objasnio pripovjedač u fusnoti, ono što likove i sve njihove percepcije približava i na kraju ih stapa u sliku shizoidnu. Sve je to trebalo sagledati jer sve što se u tekstu događalo, uvjerava pripovjedač, baš sve je bilo “u kontekstu započele shizofrenije.”

Rima kojom se namjerno otežava čitanje, usporava razumijevanje i praćenje pripovjednog slijeda, jako zamara i odvlači čitateljevu pažnju. To je autor htio, obilno se koristio rimom samo da bi prezentirao i svakim časom potvrđivao funkciju rime u svrhu dekonstruiranja radnje prisilom i, kako je pripovjedač jasno i nedvosmisleno istaknuo, u ovom tekstu slično kao u životu “rima je tik”. Zato ne dopušta da se u romanu razvije bilo kakva napetost oko započete istrage, naime cijelo vrijeme se odgađa u tekstu započeti proces razumijevanja i odgonetavanja. Čak bi se moglo reći da je to roman odgode užitka u dešifriranju tajne zbog koje se događa ubojstvo.

Čitatelj jednostavno ne može sudjelovati u raskrinkavanju zapleta kojim sve započinje, a u tome ga sprječava stalna odgoda. Zbog toga on u pripovjednom procesu ne sudjeluje aktivno, uostalom kako je već navikao u avanturama krimi-zapleta ili ljubavne priče ili političkog trilera ili otkrivanja povijesne tajne.

Rimovani tekst ga simuliranjem prisilne radnje odvodi i zavodi na poseban način podmetanjem ponavljanja i tikova. U tim je rimama obilje sočnog materijala, prelijevaju se rečenicama asocijacije na literarne tekstove što prozne, što poetske, poigrava se pripovjedač patrijarhalnim matricama, ideološkim svjetonazorima, dogmatskim obrascima. I vješto zbunjuje čitatelja odvodeći ga sve dalje od očekivanog horizonta iščekivanja koji se podrazumijeva u prostoru izvanliterarnog iskustva.

Na takvu literaturu čitatelj sigurno nije navikao, zatečen je tekstom koji poput svakodnevnog iskustva svijeta postaje neproziran i onemogućuje razumijevanje događajnih mreža koje se oko njega pletu, isto tako ometa usmjeravanje na bit problema.

Mreža razbacanih rima intenzivno i ekstenzivno odvlači u banalno, potiče na ravnodušno prihvaćanje stvarnosti, i na kraju preostaje ponavljanje obrazaca i fraza koje ne nose nikakvih značenja. Iscrpljujuća igra upornosti s ciljem da se prebrodi iskušenje banalizacije jer nakon svega socijalno biće pluta, kako pripovjedač i dalje sugerira, neutješno pluta “u psihodrami, u shizo-svijetu”.

No, ne radi se ovdje o pojedincima niti o ciljanim skupinama, ništa kontra njih. Kao da cijelim romanom odjekuje poruka: ne, u tom psihomulju “nismo sami!”, nikako nismo sami mi koji se hvatamo u zagrljaj s crnim anđelom, s tim mračnim začetnikom mimikrije Zagabrijelom. Svi smo u tome, barem tako proizlazi prema tikovima aktualnog pi-romana u hrvatskoj književnosti. Ipak na kraju ovog literarnog tunela ostaje nada. Poznato je kako se u ona davna vremena jedna Nada nadala nadi, i kakva god ona bila trajat će paralelno s ovom shizoidnom avanturom. A kako će sve ovo i ono drugo završiti, još se ne zna. Vrijedi ustrajati dok novi nastavak ne svane, drugi ili treći, svejedno…

Miroslav Artić 

 Fotografija naslovnice: Zakaj volim Zagreb

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...